“Hrvatska pozdravlja najavljeni susret u Budimpešti između američkog i ruskog predsjednika na temu mira u Ukrajini”, rekao je novinarima Andrej Plenković nakon sastanka nečega što se zove “format EU MED 9” u Portorožu. “Kako on zna što ja pozdravljam?” zapitala se Hrvatska. Isprva je mislila šutke preći preko toga, kao i obično, no ovoga puta joj vrag nije dao mira, pa je glasno ponovila upit: “Kako ti znaš što ja pozdravljam?” Sekundu kasnije dobila je odgovor: “Mala, ne pizdi!”
“Hrvatska pozdravlja sve pokušaje koji bi trebali dovesti do mira, ali se protivi bilo kakvom rješenju koje bi Rusiju nagradilo teritorijem”, nastavio je Plenković općiti s novinarima. “Kako on zna čemu se ja protivim?” zapitala se Hrvatska, te odmah glasno ponovila: “Kako ti znaš čemu se ja protivim? Jesi me možda pitao?” “Prestani više, namjerno me dekoncentriraš!” bijesno je odbrusio premijer. “Zašto govoriš u moje ime?” ustrajavala je Hrvatska. “Nego u čije ću?” pitao je on. “U svoje”, odgovorila je ona. “Ali ja sam predsjednik Vlade!” podviknuo je on. “Onda nastupaj kao predsjednik Vlade, a ne kao Hrvatska! Kad sutra budeš morao polizati ovo što danas drobiš, kad prihvatiš bilo koje mirovno rješenje što ga nature velike sile, pa i takvo koje će Rusiju nagraditi teritorijem, nećeš reći da to radiš ti kao predsjednik Vlade, nego da to čini Hrvatska”, rekla je ona. “Mala, skini mi se s… vrata!” presjekao je on.
“Hrvatska će staviti fokus na svoju sredozemnu orijentaciju i poslati poruku da je suradnju moguće unaprijediti”, vratio se Andrej Plenković općenju s izvjestiocima, obrazlažući kako će u narednome razdoblju predsjedavati nečim što se zove “format EU MED 9”. “Otkud ti znaš na što ću ja stavljati fokus i kakve ću poruke slati?!” opet se javila Hrvatska, za nijansu glasnije nego prije. “Ma što je tebi, jesi poludjela?! Sad me već sistematski sabotiraš!” ratoborno je viknuo premijer. “Prestani se predstavljati kao Hrvatska kraj mene žive! Što ti sebi umišljaš, da si Luj XIV?” uzvratila je ona istom mjerom. “Tko je Luj XIV?” pitao je on. “Onaj idiot s devizom ‘Država to sam ja’!” rekla je ona. “Ja nisam idiot, nego predsjednik Vlade!” dreknuo je on. “Predsjednik Vlade nije Hrvatska! Ne mogu vjerovati da se osoba na tako visokoj i odgovornoj funkciji bavi krađom identiteta!” dreknula je i ona. “Ali zašto me uznemiravaš baš sad, kad sam usred posla?” pitao je on. “Zato što to više ne mogu trpjeti! Dosta je bilo!” rekla je ona. “Pa onda se lijepo makni i mirni smo”, rekao je on. “Kako da se maknem s ovim lancima oko ruku i nogu? Nemoj se praviti glup!” rekla je ona. “Kakvi sad lanci, pobogu? O čemu ti pričaš?!” iščuđavao se on. “Zatočena sam u tvojoj glavi kao u mračnoj i vlažnoj ćeliji! Žohari mile oko mene! Hoću vani! Ovo je klasičan primjer otmice!” vrištala je ona.
* * *
“Zanimljiv slučaj”, rekao je doktor Vjeran Grković, zavaljen u kožnoj fotelji, skupljajući usne, vrteći među prstima srebrnkastu kemijsku olovku.
“Tebi je možda zanimljiv, ali meni je nepodnošljiv”, rekao je Plenković, sjedeći na kauču preko puta, smrknuto zureći u vrhove cipela.
“I, ono, baš si je čuo? Direktno ti se obraćala?” zanimalo je liječnika.
“Ne samo ona meni, nego i ja njoj, razumiješ?” kazao je pacijent. “Bilo je toliko neugodno da me jedan novinar poslije pitao zbog čega usred konferencije za štampu pričam sam sa sobom. Teški blam.”
“Čovječe…”
“Ne mogu ti opisati što mi je sve izgovorila. I to derući se. Da se lažno predstavljam kao ona. Da sam je oteo. Da se bavim krađom identiteta…”
“Dobro, te optužbe nisu sasvim bez osnova.”
“Kako nisu?” poskočio je Plenković.
