Svaka reakcija izaziva akciju – rekao je ministar obrane Ivan Anušić komentirajući silom zapriječeni pokušaj veterana iz udruge VeDRA da u Dunav spuste vijenac i za Srbe ubijene u Vukovaru neposredno prije okupacije i razaranja toga grada. Ako je namjera članova VeDRA-e predstavljala akciju, dok je Anušićev istup bez sumnje bio reakcija na tu gnusnu zamisao, zašto ministar vojni kaže da “svaka reakcija izaziva akciju”? Je li se možda zajebao? Što ako nije?
Uz konstatacije da je riječ o “namjernim provokacijama”, da se “ništa ne dešava slučajno”, da je u igri “posebna razina hibridnog ratovanja”, reakcija ministra obrane sadržavala je i operativnu dimenziju: “Pokušajmo doskočiti na inteligentan način svemu tome što oni čine. Nismo još doskočili, ali u jednom trenutku hoćemo, jer ćemo se sada početi intenzivno baviti time. Ovo više nema nikakvog smisla.”
Čime ćemo se to točno “početi intenzivno baviti”? Na koji način ćemo se u bavljenje upuštati, a da to bude i “inteligentno”? Što točno podrazumijeva “doskakanje” koje svečano navješćuje Ivan Anušić?… Autor reakcije ostaje u tom pogledu taktički zagonetan i nedorečen, ali naglašava riješenost da se nešto – ne znamo zasad što, ne znamo ni kako – uskoro poduzme i problem otkloni: “Moramo doskočiti tome i štititi naše ljude, naše vrijednosti i sve ono što Hrvatsku čini nezavisnom i samostalnom, a to je prvenstveno Domovinski rat i sve što je iz njega poteklo.”
A onda, nakon reakcije koja priziva energičnu zaštitu naših ljudi i naših vrijednosti, odnosno oštru podjelu na “nas” i “njih”, uslijedila je akcija. Tijelo koje se naziva Koordinacijom braniteljskih udruga Splita i Splitsko-dalmatinske županije ispostavilo je konkretne zahtjeve: pod a) “hitno uklanjanje naziva ‘Domovinski rat’ iz imena udruge VeDRA”, i pod b) “trenutačni opoziv svih oblika financiranja i logističke potpore udruzi VeDRA iz javnih sredstava”.
Uz to je išao niz već uobičajenih kvalifikacija o “štetnom i opasnom djelovanju”, o “potkopavanju temeljnih vrijednosti Domovinskog rata”, o “promicateljima jugoslavenskih mitova”, o “pobornicima velikosrpske politike”… ili u sažetku: “Udruga koja na ovakav brutalan način sipa sol na rane hrvatskih branitelja, omalovažava Dan sjećanja, izjednačava žrtvu i agresora, te promiče narative ‘srpskog svijeta’ i onih koji su napali Hrvatsku, ne može se predstavljati kao veteranska udruga Domovinskog rata, nema mjesto među braniteljskim udrugama i ne smije primiti niti jedan cent javnog novca.”
Sve u svemu, ispada da se ministar vojni svojom inverzijom nije zajebao: reakcija doista izaziva akciju, uz uvjet da reakcija dolazi iz gornjih etaža vlasti, a akcija koja potom slijedi iz nižih katova i društvenoga prizemlja. Štoviše, može se u tome nazrijeti i svojevrsni modus operandi tekuće vladavine: ako je politička vlast dovoljno reakcionarna, u stanju je inicirati akcije koje ne mora precizno verbalizirati. Jer recipijenti, upućeni u šifrirane vidove komunikacije, savršeno dobro razumiju kada se vladajućom reakcijom na “negativne pojave” nastoje potaknuti akcije protiv istih, a da se pritom ne koriste izravne (u pravilu diskreditirajuće) direktive i, slijedom toga, sačuvaju čiste ruke.
Proširimo li rakurs, primjera različite specifične težine je bezbroj, čak i kada se zadržimo kod istih protagonista. Na primjer: koliko je reakcija ministra vojnog na komandu “Za dom!” upućenu od strane Thompsona s hipodromske bine – na što je ovaj, prema vlastitom priznanju, ponosno uzvratio “Spremni!” – pridonijela akciji crnokošuljaša koji su na splitskim Blatinama razjurili učesnike folklorne priredbe, penzionere i maloljetnike, zato što su Srbi?
