Ne sjećam se kad sam zadnji put vidjela dugu. Mislim da je bilo kasno ljeto 2019-e. Charlie je još bio živ. Volio je kao i ja vodu, šum lišća, gledati u nebo. Izlazio bi kad je mogao, bio je teško bolestan, a toliko je volio živjeti. Otkako  sam se vratila u Brod, bili smo u svakodnevnoj vezi, telefon kad je mogao pričati, najčešće poruke na Facebooku i dopisivanje na Viberu. Sve ga je zanimalo, puno toga je znao. Kad bih počela nabrajati, izostavila bih nešto. Počeli smo se družiti na Trgu pobjede, stanovali smo u istoj zgradi, on na trećem katu prvog ulaza, ja na drugom katu drugog ulaza. Znali smo stajati  svako na svom balkonu i pričati. S njim sam više razgovarala nego li sa bilo kojom osobom iz zgrade. On me naučio prvim akordima na klaviru, a onda je počeo svirati bubnjeve. Dok bih ja odsvirala neki akord na klaviru, on bi odmah ulovio ritam bubnjevima  govoreći mi „prati me”. Svirali smo neku svoju muziku, nikad nisam uspjela da ga slijedim taktom. Opčinjena njegovim udarcima na bubnju, micala sam prste sa klavijature i nijemo ga slušala. Nenadano smo prestali da se družimo preseljenjem na drugu adresu. Nisam ga čak sretala ni na hodniku zgrade gimnazije, a bili smo ista generacija.Viđala sam ga na svirkama, on bi bio na pozornici, ja u publici. Prolazile su godine, čula sam oženio se, i dalje je svirao, muzika je bila njegov život.

Šetajući psa u Lošinju, skoro svakodnevno pored ronilačkog kluba. Jednog kasnog ljeta popodne, učinilo mi se da sam vidjela njega na brodu kojim su ronioci vozili turiste na ronilačke ture. Rekoh sama sebi, nije to Charlie, što bi on tu radio. Prevarih se, slijedeći dan on je prepoznao mene. Nitko mi osim njega nije tepao, čula sam povik Unčice, okrenuh se i ugledah njega u ronilačkom odijelu. Nakon toliko godina gledali smo jedan drugog u oči i nijemo se smijali. Sjeli smo na obalu mora i dugo pričali. Tada je živio u Poljskoj, oženio je Poljakinju koju je upoznao na Pagu jednog ljeta vodeći turiste na ronilačke lokacije. Bio je profesionalni ronilac. U Lošinj je došao na par dana, do kraja turističke sezone biti će u Pagu. Uzeo je moj broj telefona, obećavši da će mi se javiti slijedeće godine. Vraćajući se  kući mislila sam kako je naša priča tekla kao da smo se redovito viđali. Decenije života su prošle da jedan o drugome nismo znali ništa, a onda, taj iznenadni susret nas je ponovno spojio. Sjedili smo jedan pored drugog na obali mora i pričali što se sve u našim životima desilo otkako se nismo vidjeli. Iskreno, kad se s nekim ne čuješ i ne viđaš ne razmišljaš o njemu. Tako sam ja zaboravila na Charliea. Bilo je prošlo više godina kad smo se ponovno čuli. Jedno popodne dok sam sjedila u svom dnevnom boravku i nešto čitala, zazvonio je telefon. S druge strane linije čuo se glas: „ Unčice , u Lošinju sam, možemo li se vidjeti sutra?” Bila sam iznenađeno sretna, rekoh mu: „ sutra imam nastavu do 10 sati, čekaj me u gradu kod opskrbnog centra.” Bio je rujan mjesec, jutro sunčano i prohladno, bura je puhala. Prošlo je nekoliko godina od našeg posljednjeg susreta. Prepoznala sam ga, visok i mršav izdvajao se iz gomile koja je užurbano hodala središtem grada bježeći pred naletima vjetra. Prišla sam mu i uz osmijeh bez riječi smo jedan drugog zagrlili, ne odvajajući se za trenutak. Rekoh mu: „ idemo u jedan kafić u sporednoj ulici gdje ćemo biti zaštićeni od udara bure i moći ćemo na miru razgovarati.” Polako smo hodali jer je otežano disao, a hodanje si pomagao štapom. Vidno je smršavio, disao uz pomoć aparata s kisikom, ali se nije predavao. Sjeli smo za jedan stol u samom kutu kafića gdje smo mogli na miru razgovarati. Nakon nekoliko uvodnih rečenica počinje njegova životna priča. Saznajem da se razveo od Poljakinje i vratio u