Kolumnist Slobodne Dalmacije Ivica Šola svoj je zadnji uradak, objavljen u prošlu nedjelju, završio postskriptumom. Taj dodatak, u zagradama i kurzivu, glasi ovako: “(P. S. Svi arhivski dokumenti dostavljeni su Uredništvu SD.)“
Kakve je to arhivske dokumente Ivica Šola dostavio uredništvu splitskoga dnevnika?
Čitalac bi trebao pretpostaviti da je riječ o dosad nepoznatoj građi koja potkrepljuje ono što Šola baljezga u svojoj kolumni, pisanoj povodom premijere filma Lordana Zafranovića “Zlatni rez ’42”, koji kolumnist doduše nije gledao, a ne kani ga ni gledati, jer unaprijed zna da je to – kako stoji i u naslovu teksta – ekranizirani “povijesni falsifikat”. A baljezga, kada se stvar sažme, sljedeće:
da su jasenovački zločini djelo partizana, neopravdano i podlo pripisano ustašama; da su djeca u istočnoj Bosni “bila u zbjegovima, spavala u pećinama, bježeći pred partizanima i četnicima”, dok su ona koja nisu pobjegla “ubijana zajedno s cijelim obiteljima od partizana i četnika”; da su – suprotno tome – kozaračku djecu partizani “vodili u zbjeg, držali bez hrane, prikladnog smještaja i liječničke brige”; da tu djecu, “osim što ih nisu htjeli hraniti”, partizani “nisu htjeli ni pokopati”; da je “okrutnost partizana prema kozaračkoj djeci bila više nego zvjerska”; da su, srećom, akciju spašavanja “pokrenule vlasti NDH i Ante Pavelić osobno”; da se u humanitarni rad uključila praktički kompletna ustaška elita, od kardinala Stepinca, preko ministra Budaka, pa do Budakove svastike Pulherije koja je vodila dječje lječilište u Jastrebarskom; da Maks Luburić nije nikoga ubijao, nego je, kao socijalno osjetljivo vojno lice, izdavao naredbe da se “zbrinu izbjeglice s Kozare” i tako spasi ljudstvo koje su unesrećili krvoloci pod crvenom petokrakom.
Šola drobi još dosta toga. Na primjer da su dokumentarci “Mirotvorac” i “Srbenka” “antihrvatski falsifikati”, a Zafranovićev je film k tome “dio projekta SANU 2”, što će reći “nastavak narativa o genetskoj genocidnosti Hrvata”; da je Arsen Diklić scenarij napisao 1986., baš “u vrijeme nastanka Memoranduma SANU”, a još ranije su jasenovačka zlodjela partizana podmetnuta ustašama jer su “jugoslavenska historiografija i institucije komunističke Jugoslavije vidjele veliku opasnost u hrvatskom narodu i njegovoj želji za stvaranjem samostalne države i raspadu Jugoslavije”. Na kraju, kao odgovoran građanin, upozorava na dijaboličnu svrhu slikopisa koji nipošto ne namjerava pogledati: “možda je, kao i devedesetih, Lordan angažiran da unaprijed opravda u ovom kaotičnom svijetu nove zločine koji bi se mogli dogoditi od tih ‘antifašista’, lažova i krvnika.”
Moram priznati da se već neko vrijeme nisam susreo s tako zgusnutim očitovanjem proustaške paranoje. Priznajem također da me bila obuzela silna tuga nad prizorima Zafranovićeva moralnog srozavanja dok je promovirao svoj film, pogotovo onom scenom kada je pred kino-platnom u Banjaluci udijelio sočan verbalni rukoljub Miloradu Dodiku, čovjeku koji redovno razglašava mit o sedamsto hiljada Srba ubijenih u Jasenovcu, pa je sada i filmskoga redatelja valjda upoznao sa žanrovskim finesama svoje žrtvoslovne pornografije, a k tome i autoritarnom vođi paradržave na čijem je teritoriju zabranjeno prikazati film Jasmile Žbanić “Quo vadis, Aida?” o genocidu u Srebrenici. Savez umjetnika s vlašću, osim što taštine uključenih aktera pumpa do ruba eksplozije, otvara mnoge mogućnosti, između ostalih i tu da se umjetnički obračun sa zlom stavi u službu zla.
No Ivica Šola, to je ipak nešto sasvim drugo. On ne kritizira kontekst, već same fundamente; on se ne obračunava s promocijom odioznog slikopisa, nego sa samom njegovom temom: zašto bi ijedan Hrvat dostojan te blistave nacionalne etikete gledao film o ustaškim zločinima koje su počinili partizani?
Što u tom pogledu doista predstavlja Šolin kurzivni P. S., da “svi arhivski dokumenti dostavljeni su Uredništvu SD“, kao i činjenica da ga je urednički tim Slobodne Dalmacije odlučio zadržati kao sastavni dio teksta?
