U Slavonskom Brodu i ove se godine održava manifestacija U svijetu bajki, posvećena Ivani Brlić-Mažuranić, književnici koju s pravom nazivamo hrvatskim Andersenom. No dok program iz godine u godinu raste i širi se, sve se češće postavlja pitanje može li bajka preživjeti u buci, glomaznosti i prenatrpanosti?
Što bi o svemu tome rekla sama Ivana Brlić-Mažuranić, žena spisateljica koja je svojim pričama učila djecu jednostavnosti, mjeri i istini?
Zamislimo zato na trenutak da se ona danas obraća javnosti. Djeci, čitateljima, ali i onima koji u njezino ime organiziraju svečanosti.
Ivana Brlić-Mažuranić danas bi imala što reći o preoptrećenom programu, inflaciji događanja, predugom trajanju i gubitku čarolije. I dogodilo se. Pismo je stiglo. U svom zamišljenom pismu obratila bi se djeci, čitateljima i organizatorima kako čuvati bajku, kako mjeriti program i gdje se skriva prava čarolija.
U nastavku donosimo to zamišljeno pismo Ivane Brlić-Mažuranić, napisano objektivnosti radi, od strane Umjetne inteligencije, a u duhu njezinih riječi i misli, pismo o bajkama, o mjeri i o tome kako se čarolija čuva.
Draga djeco, poštovani učitelji, roditelji, a osobito vi koji marljivo i dobronamjerno priređujete svečanosti u čast mojih priča,
dopire do mene glas da se u mome Slavonskom Brodu svake godine okuplja veliko mnoštvo ljudi kako bi se otvorila vrata svijeta bajki. To me raduje, jer pisac ne može poželjeti veću nagradu nego da djeca i dalje hodaju stazama koje je nekoć iscrtao perom.
No, dopustite mi da vam napišem i jednu misao koja mi se nameće, kao što se u šumi ponekad nametne put kojim još nitko nije kročio.
Bajka je krhka stvar.
Ona ne voli prenatrpane trgove, ni preduge povorke, ni toliku množinu glasova da se više ne razaznaje tko zapravo pripovijeda. Bajka traži da joj se priđe tiho, gotovo šaptom, kao kad dijete prilazi staroj knjizi koju tek otvara.
Čujem da je vaša svečanost svake godine sve dulja, sve brojnija i sve obimnija događajima. Možda vam se čini da će tako bajka biti veća i snažnija.
Ali dopustite mi jednu staru spisateljsku tajnu: priča ne postaje bolja zato što je dulja.
Kad sam pisala o Regoču i Kosjenki, o Striboru i o malenoj djevojčici koja je tražila svoje srce, svaka je riječ morala imati svoje mjesto. Da sam ih napisala dvostruko više, priče bi postale teže, sporije i manje čarobne.
Tako je i s vašom svečanošću.
Ako je program toliko širok da ni djeca ni odrasli više ne znaju gdje bi pogledali, tada čarolija počinje slabjeti. Ako bajka traje toliko dugo da se umori prije svoga kraja, onda je niste zaštitili, nego ste je opteretili.
Zato vam ne pišem kao stroga sudkinja, nego kao netko tko je život proveo slušajući dječje srce.
Djeca ne trebaju mnogo.
Treba im jedna dobra priča. Jedna predstava koja će ih začarati. Jedna knjiga koju će ponijeti kući. Ako im to darujete, učinili ste više nego da ste im ponudili stotinu događaja.
Zato vas molim: čuvajte jednostavnost. Smanjite buku. Ostavite mjesta tišini u kojoj bajka može disati.
Jer bajka nije sajam. Bajka je susret.
Vaša Ivana
Njeno nježno pismo nije ostavilo puno prostora za tumačenja. Njeni stavovii očito se poklapaju s kritičkim stavovima i upozorenjima SBPeriskopa u odnosu na službene stavove organizatora. Ona razumije suštinu, ali ne i organizatori: gradska kulturna birokracija, kazalište, gradska knjižnica, škole, vrtići, turistička zajednica, udruge, astronomsko društvo. Manifestacija ima veliku vrijednost za Brod. Ali organizacijski pati od tipične bolesti javne kulture: više programa, bolji festival. Svaka uključena institucija mora imati svoj termin. Ako sudjeluje knjižnica, škola, astronomska udruga – dobije događaj. Program mora biti “velik”. Jer se tako lakše opravdava financiranje. Nitko ne želi reći “ovo ne treba”. Jer bi ispalo da nekome režeš projekt.
Ako pak organizatori ne poslušaju apele na razum, iduće godine u Svijet bajki uključit će se muzej, banke, političke stranke, vatrogasci i prometna policija. I udruga za zaštitu kućnih ljubimaca. I oba autobusna kolodvora uključujući RIzk. Možda je zato virtualna Ivana svoje pismo trebala završiti rečenicm koja gotovo da je napisane za ovakve situacije - kada se izgubi mjera, a zaboravi bit: Potjeh je tražio istinu, pa je nije našao jer ju je tražio predaleko od sebe.
___________________________