Brod gdje u roditeljskom domu živi s bivšom suprugom. Govori o svojoj bolesti i liječenju, otvoreno tuguje što se više ne može baviti ronjenjem, a u vodi sam osjetio da živim i postojim. Priča o svakodnevnom druženju sa dupinom duboko ispod površine mora, gdje su gledajući se postali iskreni prijatelji. Ne možeš zamisliti, govorio je, koliko su te životinje pametne. Svakodnevno u isto vrijeme dupin je dolazio na isto mjesto gdje su se prvi put ugledali, dobivao bi poneku ribu da pojede, a zatim je dozvolio da ga se dira po cijelom tijelu, drži za peraju dok je plovio. Bili smo najbolji prijatelji, nikad nisam takvu nježnost i privrženost osjetio niti od jedne životinje. Teško se mirio sa činjenicom da više nikad neće zaroniti u dubine i susresti se sa najljepšim osjećajem koji je osjetio ikad. Puhala je burica, sunce se na dijelu neba gdje smo sjedili više nije vidjelo, postalo nam je hladno. Idemo se prošetati pored mora da se nadišemo čistog zraka rekao je, slikajući me mobitelom kad sam se najmanje nadala. Pitala sam ga zašto to radi, onda si najviše prirodna, stvarna i opuštena, ti koja se takva ne poznaješ, objašnjavao mi je. Šetali smo osunčanim dijelom rive, bilo je ugodno hladno na suncu čija se toplotna energija nije osjećala zbog bure koja je puhala. Sjeli smo na jednu klupu tik uz more i jedno vrijeme nijemo gledali morsku površinu. Okrenuo se prema meni i rekao „ znam o čemu si mislila dok smo šutjeli” . Pogledah ga malo sa čuđenjem, na što je odgovorio „ opčinila te nemirna površina mora  i prelijepa boja”, kako znaš, upitah ga. Mislimo isto, punimo se energijom vode, rekao je sa osmijehom na usnama. Razmijenili smo pokoju riječ gledajući u istom pravcu, prema mjestu na površini vode gdje su se sunčeve zrake lomile u duginim bojama.   Prinio je usta mom uhu i tiho rekao „ uživajmo u ovom blještavilu,  pitanje je da li ćemo ikad to ponoviti.” Vrijeme je na trenutak zastalo, nepojmljiv osjećaj ljepote trenutka je prolazio kroz naša tijela. Pred zalazak sunca digli smo se s klupe i još jednom okrenuli prema moru da ne zaboravimo tu prekrasnu boju. 

Sutradan se samo javio telefonom, prošetati ću malo uz more, ne osjećam se najbolje, rekao je. Morala sam ići u školu, po povratku kući zaboravih da ga nazovem da čujem kako se osjeća.Vrati se u Brod, na putu je dobio temperaturu i završio u bolnici. Prolazili su dani, mjeseci, godina, mi se nismo više čuli. Opet svako na drugoj strani svijeta s vlastitim brigama i obvezama. Dolazim u Brod da njegujem majku . Nije mi u tih šest mjeseci palo napamet da mu se javim. Dolazi proljeće 2017-e., svakodnevno bježim od kuće hodajući po izbljedelim stazama sjećanja. Moram izliječiti bol koja mi razdire tijelo. Hodam najčešće sagnute glave da me ljudi ne primijete. Jednog sunčanog prijepodneva dok još krošnje drveća nisu u potpunosti prolistale, na putu prema Poloju primijetim da na jednom drvetu visi nekoliko pari patika. Slika koja me vratila u stvarnost. Patike su odslužile svoje, zašto ih baciti kad zimi i u rano proljeće mogu biti ukras na golim granama drveća. Svakodnevno sam od tada prolazila tom stazom, samo da se uvjerim da su patike još uvijek tamo. Nakon desetljeća ja ponovo čujem onaj poznati šum stojeći kraj Save kad nastaje vir na vodi. Hodajući po pijesku na Poloju do mojih nozdrva dolazi prepoznatljiv miris mulja. Približavam se samoj obali i u mokrom pijesku namjerno ostavljam tragove stopala. Odnekud mi vjetar donese prepoznatljivi miris proljeća koji sam davno zaboravila. Čekala sam travanj da čujem šum lišća u krošnjama drveća. U mom dvorištu gledam kako travnjak postaje tepih bijelo žutih boja od tratinčica i maslačaka. Odlučih posaditi patuljasti javor na mjestu gdje je nekad bilo grmlje žutih ruža, mojoj