Predsjednik Sabora Gordan Jandroković nazvao je pred neki dan pokolj pripadnika NDH-zijske i ostalih kvislinških vojski nakon kapitulacije na Bleiburgu „velikom tragedijom hrvatskoga naroda“. Radi li se o najeksplicitnijem identificiranju ustaškog pokreta i NDH s “hrvatskim narodom” koje dolazi s tako visokog položaja u HDZ-u? Što nam ovakav istup predsjednika Sabora i ovakav tip pokroviteljstva nad komemoracijom govori o pogledu vladajućih spram rata i poraća? Za H-Alter govore Sven Milekić, Mario Šimunković, Branimir Janković i Zoran Pusić.
„Velika tragedija hrvatskoga naroda“, kakvom je predsjednik Sabora Gordan Jandroković na sastanku s predstavnicima Počasnog bleiburškog voda i Hrvatske biskupske konferencije nekidan nazvao odmazdu nad gubitničkom vojskom nakon Bleiburga, i ove će se godine komemorirati pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora.
Vijest o pokroviteljstvu zakonodavnog tijela nad komemoracijom sama po sebi već dugo nije novost. Simptomatična je, međutim, ovakva identifikacija pobijenih u poratnoj odmazdi s čitavim „hrvatskim narodom“ i to u mjesecima i godini iza nas u kojoj smo svjedočili porastu uličnog nasilja začinjenim profašističkim sentimentom, recentnom proustaškom ispadu bivšeg ministra i pripadnika vladajuće većine (i popratnim zgražanjem navodno začuđenih liberala iz iste vladajuće većine), posvemašnjoj šutnji vladajućih o prošlogodišnjoj osamdesetoj obljetnici oslobođenja od fašizma… Civilne žrtve same po sebi se ne spominju riječju u citiranom saborskom priopćenju, kao niti profili i ratni putevi ubijenih.
Niti samo prisustvo dotičnih Jandrokovićevih bleiburških odličnika u saborskim prostorijama nije neutralan čin. Tako u društvu predsjednika Sabora vidimo voditelja predstavništva Počasnog bleiburškog voda u Republici Hrvatskoj Bože Vukušića, HDZ-ova lovca na komunističke vještice koji je, primjerice, za Zlatu Đurđević – svojedobnu kandidatkinju za predsjednicu Vrhovnog suda – pisao da ima „jugo-komunističke gene“; predsjednika Kluba utemeljitelja HDZ-a Dr. Franjo Tuđman Milana Kovača, jednog od istaknutijih aktera u akciji micanja Trga maršala Tita u Zagrebu; vojnog ordinarija monsinjora Jure Bogdana koji je svojedobno Praljkovu „žrtvu“ na misi zadušnici za osuđenog ratnog zločinca uspoređivao s Isusovom žrtvom…
Od komentara osude, u ovakvim je slučajevima jedino predvidivije odsustvo reakcije sredsnjestrujaške javnosti i medija. S najviših državničkih pozicija „ustaše“ se nesmetano mogu pretvarati u „hrvatsku vojsku“ i, konačno, u „hrvatski narod“.
„Velika tragedija hrvatskoga naroda“, oličena u četverogodišnjem endehazijskom teroru, pokušaju istrjebljenja triju naroda, masovnim ubojstvima, konclogorima i odmazdama nad civilima tako prestaje biti temom.
Radi li se ovdje možda o najeksplicitnijem recentnom identificiranju ustaškog pokreta i NDH s “hrvatskim narodom” koje dolazi s tako visokog položaja u HDZ-u? Što nam ovakav istup predsjednika Sabora i ovakav tip pokroviteljstva nad komemoracijom govori o pogledu vladajućih spram rata i poraća? Što nam istupi ovakvog tipa govore o tezama koje možemo čuti u javnom prostoru, a prema kojima je HDZ taj politički faktor koji može primiriti revizionističke pozicije DP-a i radikalno desnih krugova u javnosti i visokoj politici?
Pitanja su to o kojima razgovaramo s našim sugovornicima koji su odlučili reagirati komentarom u kratkom roku nakon spornog Jandrokovićevog istupa.
Sven Milekić, povjesničar: HDZ je revizionizam doveo do savršenstva
Jandroković, po već ustaljenom državnom scenariju, pokušava prezentirati Bleiburg i tzv. Križni put, za najveću tragediju hrvatskog naroda, iako to ona evidentno nije. Sigurno da to jest jedna od tragedija hrvatskog naroda u smislu broja ubijenih Hrvata, ali se moramo makar za dobar broj tih Hrvata upitati tko su oni bili, što su sve radili tijekom trajanja NDH i zbog čega je došlo do ovih zločina. Dakle, treba kompleksno sagledati ove zločine, a ne to “zamatati” u nacionalističko-vjerski kič. Jandroković je i inače poznat po beskrupuloznom prepakiravanju žrtava, kao kada je prilikom polaganja vijenca na Golom otoku rekao da su tamo ljudi završavali samo zato što su bili Hrvati. A Hrvati su ustvari činili manjinu zatvorenika.
