Bilo kakav razgovor o nedavno dogovorenom trgovinskom sporazumu Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država iziskuje cijeli niz prešućivanja, uzimanja stvari zdravo za gotovo, ignoriranja ili prostog pravljenja ludim. Naime, okvir i sadržaj samog dogovora oslanjaju se na toliki broj pretpostavki i neizvjesnosti da bilo kakva suštinska procjena učinka samog sporazuma teško može dobaciti dalje od stilske vježbe.
Za početak, znamo li uopće koji plan točno stoji iza carina koje američki predsjednik Donald Trump uvodi i dogovara po cijelom svijetu? Još je u travnju, barem sudeći po metodama izračuna visine carine, bilo jasno da je posrijedi stanovita improvizacija. Poteškoće u razumijevanju postupaka SAD-a često su utočište tražile u psihologizacijama.
Oni skloniji Trumpu i oni koji misle da će im naglašavanje njegove krajnje nepouzdanosti ugroziti analitičku pouzdanost kladili su se da iza svega stoji lukav i razrađen plan. I to plan čiji će se razmjeri i učinci otkriti tek naknadno zahvaljujući sofisticiranoj ekonomskoj dramaturgiji koja se ne nazire na prvi ili drugi pogled.
Postoje i oni koji su se analitički i interpretacijski predali i sveli sve na Trumpovo ludilo kojem se pribraniji suradnici i racionalni kapitalisti prilagođavaju kako znaju i umiju. Psihološki pristup je s Trumpom preteško zanemariti, ali je gotovo jednako teško prepustiti mu interpretacijski primat.
Kompromis se uglavnom nalazi u tome da se Trumpova psihologija proglasi “transakcijskom” ili svodivom na ekonomske dilove i tako obuhvate “baza i nadgradnja”. Taj je kompromis najpreciznije sažeo američki teoretičar i esejist Benjamin Kunkel: “Trampizam je sigurno svojevrsni ekonomski nacionalizam, ali to je ekonomski nacionalizam kasina kojim upravlja mafija, a ne tvornice ili farme.”
Dakle, za jednu stranu ne znamo što misli, a za drugu nije baš jasno kako misli. Naime, nije jasno kako uopće Europska unija donosi odluke o jednom takvom sporazumu. Ne mislimo pritom na proceduralnu ili pravnu legitimnost odluke o prihvaćanju sporazuma. Iako je i ona podložna ozbiljnim kritikama kad je riječ o demokratskom deficitu Europske komisije.
Zapravo nije jasno na kojoj bi podlozi članice uopće mogle postići kompromis kad je riječ o ovakvim odlukama, a da taj kompromis nije zasnovan na odnosima moći među njima. Jednostavno rečeno, Europska unija je jedinstveno tržište i zemlje članice, njihove ekonomije i kompanije međusobno se na tom tržištu natječu. Regulacija je prepuštena nadnacionalnom okviru, a političke odluke i dalje se donose u ograničenom nacionalnom okviru.
Za SAD ne znamo što misli, a za EU nije baš jasno kako misli. Nije jasno kako Unija uopće donosi odluke o takvom sporazumu. Ne mislimo pritom na proceduralnu ili pravnu legitimnost odluke o prihvaćanju sporazuma. Zapravo nije jasno na kojoj bi podlozi članice uopće mogle postići kompromis kad je riječ o ovakvim odlukama
Postoji, dakle, specifična podjela rada između nacionalnih i nadnacionalnih institucija, kao i žestoka konkurencija među državama i kompanijama. Postavlja se pitanje: kako tako ustanovljena nadnacionalna zajednica/jedinstveno tržište može uopće koherentno i politički legitimno pregovarati o trgovinskim sporazumima s drugima? Kako se tu uopće postiže kompromis s kojim se dolazi pred partnera? Kako taj partner već unaprijed ne zna za krhkost tog kompromisa?
To je, dakle, bio okvir samog sporazuma. S obzirom na takav okvir nije čudno što je i njegov sadržaj prilično, da tako kažemo, nestabilan. Za početak, nisu još sigurne visine američkih carina za sve sektore, pogotovo one najvažnije, poput farmaceutske industrije. Također, nije sasvim jasno zašto je potrebno obvezivanje na investicije europskih kompanija u Sjedinjene Države kad neki poslovni faktori poput tri puta jeftinije energije u nekim sektorima predstavljaju dovoljan poticaj za prebacivanje proizvodnje na drugu obalu Atlantika.
Ono što nikako nije jasno jest koje mehanizme Europska unija uopće ima na raspolaganju da nametne privatnim kompanijama investicije u SAD-u ili bilo koji tip potrošnje ili investiranja. Potpuno je, dakle, s europske strane bilo nejasno uime koga i s kojim se ovlastima pregovara. Ono što je jedino jasno – iz opće tendencije sporazuma i kazališnog viška koji ga je pratio – jest da se Europska unija potpuno prepustila SAD-u kao ekonomskom i geopolitičkom osloncu. Ta procjena vrijedi čak i ako je sve bilo puki blef da se zadovolji Trumpov ego i kupi vrijeme.
Međutim, čini se da blef nije tu zbog njegovog ega već zbog već ustanovljenog, a nepriznatog poraza – zbog Kine. I taj blef i sve nabrojane bizarne sastavnice sporazuma, uključujući američku trgovinsku politiku i europsku institucionalnu konfuziju, samo su simptomi svima očite koncentracije ekonomske moći i inovacija u Kini.
Europska unija nema političke hrabrosti ili kapaciteta da se tome autonomno prilagodi, a SAD koristi tu nemoć i strah da vazalski integrira Europu u rat s Kinom oko ekonomske prevlasti i globalne podjele rada. Sve izraženija kineska tehnološka nadmoć sugerira da svjedočimo, kako ga je Adam Tooze nazvao, “drugom kineskom šoku”.
Prvi je šok predstavljao integraciju Kine u europske i američke opskrbne lance, a drugi se zasniva na obrnutim ulogama: zapad, a pogotovo Europa, gleda kako da se ubaci u kineske opskrbne lance. Gledaju predstavnici kapitala, pogotovo autoindustrije koja već snažno kaska za kineskom kad su posrijedi električni automobili, ali se politika, dodatno ucijenjena ratom u Ukrajini, odlučila prepustiti Trumpovom transakcijskom umu i njegovoj politizaciji opskrbnih lanaca.
Procjene kažu da će porast kineskih investicija u “novu trojku” – električne automobile, baterije i solare – do 2030. godine sniziti svjetsku potražnju za naftom na dnevnoj bazi za pet milijuna barela. Također, kineski tehnološki iskoraci u digitalizaciji, automatizaciji i elektrifikaciji trebali bi, pored dekarbonizacije, državama i kompanijama ponuditi nove modele efikasnosti, produktivnosti i energetske suverenosti.
O eventualnim političkim cijenama te tranzicije može se razgovarati, ali o njima se uopće ne razgovara već se plaćaju pune političke cijene bivšim ekonomskim predvodnicima koji paničnim transakcijskim dilovima očitu transformaciju globalne ekonomije žele zaustaviti. Ili barem zaštititi vlastite izvore profita i moći.
Pogotovo smiješnima u tom kontekstu zvuče popularne i efikasne političke poruke o nužnosti povratka europskoj tradiciji. Smiješno, ali i prijeteće u svojoj političko-ekonomskoj nemoći. Europska industrijska tradicija polako nestaje pod pritiskom konkurencije, a ona uvijek iznova izmišljena kulturna predstavlja se kao lijek za taj rasplet. A čisti je politički otrov.