U slučaju veteranske organizacije VeDRA, ministar Anušić i koordinatori splitskih braniteljskih udruženja zajednički nastoje ukazati na to da “negativne pojave” nisu samo Srbi, nego demoniziranju valja izložiti i sve one koji prema Srbima ne gaje odgovarajući – valjda kolektivno normirani – animozitet. Što je, opet, sasvim u skladu s prvom reakcijom premijera Andreja Plenkovića na “nemile događaje” – šovinističke napade na srpske kulturne manifestacije – za koje je uglavnom optužio histeričnu, uzbunjujuću i Hrvatskoj nesklonu ljevicu. Uslijedila je, razumljivo, akcija da se ljevičarima iz udruge VeDRA onemogući pristup u crno zavijenom Vukovaru.
Pritom nema sumnje da je inicijativa Ranka Britvića i njegovih drugova bila humanistički motivirana: odati počast poginulim hrvatskim braniteljima i civilima, ali i civilnim žrtvama srpske nacionalnosti. Stjecajem okolnosti ovaj je potpisnik kao ratni reporter izvještavao iz Slavonije u ljeto 1991. i svjedočio kako pripadnici specijalne policije, po nalogu Josipa Manolića, u kombijima odvoze iz Vukovara Tomislava Merčepa i njegove razuzdane bojovnike, jer su sijali teror u gradu. Iako je broj ubijenih Hrvata bio neusporedivo veći, iako stradanje Srba nije bilo uzrok razaranju Vukovara (već lažna izlika), nedvojbeno je da oni jesu predstavljali lovinu za bandite iz Merčepova eskadrona smrti.
No, od kakve je to važnosti kada Stipo Mlinarić Ćipe bijesno obznani da “nikakve srpske žrtve ovdje se nisu dogodile, niti je itko ubijan osim Hrvata”? Ironija je u tome što svojim prezirom prema istini i ratobornim antihumanizmom samozvani reprezentanti žrtava sami sebe izjednačavaju s agresorom, čija se “ideja vodilja” svodila na potpuno dehumaniziranje neprijatelja. Brbljiva vedeta Domovinskog pokreta služi se tipično četničkim refleksom dok prakticira svoje restriktivno hrvatstvo.
Slično je i s Koordinacijom splitskih veteranskih organizacija. Upada u oči da njihov zahtjev za sankcioniranjem udruge VeDRA djeluje na dva nivoa – materijalnom (obustava javnog financiranja, po modelu kakav je već primijenjen prema “srpskim Novostima”) i duhovnom (zabrana da se naziv “Domovinski rat” koristi u imenu udruge, odnosno zabrana skrnavljenja svetinje). Ovo drugo (“Ne spominji Božje ime uzalud…”) upućuje na proizvodnju sakralnog ugođaja u kojemu je hrvatsko društvo obavezno baviti se svojom ratnom prošlošću, a time i sadašnjošću koju je, kako nas neprestano podsjećaju, rat “utemeljio”: umjesto istine preferiraju se legende i mitovi, umjesto historiografskih knjiga u optjecaju su sveti spisi, koji će nas nadahnjivati zavjetnom, a ne činjeničnom snagom.
Upravo radi toga je kao reakciju na “nemile događaje” vlast u parlamentu upriličila okrugli stol o “potrebi zakonske zaštite Deklaracije o Domovinskom ratu”, u organizaciji HDZ-ova veterana Josipa Đakića. Akcija čiji se konačni ishod još uvijek čeka vodi u formaliziranje verbalnog delikta i primjenu deset godina starog prijedloga aktualnoga državnog tužioca Ivana Turudića da se u Kazneni zakon unese “krivično djelo poricanja prirode Domovinskog rata”, uz predviđenu kaznu od tri do pet godina zatvora.
No, ona već traje, jer je famoznome dokumentu potvrđen status biblijske poslanice: nitko od sudionika okrugloga stola koji su se usprotivili zakonskoj zabrani slobode govora – uključujući zastupnika opozicijskog SDP-a Arsena Bauka – nije doveo u pitanje sam sadržaj Deklaracije. Nitko se nije drznuo reći da ona ne samo što ne zavrjeđuje zakonsku zaštitu, nego pronosi golu laž, te bi je trebalo odbaciti i zaboraviti, ili barem preimenovati u Službenu neistinu o Domovinskom ratu.
Hiperpatriotsko društvo može izgubiti sve osim vjere i nisu mu nepoznati pothvati poput organiziranog diskreditiranja istine. Zajedništvo iznad svega. To je ono čime se stranka ministra Anušića “intenzivno bavi” – kako “doskočiti” destruktivnim pojedincima koji na laž ne pristaju.