HDZ nije primirio DP-ove revizionističke tendencije, nego ih je preoteo od svojih radikalnih manjih partnera, dovevši ga do savršenstva, prodajući ga u “civiliziranom” europskom paketu
Iako Crkva u Hrvatskoj ima problematičan pogled na razdoblje u NDH, zaboravljajući svećenike koji su sudjelovali i poginuli u partizanskom pokretu, mogu shvatiti da Vlada surađuje s njima. Međutim, Vladino pokroviteljstvo događaja u čijoj organizaciji sudjeluje Počasni bleiburški vod, udruga s dugom poviješću negiranja povijesnih činjenica vezanih uz NDH, koji vodi osuđeni ubojica, krajnje je neprihvatljivo. Dok Vlada bježi od komemoracija ustaških zločina ili to sramežljivo čini isključivo kako bi zadovoljila neki minimum sjećanja na Holokaust (radi vanjsko-političkog prestiža), pokroviteljstvo nad ovakvim događajem s Počasnim bleiburškim vodom pokazuje sramotan odnos prema ratu i poraću.
HDZ nije primirio DP-ove revizionističke tendencije, nego ih je preoteo, kao već ne znam koji put od svojih radikalnih manjih partnera (sjetimo se HSP, HSP-AS i sličnih desnih satelita). HDZ je doslovce taj revizionizam, odnosno negacionizam, doveo do savršenstva, prodajući ga u jednom “civiliziranom” europskom paketu, a ne primitivnim uličnim fašizmom. HDZ će se ovime prestati tek kad shvati da mu to ne ide na korist, jer će onda opet iz “naftalina” izvaditi onaj HDZ iz Sanaderovog mandata, koji je rušio spomenik Francetiću. Ali kako HDZ-u zasad dobro ide, a ustašofilija ima dobru prođu, ne treba na to računati.
Mario Šimunković, povjesničar: Jandrokovićeva izjava nije presedan, nego kontinuitet
Postoji duga politička tradicija u kojoj hrvatski političari (različitih stranaka) koriste slične formulacije: “Bleiburška tragedija hrvatskog naroda” ili “Križni put hrvatskog naroda”. Takve su formulacije prisutne u govorima na komemoracijama od 1990-ih, u parlamentarnim raspravama u službenim pokroviteljstvima Sabora nad komemoracijom i drugim prilikama. Dakle, Jandrokovićeva izjava nije presedan, nego kontinuitet jednog dominantnog političkog narativa u Hrvatskoj. I to je veći problem.
HDZ se često ne pojavljuje kao korektiv radikalne desnice, nego kao akter koji određene elemente tog narativa integrira u širi mainstream politički diskurs
Promjena naglaska u politici sjećanja nakon devedesetih povezana je s prekidom s političkim i ideološkim okvirom socijalističke Jugoslavije te s nastojanjem da se izgradi novi nacionalni identitet i u javno pamćenje uključe događaji neposrednog poraća Drugog svjetskog rata. Pokroviteljstvo komemoracija vezanih uz Bleiburg pokazuje da dio političkog i društvenog establishmenta taj događaj smatra važnim simbolom poslijeratnog stradanja i ključnim elementom nacionalne memorije o završetku rata. Time se naglasak u interpretaciji Drugog svjetskog rata djelomično pomiče s pobjede antifašističkog pokreta na tragediju i represiju poraća. U tom okviru poslijeratne likvidacije uklapaju se i u širi antikomunistički narativ, dok je oslanjanje na tragedije i poraze u izgradnji nacionalnih identiteta općenito česta pojava.
Ovakav istup pokazuje da je tezu prema kojoj je HDZ politički akter koji može obuzdati revizionističke pozicije radikalno desnih krugova potrebno promatrati oprezno. Kada visoki dužnosnici HDZ-a koriste formulacije poput „tragedije hrvatskog naroda“ u kontekstu Bleiburga, oni zapravo preuzimaju dio diskurzivnog okvira koji je već dugo prisutan u nacionalno-konzervativnom i revizionističkom javnom prostoru. Time se granica između umjerenog konzervativnog i radikalno desnog narativa djelomično zamagljuje. Umjesto jasnog distanciranja od revizionističkih interpretacija Drugog svjetskog rata, takve izjave upućuju na kontinuitet političkog jezika koji je u hrvatskoj politici prisutan još od devedesetih. U tom smislu HDZ se često ne pojavljuje kao korektiv radikalne desnice, nego kao akter koji određene elemente tog narativa integrira u širi mainstream politički diskurs.