Hoće li možda uvaženo uredništvo splitskog dnevnika tu arhivsku građu predočiti svojim čitateljima? Hoće li je objaviti, makar na portalu, ako zauzima previše novinskih stranica? Zašto bi kapitalna povijesna istina ostala deponirana u uredničkom sefu? Ili je ipak preveliki rizik da će veći broj čitatelja – suočen sa selektivnim izborom “arhivskih dokumenata”, a vjerojatno i krivotvorina, takvih da potjeraju vodu na Šolin mlin – prozreti i ustašluk uvaženog uredništva? Nije li ipak najbolje ostati na kurzivnom P. S.-u, preko kojega kolumnist i uredništvo razmjenjuju alibije, bezočno zajebavaju publiku i simulacijom dokumentarnosti osiguravaju legitimnost jednome revizionističkom deliriju u pisanoj formi?
U nekim drugim vremenima tok radnje bio bi drugačiji. Članak Ivice Šole, inače teologa i nastavnika na osječkom fakultetu, završio bi u uredničkom košu, dok bi se autoru dostavio dokument u vidu pisma glavnog urednika, što ga za ovu priliku možemo nazvati “arhivskim”, jer operiramo u daljoj prošlosti, a čiji bi sadržaj glasio otprilike ovako:
“Poštovani gosp. Šola,
Vašu ustašofilsku splačinu od četiri novinske kartice, naravno, nećemo objaviti, ne samo zbog toga što odiše beznadno invalidnom pismenošću, ne samo zbog toga što je u kardinalnom nesporazumu sa svim boljim običajima novinarske profesije, nego i zato što ste je ponudili Slobodnoj Dalmaciji, listu koji su u jednoj pojati na Mosoru 1943. pokrenuli partizani.
Moguće je da ste nešto pomiješali, no moram Vas podsjetiti da Slobodna Dalmacija tada nije bila ustaška, nego protuustaška, jerbo su ustaše bili na strani stranih zavojevača, onih koji su Split okupirali i priključili ga fašističkoj Italiji, potom fašističkom Reichu, dok je Slobodna Dalmacija, kao partizansko glasilo, bila oruđe za borbu protiv njih.
Svoja revizionistička mudrovanja možete objaviti bilo gdje – u današnjoj Hrvatskoj, hvala budi dragom Bogu, za to Vam se otvara nepregledan medijski horizont – ali ne u listu koji je nastao iz otpora prema fašizmu i ustaštvu. Ovome uredništvu ne pada na pamet pljuvati po vlastitome porijeklu i tradiciji, niti pak nasrtati glogovim kolcem na svoje pokojne roditelje. A onda, jasno, ni objaviti prilog u kojemu nam, pod firmom novinskog članka, psujete oca i majku.
Ne sporimo Vaše pravo na slobodan autorski stav, ali tvrdnja da su ustaše bili oslobodioci, a partizani okupatori, da su partizani bili zločinci i krvoloci, a ustaše humanitarni radnici, to nije nikakav stav, gosp. Šola, nego ona vrsta diskreditiranja istine koju novinarstvo, želi li se i dalje tako nazivati, sebi ne može dopustiti.
Uzgred budi rečeno, nikada nisam uspio shvatiti zbog čega najvatreniji hrvatski nacionalisti obožavaju najveće hrvatske nacionalne izdajnike. To mi se čini iznad svega maloumnim. No, nije na meni da o tome sudim. Na meni je da vam zatvorim vrata za buduću suradnju.
Srdačno,
gl. ured. Joško Kulušić“
Međutim – Kulušića više nema. Danas je on dio “arhiva” koji se okreće u grobu. Glavna urednica odaziva se na ime Sandra Lapenda Lemo i očito nema većih problema s tradicijom, načelima ili prastarim normama struke. Nekadašnja Slobodna Dalmacija preživljava kroz par izoliranih pojedinaca, poput Damira Pilića koji je – najprije radi osobne higijene, a zatim spašavajući zadnje ostatke časti lista za koji piše – Šolinu naci-fantastiku kompetentno zdrobio.
Glavnoj urednici to možda i prija. Model konstruktivne šizofrenije čini joj se dobrim uređivačkim rješenjem za čuvanje bokova. Dok demokrati i fašisti ukrštaju argumente, ona argumentira ukrštanje, regulira tok prometa u čvorištu iz kojeg bruji duh vremena. Što bi to bilo, demokratski fašizam?
To što Šolin proustaški pamflet, garniran šovinističkim i ratnohuškačkim nabojem, nalazi mjesto u srednjostrujaškome mediju, o hrvatskoj stvarnosti ne govori ništa novo, ali još jednom podsjeća na stvarni karakter i predispozicije tzv. medijskog mainstreama. Kada se prilike uzburkaju, a vodostaj kod Gradiške naraste, središnja struja je ona koja nosi leševe niz Savu.
