Prije dvadeset pet godina, kada je nakon smrti Ćaće nacije dr. Franje Tuđmana HDZ-ov režim prdnuo u čabar i prvi put izgubio izbore, nova je vlast – mlađi čitatelji neće pamtiti – odlučila odškrinuti policijske i obavještajne dosjee svih “sigurnosno interesantnih osoba” koje je Tuđmanov režim devedesetih zbog “protudržavne djelatnosti” proganjao, pratio i prisluškivao.
Kao jedan od ukupno stotinu dvadeset šest sigurnosno interesantnih novinara, požurio sam u Zagreb vidjeti svoj dosje. U podrumu u Savskoj – pod budnom paskom jedne policijske službenice, koja je pazila da ništa ne prepisujem, zapisujem ili snimam – otvarao sam neuredno organizirane i očito ispreturane fascikle, listao naloge za uhođenje i prisluškivanje s potpisom ravnatelja Službe za zaštitu ustavnog poretka Smiljana Reljića, čitao stenograme naših prisluškivanih privatnih razgovora u redakciji i po splitskim konobama, nastojeći upamtiti što više imena i detalja, kad mi je oko zapelo na nalogu za prisluškivanje potpisanom od ravnatelja Hrvatske izvještajne službe i zamjenika predstojnika Ureda za nacionalnu sigurnost, samog Ćaćinog sina Miroslava Tuđmana, kojim se traži nadzor telefonskih razgovora u roditeljskom domu Borisa Dežulovića u Glagoljaškoj ulici 15 na splitskim Gripama.
Bio sam fasciniran efikasnošću i obaviještenošću sveznajućeg Tuđmanovog Gestapoa: u trenutku kad je Tuđman Mlađi potpisao nalog za prisluškivanje telefona u Glagoljaškoj, ja na toj adresi nisam živio već dobrih desetak godina. Iz roditeljskog doma odselio sam se još 1987., a rađanje nezavisne Hrvatske dočekao kao podstanar u Dimitrovoj ulici, u podrumskom stanu kuće obitelji Lozo, u kojoj je listopada 1989. održan povijesni sastanak Inicijativnog odbora HDZ-a. Samo kat iznad mene – i ne sluteći da im bukvalno pod nogama rovarim temelje buduće države – gazda Tomislav pripremao je osnivačku skupština splitskog HDZ-a zajedno s visokim gostom iz Zagreba i Tuđmanovim povjerenikom Pericom Jurićem, koji će samo godinu-dvije kasnije postati zamjenik ministra policije i prvi šef strašne Tuđmanove Službe za zaštitu ustavnog poretka.
Dobro je Hrvatska na kraju i ispala kakvi su je imbecili pravili: sam prvi ravnatelj SZUP-a uredno mi se, eto, tih dana javljao u dvorištu Lozinih u Dimitrovoj ulici, a njegovi agenti nekoliko godina kasnije još uvijek su me tražili i prisluškivali kod roditelja. Došlo mi ih je čak malo i žao: dok su njihovi kolege tih strašnih godina s glavom u torbi raskrinkavali protudržavne akcije Soroševih plaćenika, a ja zajedno s feralovskim suborcima udarnički potkopavao temelje Domovine, agenti iz splitske ispostave SZUP-a pozorno su sa slušalicama na ušima pratili dogovore mog oca s tetkom hoće li za nedjeljni ručak na gradele baciti srdele ili velike mole, ili duge razgovore moje majke s bratom u Australiji, marljivo zapisujući je li nevista bolje, je li nećakinja već rodila i kako ide barbin biznis s klima-uređajima.
A opet, koliko zapravo poznajemo svoje roditelje? Ja sam, recimo, cijeli život bio uvjeren da je moja majka bila samo službenica u SDK-u, a stari bravar i radnik u škveru, i da pred veliko suđenje Feralu zbog “slučaja Jasenovac” lipnja 1996. Franjo Tuđman u velikom intervjuu londonskom Financial Timesu Britancima nije objasnio kako smo mi feralovci, citiram, “djeca oficira Jugoslavenske armije i potomci miješanih srpskih brakova”, nikad ja ne bih saznao ni da su mi otac i majka miješani Srbi, a kamoli da je otac bio oficir JNA.
Samo mi se tako kazalo otkud se na onoj čuvenoj fotografiji paljenja Ferala na splitskoj Pjaci u lipnju 1995., koja je kao svojevrsni remake nacističke lomače nepoćudnih knjiga na berlinskom Opernplatzu 1933. objavljena i na naslovnici magazina Svjetske novinarske federacije, među paliteljima i okupljenim prolaznicima zatekla i – moja majka.