majci najdražih. Gledajući kako se priroda budi, budila sam se i ja. Bol u mom tijelu je jenjavala svakim danom. Odlučih ostati, nešto u meni je govorilo da tu pripadam. Ponovo sam upoznavala moj grad koji sam zaboravila. Ulice su promijenile izgled, naziv, neka stara pročelja zgrada su dobila novi izgled. Prođoh korzom u vrijeme kad je magnolija procvjetala. Zastadoh ispod krošnje. Pogledam uvis, od ružičaste boje cvijeta nebo se nije vidjelo. Rekoh si tiho, vrijeme je da potražiš Charliea. Koliko puta sam ponavljala tu rečenicu....Ne smijem ga zvati na mobitel , molio me, nemoj zbog bivše supruge. Shvaćam ga, kako do njega doći?! Netko me je tog proljeća nagovorio da otvorim profil na Facebooku. Šetajući po stranicama ugledah jedan dan dan njegov profil. Dugo mi je prst visio u zraku prije nego sam poslala zahtjev za prijateljstvo. Stalno sam bila na Facebooku, kao da je moj prozor u svijet, pojaviti će se odnekud i on. I stvarno, kao da mi je pokucao na prozor, postali smo prijatelji. Odmah sam od njega dobila poruku „gdje si” , u Brodu sam , pišem, dok osjećam kako mi se oči zamagliše od suza. Ne znam da li smo taj dan uopće pili vodu, stalno smo izmjenjivali poruke. Izlazila bih van, slala mu fotografije mjesta gdje se nalazim, poneki spot s You Tubea koji nas je vratio u dane mladosti, kao i on meni fotografije s Trga pobjede za koje nisam znala ni da postoje. Pita me „imaš li Viber, ovdje nemamo mira od drugih”. Nakon dugo vremena ponovo čujem njegov glas, ponekad teško govori i diše, ali se trudi! Koliko je imao volje da živi, kao rijetko tko. Rekao mi je, svakodnevno vježbam po stanu da prijeđem 200 koraka. Kada uspijem, izlazim van! Nismo se odvajali od mobitela, bili smo zajedno bez obzira koje je doba dana. Spavao je duže od mene, javljao se porukom kad bi otvorio oči, zadnju poruku bih primila neposredno pred njegov odlazak u san. Pričao mi je o roditeljima, majku je posebno volio, Od nje je naslijedio ljubav prema muzici. Otac mu je bio strog, prvi put saznajem da ga se bojao u djetinjstvu. Nije prošao dan da mi nije poslao neku pjesmu, pri tom napisao ispod „ obrati pažnju na zvuk gitare, ili, posebno poslušaj ritam bubnjeva. Pitam ga kada si zadnji put sjeo za bubnjeve. Odgovara sa sjetom u glasu „ udaram po njima svakodnevno u mojoj glavi”. Zašutili smo oboje, samo sam čula „ javiti ću ti se popodne”. Od tog dana bubnjeve više nikad spomenuli nismo.

Charlie je prati tektoniku, jedan je od rijetkih  koji je na osnovu radiestezije pretpostavio da se negdje nešto dešava. Bilo je sunčano prijepodne, pila sam kavu kao i inače na mom balkonu i gledala u zeleni travnja, osluškivala zvukove. Najednom sam čula tutanj, pomislih, teški kamion je prošao ulicom. Nedugo nakon toga čujem zvuk poruke na mobitelu. Znala sam da je Charlie, samo je napisao „ al' je dobro zatreslo”. Odgovorim mu „ o čemu ti to pišeš?” Istog trenutka dobivam odgovor „potres je bio”. Šalje mi seizmološko izvješće i kartu. Pitam ga otkuda mu ti podaci na  što on odgovara „ aplikacija na smarthphoneu.” Isti dan pronađem aplikaciju i instaliram je. Nakon tjedan dan istu sam deinstalirala, jer je potrese na širem području označavala zvučnim signalom. Razgovaramo o radiesteziji, svakodnevno je provjeravao promjene energije u stanu. Zainteresirao me je, kaže, to mogu svi, samo je potrebna koncentracija. Charlie mi je davao upute na daljinu. Zajedno smo meditirali i pri tom razmjenjivali nevjerojatna energetska iskustva. Znali smo satima pričati o svemiru, njegovom širenju, crnim rupama, činjenici da je to sve oko nas energija koju primamo i dajemo nesvjesno. Jednom prilikom mi kaže: „ti si sigurno krvna grupa 0!”  