Pelikan, red. Filip Heraković, Hrvatska, 2022.

  • Više od polovice svjetske kinematografije počiva na onom temeljnom hičkokovskom postulatu: no plot, no story. Ipak, kolikogod to bio najsigurniji put do publike, suvremeni sineasti, zahvaljujući tehnološkim mogućnostima koje jamče savršen zvuk, željenu boju u kadru i precizan kut snimanja, filmskoj priči pristupaju znatno opuštenije, što im svakako otvara prostor veće slobode kako bi iskušali ponekad i ono nemoguće: izvući na vidjelo i ono skriveno, ono o čemu je teško početi i razmišljati. Da bi redatelj u tome uspio, pribjegava fabularnom minimalizmu kako bi ogolio do srži neko stanje u kojem se filmski junak (ili antijunak) zatekao, ili pak filmski podcrtao neku ideju, koncept, a nerijetko i oblik ponašanja. Jedna struja suvremenog hrvatskog filma upravo ide tim putem autorske režije koja u prvi plan stavlja introspekciju, gurajući u drugi plan zaplet i dinamiku zbivanja. Pelikan Filipa Herakovića (filmski prvijenac, već zapažen na nekoliko festivala) upravo je jedan takav film, svjesno režijski usporen (premda traje svega 80-ak minuta), dirljive i simbolički intonirane scenografije u pojedinim kadrovima, a napose reduciranih dijaloga kako bi se što autentičnije uhvatilo stanje glavnoga lika: nogometaša Josipa (autentična gluma Edija Ćelića), koji nakon skijaške ozljede dane provodi u jednom rehabilitacijskom lječilištu u Istri pokušavajući se vratiti staroj formi. Proces identifikacije gledatelja s glavnim likom započinje u krucijalnoj sceni na bazenu, gdje se u kadru dominantno ističu Josipova leđa istetovirana kondorom – simbolom slobode.

    No, linearnim protokom radnje uviđaju se brojne životne pukotine koje perspektivni golman vuče za sobom: površna ljubavna veza bez duhovna temelja i lažno prijateljstvo koje boluje od manjka riječi. Uža obitelj potpuno iščezava iz filma, što je vrlo uočljiv oblik filmskog govora i jasna asocijacija na manjak obiteljskog zajedništva. Posjeti djevojke (uloga Tene Nemet Brankov) i prijatelja (uloga Marka Petrića) naglasit će kontrastno njegovu flegmatičnost i zamišljenost (nakon doživljene traume u skijaškom spustu a koja se analeptički pojavljuje u obliku njegovih sjećanja više puta tijekom filma s upečatljivom slikom njegova gotovo beživotna tijela usred snježne bjeline) i njihovu zaokupljenost nebitnim i frivolnim sitnicama. Na taj komunikacijski nesklad Josip će odgovoriti radikalnom šutnjom i anksioznošću.

    Da je sve oko njega bila i jest laž, sam će sebi priznati tijekom konferencije prodajnih predstavnika robotskih usisavača na kojoj će ga slučajno zamijeniti s prodavačem Branimirom, a on će zaigrano prihvatiti svoj novi identitet i pri tomu upoznati grupu neprilagođenih muškaraca i žena željnih promjene i nekakva zaokreta u poslu i u životu. Javnim nastupom otpočet će Josipovo unutarnje oslobađanje i novi, updateani, dublji razgovor sa samim sobom.

    Heraković je u ovom dijelu filma vrlo ekspresivno uporabio uske hotelske prolaze kako bi naglasio tjeskobno ozračje unutar vrlo raznolike skupine suvremenih Jobova (s kojom je Josip dijelom pronašao zajednički jezik) te njihov poriv da alkoholom ublaže svoje nesigurnosti i duševne magle.

    Voda koja pršti iz bazena na sve strane simbolički ukazuje na njihovu potrebu za ponovnim rođenjem. Još će tri scene u filmu snažno podcrtati idejnu pozadinu filma.

    Josip će se uskoro zbližiti s pomalo tajanstvenom i privlačnom ženom s prsnom protezom (izvrsna uloga Lucije Barišić), a scena u kojoj pomiče hotelsku teglu s cvijećem s jednog mjesta na drugo (na njezin nagovor), upućuje na nekonstruktivna ljudska ponašanja obilježena ponavljanjem uvijek istih obrazaca. Cvijet nije dovoljno tek pomaknuti, skloniti ga od sunca ili ga suncu izložiti, s cvijetom treba i razgovarati.

    Ključna se scena događa pred akvarijem s ribicama koje Josipu i misterioznoj ljepotici rade manikuru od kože… Poruka dotiče jasno sve one koji ne žele gledati površinski: nužno je ponekad promijeniti kožu, tj. pokrov koji nas štiti od vanjskoga svijeta koji sve teže ozdravlja od licemjerstva i otuđenja.

    Kako je sav film u znaku antičke misli gnōthi seauton, i sporedne filmske uloge navlače vodu na taj idejni mlin: moderator konferencije svojim motivacijskim pitanjima (sugestivna gluma Dražena Šivka) i Josipov fizioterapeut, fokusiran i predan svojoj struci, uspješan i prilagođen zdravstveni djelatnik (uvjerljivi Ivan Glowatzky).

    Na kraju ostaje zapitati se – zašto u naslovu filma nije kondor nego pelikan?

    U suvremenu svijetu teško je zadobiti orlovu slobodu uz koju ide spremnost na bolne promjene (poznata je biološka specifičnost u vezi s bolnom izmjenom orlovih kandža koja se događa u osami surih planinskih predjela) i pristajanje na grabežljivost. Pelikan je jedan od najpoznatijih kršćanskih simbola i aluzija na osobu Isusa Krista, jer kao što pelikan kida svoje meso s prsiju (i pri tomu nesebično krvari) kako bi prehranio svoje mlade, tako i Krist svojim martirijem hrani duše svih vjernika. Kojim će putem Josip krenuti: onim žrtvenim koji uzdiže spasonosno trpljenje na pijedestal ili onim samotnjačkim, pustolovnim, ostaje gledateljima filma na promišljanje.

    Film završava prikazom Josipova tereta – neizbrisive traume kao životne popudbine, ali istodobno i zadovoljnim isplovljavanjem jednog ronioca iz morske dubine prema zlatnoj obali na kojoj je onda sve moguće. Po svemu sudeći, ljubav je ono što nikako ne bismo smjeli držati u ruci kao što puštamo pijesku da nas dotakne da bi potom iscurio ne ostavivši nikakva traga.

    Filmom Pelikan Filip Heraković zasigurno je privukao veliki broj gledatelja koji žude za meditativnim otklonom od grube svakodnevice a koji istodobno traže i najsvrsishodnije modele življenja unutar obitelji i društva.

filmovi