Što sam mogao znati? Ono što je meni izgledalo kao banalni razgovor o srdelama i molima za nedjeljni ručak, prekaljenim je Reljićevim agentima bio šifrirani razgovor o likvidaciji sitnih i krupnih riba, a duge majčine razgovore s Australijom o klimi u našoj emigraciji da i ne spominjem. Znala je tako hrvatska tajna policija što radi i kada su slavnih devedesetih agenti SZUP-a obilazili obitelji i susjede Feralovih novinara, pa jednog dana zakucali i na vrata zgrade u Glagoljaškoj 15, kao raspitujući se s kim kontaktiram i s kim se družim.
Tih sam se, eto, davnih vremena naše slavne kontrarevolucije sjetio nedavno, kad su preživjeli ostaci Tuđmanova režima pokrenuli sad već opjevanu “Operaciju prebivalište”, prijavivši policiji da Viktor Ivančić i ja ne živimo na svojim prijavljenim adresama. Je li moguće da i dandanas, punih trideset godina nakon Tuđmanovog naloga za prisluškivanje mojih roditelja u Glagoljaškoj, hrvatski Gestapo još uvijek raspolaže adresom na kojoj ne živim već, eto, četrdeset godina? Otklonio sam tu mogućnost, jer čak ni ustaše nisu toliko glupa čeljad: prema najnovijim podacima kojima hrvatski obavještajci raspolažu, ja recimo još uvijek sretno živim, radim i podrivam Hrvatsku iz svog vekovnog prebivališta u Beogradu.
A onda se prošle subote javio jedan iz tog državotvornog kruga, Dražen Keleminec se zove – predsjednik nečega što se zove Endehazijska, Endemska Hrvatska stranka prava, ili Autohtona, Autentična, tako nešto – tip koji već godinama cijelu državu maltretira svojim kretenskim ustaškim performansima, pa se na turneji po NDH, okupljajući svoju ustašku družinu pod prozorima saborskih zastupnica Dalije Orešković i Anke Mrak Taritaš, te zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića, prošle subote s Thompsonom na razglasu zaustavio i pod prozorom glavnog stana HDZ-a u Gundulićevoj ulici, u akciji koju su preuzetno nazvali “Operacija lustracija Plenkovića”, ustajući protiv “kažnjavanja zbog zastave HOS-a i pozdrava ‘Za dom spremni'”, te – “ukidanja kune”! Tu, pod Plenkovićevim prozorom, Keleminec je za sljedeću stanicu turneje svog Letećeg cirkusa najavio Split: u subotu 28. veljače, priopćili su iz AHSP-a, “zapjevat će pod prozorom na adresi Glagoljaška ulica 15, a skup će nositi naslov ‘Boris Dežulović mrzi Hrvatsku i Hrvate'”.
I opet sam ostao fasciniran efikasnošću i obaviještenošću svojih progonitelja: četrdeset godina prošlo je, eto, otkako sam se odselio s Gripa, još je Andrija Artuković bio živ kad sam živio u Glagoljaškoj, krenula su uskoro hodočašća na Bleiburg, moj prvi stanodavac zajedno s Jurićem i Tuđmanom osnovao je onda splitski HDZ, utemeljena je hrvatska država, prošao cijeli Domovinski rat, umro je Tuđman, HDZ dva puta gubio na izborima, Tuđmanovog šefa SZUP-a Smiljana Reljića predsjednik Zoran Milanović odlikovao je Redom kneza Domagoja s ogrlicom, propao je u međuvremenu cijeli stari svjetski poredak, umro na kraju i Joža Manolić, a ustaše me sveudilj traže po Glagoljaškoj, gdje u cijelom kvartu valjda još samo moji starci pamte da je tu nekad davno živio onaj što je mrzio Hrvatsku i Hrvate.
Ako vam se pak – dopuštam mogućnost – čini kako je cijela jedna novinska stranica posvećena redikulima što pjevaju ustaške pjesme i viču “Za dom spremni!” samo nepotrebno bacanje papira, sjetite se da zbog jednog takvog ustaškog redikula ovoga časa, 2026. godine, ozbiljno visi većina u parlamentu države vašeg prebivališta. Pa vi čuvajte papir.
Četrdeset godina kasnije okupit će se tako hrabri bojovnici pod paskom i zaštitom hrvatske policije na splitskim Gripama, pustiti Thompsona iz zvučnika i poneseni pjesmom, ne mareći za vlastite živote, uz prkosno “Za dom spremni!” goloruki navaliti na jednog živahnog osamdesetšestogodišnjeg penzionera i jednu osamdeset osam godina staru prabaku. Taman po mjeri pizdunstva poglavnika Keleminca, koji je u cijelom svom kukavnom životu, od svih jačih od sebe, udario samo vlastitu suprugu.
Četrdeset godina kasne, eto, ljuti hrvatski ustaše na Gripe. Po prilici točno koliko su onomad u hodočasničkim kolonama zakasnili i na Bleiburg.
Ali stići će, kad-tad.