Jesam, otkud znaš?! „Znam jer smo najmanje zastupljena krvna grupa i imamo slične osobine.” Ne pitam ga da li je uspio prijeći 200 koraka i da li ima nade da se vidimo. Dobijem poruku: ”oblačim se i izlazim van, pa makar crko, moram vidjeti Savu.” Odgovaram mu, evo stižem, samo da se obučem. Žurnim korakom idem prema nogometnom igralištu, odakle ću mu poslati poruku da znam gdje se nalazi. Odgovara mi , sjedim na keju preko puta kafića Green. Malo je reći da sdam žurila, kao da će mi pobjeći, nakon toliko vremena ponovo ću vidjeti njegove plave oči. Ugledavši ga, usporavam korak i promatram ga. Vidno je omršavio . Pogrbljeno sjedi, na glavi neizbježna šilterica. Prilazim mu dok se oboje smijemo bez ispuštanja glasa. Koja radost u našim očima. Pitam ga „smijem li te zagrliti ?” bez riječi samo kimne glavom, ostanemo tako priljubljeni jedan uz drugog dok osjećam kako mi srce ubrzano tuče. Od tog dana, svako popodne bi se nalazili u Greenu, on bi pio čašu crnog vina i vodu, ja u početku sok. Kasnije, votku i gusti sok, ne primjećujući da smo sjedeći dočekali kasne večernje sate. Uz priču se obvezno preslušavala neka pjesma s YouTubea, dok bi jedna slušalica bila u njegovom, a druga u mom uhu. Otpratila bih da do njegovih ulaznih vrata, da bi on ulazeći u kuću rekao „čim stigneš kući javi se .” Čim bih se presvukla posla bih mu poruku „sad na miru možemo razgovarati”. Svakim danom mu je bilo bolje , znao bi reći, toliko se dobro osjećam da mislim  da bi mogao disati bez aparata za kisik. Onda smo zbog najezde komaraca promijenili mjesto. Nakon kratke šetnje odlazili bismo u baštu krčme Eden. Vrlo često bismo znali uzimati malu pizzu i ostajali dok nas ne bi opomenuli da zatvaraju. Vremena za naše priče nikada dosta.

Ljeto te zadnje godine našeg konstantnog druženja je bilo vruće, sparno, sa čestim olujnim nevremenima. Nisam po vručini mogla izlaziti van. Charlie je bio uporan, svako veče je bio u bašti krčme Eden, pijuckao kao i uvijek čašu crnog vina i vodu. Buo je kupio novi mobitel, informatiku je imao u malom prstu. Konstantno mi je slao panoramske fotografije, video snimke i članke o svim temama koje smo dotaknuli, o kojima smo raspravljali, sve što nas je zanimalo. Volio je kuhati, koliko puta smo govorili o načinu pripreme nekog specijaliteta, maštali kako će kad se bude mogao popeti uz stepenice mog stubišta, doći i skuhati nešto što smo oboje voljeli. Divila sam mu se kako po toj sparini može izdržati vani, stalno me uvjeravao da je ugodno i da je krajnje vrijem da izađem iz moje jazbine.

Jednog jutra dobijem poruku kako mu nije dobro, ima bolove u prsima, bole ga zglobovi....Nakon par dana dobio je temperaturu. Najviše vremena provodio je u krevetu, nije mogao stati na noge. Napisao bi mi „samo da skinem temperaturu , stati ću ja na noge, još želim da živim”. Nije htio prestati vjerovati da će mu biti bolje, "pobjeđivao sam do sada i ovo će proći...." Nedjelja ujutro, sunčano vrijeme rujna mjeseca, stiže njegova poruka oko 10 sati u ujutro „čistim svoje cjevčice, pije mi se kava”. Odgovorim mu kako je lijep dan, što ću raditi, čujemo se poslije ručka. Oko 14 sati mi je poslao video koji smo već razmijenili, odgovorim mu da smo o tome već raspravljali. Više se ne javlja, a vidim  da je na vezi. Šaljem mu novu poruku, vidim da ju je pročitao, ne odgovara satima. Negdje kasno popopdne dobijem poruku s njegovog mobitela „Charlie je umro, bili ste posljednja osoba s kojom je komunicirao”.

Ne sjećam se da je itko iz moje generacije imao tako veliki sprovod. Svi njegovi brojni prijatelji, bivši profesori iz gimnazije, brojni poznanici,ratni suborci. Mjesecima sam bila shrvana, dugo nisam mogla u sjesti u Green, u krčmu Eden više nikad nisam otišla, samo sam prolazeći ponekad zastala i pogledala u dvorište. Sve je ostalo isto, samo nema nas.