Branimir Janković, povjesničar: Mnogo problematičnije je ono o čemu se ne govori
Možda se čini nakon Hipodroma i ZDS u Saboru da su izjave o Bleiburgu kao „velikoj tragediji hrvatskog naroda“ još jedan znak sve većeg pomicanja izrečenih granica, ali tome ipak nije tako. Naime, to su izjave koje možemo čuti već godinama, a svi izneseni motivi već su davno upotrijebljeni i uvijek iznova ponavljani kako bi u borbi oko konkurencije žrtvama upravo Bleiburgu pripalo najvažnije mjesto u sjećanju na Drugi svjetski rat. Mnogo problematičnije je, dakako, ono o čemu se ne govori.
Ne samo da nema čak ni popularne kalkulantske „osude svih totalitarizama“, nego se niti ne spominje NDH kao saveznica Trećeg Reicha; glavni problem nisu pokroviteljstva i oni koji su u njih uključeni, već cjelokupni javni govor o Bleiburgu
Ne samo da nema čak ni popularne kalkulantske „osude svih totalitarizama“, nego se niti ne spominje NDH kao saveznica Trećeg Reicha. Bez toga je, međutim, teško razumjeti zašto se komemoracija više ne može održavati u Austriji, nego je morala biti preseljena u Zagreb. Te su zagrebačke komemoracije ipak mnogo primjerenije i bez problematične ikonografije kao svojevremeno blajburške. Smatram da poslijeratna masovna ubojstva svakako treba komemorirati i da glavni problem nisu pokroviteljstva i oni koji su u njih uključeni, već cjelokupni javni govor o Bleiburgu. U njemu mnogobrojni političari, novinari, svećenici, pjevači, intelektualci i povjesničari čine sve kako bi prešutjeli NDH i njezinu ulogu u svjetskoj povijesti fašizma.
Imperativ spominjanja NDH nije argument za opravdavanje poslijeratnog masovnog nasilja komunističkih pobjednika (iako neki, nažalost, posežu za njime) ili pak zaboravljanje da su mnogi bili prisilno mobilizirani, već kako bi se izbjeglo toliko ukorijenjeno ublažavanje NDH, koja se u Hrvatskoj (još žalosnije) rijetko doživljava doista problematičnom. Zato bih malo modificirao izjavu predsjednika Sabora i dodao da je zaista bitno da „povijesna istina“ o NDH kao „velikoj tragediji hrvatskoga naroda ima primjereno mjesto u našem kolektivnom sjećanju“.
Zoran Pusić, predsjednik Antifašističke lige i mirovni aktivist: Jandroković govori neistine
Ne bih rekao da je riječ o tragediji hrvatskoga naroda, ali svakako jest na tragu tragikomedije to što se danas, više od 80 godina poslije, ti događaji izvlače u svrhu političke konfrontacije.
Ne radi se ni o kakvoj tragediji hrvatskoga naroda, jer nakon Bleiburga ljudi nisu stradali zato što su bili Hrvati, nego prvenstveno zato što su bili ustaše, četnici, belogardisti i pripadnici drugih kvislinških formacija. To je bio kraj jednog strašnog rata, na čijem su samom završetku vojska Trećeg Reicha i ustaše sa sobom povukli nejake, jadne i mlade ljude, pod utjecajem propagande, vodeći ih kako bi im služili kao zaštita pri bijegu. Da nisu tako postupili, vjerojatno broj žrtava ne bi bio toliki.
Nakon Bleiburga ljudi nisu stradali zato što su bili Hrvati, nego prvenstveno zato što su bili ustaše, četnici, belogardisti i pripadnici drugih kvislinških formacija
Ne treba poricati da su mnogi stradali bez suđenja, ali treba jasno istaknuti da je riječ o kraju rata koji je nepotrebno produžen za tjedan dana dulje nego u većem dijelu Europe. Odmazde su se događale i u drugim dijelovima Europe – u Italiji i Francuskoj, primjerice –i u mnogim su slučajevima stradali nevini ljudi.
Jandroković govori neistine kada žrtve Bleiburga predstavlja kao tragediju „hrvatskog naroda“. Kada je prije desetak godina došao Andrej Plenković, nakon kraće epizode s Tomislavom Karamarkom na čelu stranke, nakratko se činilo da će se situacija barem po tom pitanju normalizirati. Uostalom, i Ivo Sanader, koji je imao izraženu kleptomansku crtu, gurao je HDZ prema nekoj uljuđenoj europskoj desnoj stranci koja nije imala potrebu oslanjati se na falsificiranje povijesti i prizivanje kvislinškog režima.
Sada se ponovno manipulira događajem koji bi, po svemu, trebao biti naprosto upozorenje na to što se može dogoditi nakon strašnih ratova kao što je Drugi svjetski rat u kojemu je Hrvat ubijao Hrvata.