“Pa i ja sam u milijun navrata tome svjedočio”, rekao je doktor Grković. “Da govoriš: Hrvatska se zalaže za to i to, ili: Hrvatska odlučno odbija to i to, ili: Hrvatska je odlučila tako i tako…”
“Ja sam predsjednik Vlade, jebote, kako ću drugo govoriti?”
“Možeš govoriti onako kako jest – da se ti i tvoja vlada zalažete za to i to, ili da ste ti i tvoja vlada odlučili tako i tako… A ne da nešto činiš, a onda kažeš da to čini Hrvatska. Dakle da se predstavljaš kao Hrvatska.”
“Ma daj, Vjerane, pa to je retorička figura”, rekao je Plenković. “Ali ovo je bio stvaran ispad. Izgledalo je potpuno realno, dobio sam napad halucinacije pred čoporom novinara. Nemoj mi reći da je to normalno.”
“Normalno da nije normalno”, rekao je liječnik. “Jesi ranije imao slične epizode?”
“Nisam. Mislim, Hrvatska mi je stalno u mislima, to moram priznati, ali nikad se dosad nije pobunila. Ne znam koji joj je sad đavo.”
“Valjda ima i ona svoje razloge.”
“Ma koje razloge? Uvijek sam najljepše govorio o njoj. Biranim riječima. Tipa: Hrvatska bilježi nevjerojatan rast BDP-a… Hrvatska nikad nije bila bolje mjesto za život… Hrvatska uživa veliki ugled kod naših zapadnih partnera… I sad mi na ovaj način vraća – da sam je kidnapirao, da sam je zatočio u svojoj glavi kao u ćeliji, da oko nje gmižu žohari…”
“Interesantno”, promrmljao je doktor Grković i nešto zabilježio u notes. “A da pokušaš obratno, ako je već tako nezahvalna? Umjesto što Hrvatskoj neumjereno laskaš, a preko nje laskaš sebi, kako bi bilo da počneš govoriti istinu i pritom se služiti istom retoričkom figurom? Tko zna, možda bi je time toliko raspizdio i digao joj tlak da ti izađe iz glave.”
“Da je raspizdim?” zbunio se premijer. “Kako to konkretno misliš?”
“Na primjer da izađeš na konferenciju za štampu i kažeš: Hrvatska izlaže kaznenome progonu novinare i prijeti im zatvorskom kaznom zbog toga jer se bave svojim poslom… Ili: Hrvatska pokreće hajke protiv kritičara režima, pa su zidovi zgrada u kojima žive ispisani prijetećim parolama… Ili: Hrvatska se u zadnje doba potvrdila kao leglo ustaštva… Ili: Hrvatska čvrsto odbija prikloniti se vrijednostima antifašizma…”
“Jesi ti pri sebi, Vjerane?!” opet je poskočio Plenković. “Pa ne mogu takve stvari govoriti kao predsjednik Vlade!”
“A možeš to da ‘Hrvatska nikad nije bila bolje mjesto za život’?” strogo ga je odmjerio liječnik. “Držimo li se realnosti, mnogo je bliže istini da Hrvatska guši slobodu štampe kaznenim progonima novinara poput Danke Derifaj, nego da Hrvatska pozdravlja mirovne inicijative ili da Hrvatska uživa ugled među partnerima. Nije dakle tvoj problem samo u identifikaciji s Hrvatskom, već i u bolesnoj selekciji onoga u čemu ćeš se s njom poistovjetiti.”
“Došao sam kod tebe po medicinsku pomoć, a ne po politički savjet!” frknuo je premijer ustajući. “Imaš li ti kakve veze s Milanovićem? Jesi i njega liječio? Ajde prepiši mi neke tablete i da se pozdravimo.”
“Žao mi je, Andrej, apsolutistički poremećaj ličnosti ne može se tretirati medikamentima. A ne bi bilo ni mudro kljukati se kemijom dok si na radikalnoj dijeti.”
“Što, onda je neizlječivo? Opet će mi se ponoviti ispad kao u Portorožu?”
“Izlječivo je. Ali nužno je promijeniti način života.”
“Kako ga promijeniti?”
“Sveobuhvatno. Iz moga liječničkog iskustva mogu reći samo to da je bolje sići s vlasti, nego sići s uma.”
“Hoćeš da dam ostavku?!” zaprepastio se pacijent.
“Govorim o promjeni načina života. Na tebi je da izabereš model.”
“Kako da dam ostavku, čovječe? Pa što bi bilo s Hrvatskom?!”
“Eto, o tome ti ja pričam”, podvukao je doktor.
Nekoliko sekundi mučne tišine. Uz oštro “zbogom” Andrej Plenković se okrene na peti i napusti ordinaciju, zalupivši vratima.
“Nema pomoći”, zavrti glavom Vjeran Grković. “Lud je kao puška.”
“Uzaludan pokušaj”, reče Hrvatska. “Ali hvala na suradnji.”
