Slom svete obitelji započeo je vrlo davno, s prvim zarađenim novcima od pobjeda na Svjetskome kupu, kada je do svetog oca stigla vijest da bi na te novce trebalo platiti porez u Hrvatskoj. Tko želi, može prekopati novinsku dokumentaciju iz tog doba, pa negdje u dnu sportskih vijesti pronaći tragove malešne, vatrogasnom intervencijom ugašene afere, za koje se otac na nekoj konferenciji za novinstvo bijesno obračunao s potencijalnim poreznicima. Odmah nakon toga sveta kći i sveti sin pojavljuju se, skupa s Vedranom Pavlekom, kao rezidenti Monte Carla. Prijavljeni su, navodno, na adresi tornja L’Annonciade, tridesetšesterokatne luksuzne stambene građevine, i tu će ostati rezidentni sve do završetka svojih skijaških karijera.
Moć bilokacije dokaz je za potvrdu svetosti. Sveti Anto iz Padove, kao i naš suvremenik, dobri padre Pio, imali su tu moć da se povremeno zateknu na dva mjesta. Sveta skijaška obitelj je, međutim, dobrih deset godina istodobno bivala na dva mjesta i živjela dva ne samo odvojena, nego i suštinski različita života. U jednom životu su, skupa s drugim bjelosvjetskim bogatašima iz monegaške kneževine, bili lišeni obaveze plaćanja poreza i bilo kakvih drugih obaveza prema društvenoj zajednici Monte Carla i ostatka svijeta. U drugom životu bili su akteri legende, usporedive s legendom o Isukrstovu rođenju, prema kojoj su živjeli u šatoru ispod glečera, niz koji su se preko dana spuštali da bi svoju domovinu učinili ponosnom. Skromni, u vječitoj askezi i odricanju, nikad ni na koji način nisu skretali s puta svetosti. Vedran Pavlek bio je njihov sveti Erast, blagajnik, što ga Pavle spominje u Poslanici Rimljanima: “Pozdravlja vas Erast, gradski blagajnik…” I u tom je drugom životu, što ga je sveta obitelj vodila u Hrvatskoj, domovina sitnim, gotovo i beznačajnim novcem potpomagala vječitu kostelićevsku askezu.
Smisao bilokacije, istodobnog boravka na dva mjesta, ali i života u dva razdvojena moralna i egzistencijalna konteksta, nikad nije bio u tome da sveti otac, sin i kći osjete razliku između života u siromaškom strpjenstvu, oskudici i dijeljenju duše s drugima, te hladne i surove oholosti tornja L’Annonciade. Smisao bilokacije otpočetka se ticao samo Hrvatske i njezinih građana. Oni su trebali povjerovati u suštu i svetačku nedodirljivost kostelićkog samopožrtvovnog domoljublja, kojom se potvrđuje hrvatska duhovna i fizička nadmoć nad svim tim švicarcima, austrijancima, amerikancima i inim europskim i svjetskim šmizlama. Dobri i siromašni hrvatski lumpenproleteri znali su dobro i za drugi život svete obitelji, slutili su tajnu tornja L’Annonciade, ali se smatralo nedomoljubnim to znanje procesuirati kroz elementarne etičke, emocionalne ili intelektualne procese. Ako je u postupanju svete obitelj ikad bilo ikakvog zla, ili ako je u blagajništvu Vedrana Pavleka bilo kršenja zakona, onda je u tome otpočetka postojalo saučesništvo cijele nacije. Nismo valjda mislili da su ti naši sveci rezidentni u Monte Carlu jer su poklonici uspomene princeze Grace?
Dana 2. travnja 2001. predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić odlikovao je svetu kćer Redom kneza Branimira s ogrlicom, a svetog oca i Vedrana Pavleka Redom Danice Hrvatske s likom Franje Bučara. Red kneza Branimira s ogrlicom sedmo je po rangu hrvatsko državno odlikovanje, a dodjeljuje se za “izniman doprinos neovisnosti, cjelovitosti i međunarodnom ugledu RH, za izgradnju RH i razvitak odnosa RH i drugih zemalja”. Devetnaestogodišnja dobitnica u kratkoj je zahvali tada rekla: “Ne prima se svaki dan ovakvo priznanje, niti ga svatko može dobiti.” Doista, bila je u pravu. Osim nje, u monegaškoj kneževini tog trenutka Red kneza Branimira nije imao nitko. Ali nešto drugo, važnije, zbilo se tog dana: kako državna odlikovanja imaju simboličku važnost, ona su poput državne himne, grba i zastave, njihovi nositelji postaju amblematske figure nacionalnog identiteta. To je, uostalom, i glavni smisao državnih odlikovanja. Dakle, ono što su sveti otac, sveta kći i Vedran Pavlek, to je i Republika Hrvatska. Tko se ne usuđuje protiv odličja pobuniti, a ne buni se zapravo nitko, taj prihvaća ovakvo simbolično potvrđivanje. Uglavnom, nakon tih prvih ordena, i sveci i blagajnik odlikovani su još nekoliko puta. Recimo, devet godina kasnije, predsjednik Ivo Josipović odlikovao je Ivicu Kostelića i Jakova Faka Redom Danice Hrvatske s likom Franje Bučara, na što je Ivica kazao kako je ovo odlikovanje dokaz “da na kraju svakog napora dolazi nagrada”. Naš narod nekad bi znao reći da se vjerniku njegova molitva “nije dobro primila”, ako bi mu baš ukrivo pošlo ono za što se pomolio. E, tako se Josipoviću nije baš primilo njegovo odlikovanje, jer je Fak već na sljedećem natjecanju proskijao za Sloveniju. Što bi, istina, u nekoj zemlji bio neusporedivo manji grijeh sa stanovišta patriotizma i javnog dobra od monegaškog prebivališta.
Dana 10. studenog 2016, o desetoj godišnjici svršetka karijere, Janica Kostelić imenovana je na prijedlog premijera Andreja Plenkovića za državnu tajnicu Središnjeg državnog ureda za šport Republike Hrvatske. S tog će mjesta biti na vlastiti zahtjev razriješena 22. studenog 2019, upravo po isteku rodiljnog dopusta. Da nije riječ o svetoj kćeri, naravno da bi bilo neuviđavno, društveno nesolidarno ovakvo što spominjati, ali ako vas već odlikuju i predsjednik države, i svetačka moć bilokacije, pa ako ste cjelovitost svojih neoporezovanih prihoda zaštitili nedodirljivim bedemima tornja L’Annonciade, onda dopustite da bude primijećeno kako je prebivanje na položaju državne tajnice sve do kraja porodiljnog dopusta ponešto pretjerana briga oko socijalnih financijskih beriva za nekog tko se prethodno pobrinuo za fiskalnu intaktnost svoga mukom stečenog bogatstva. Porez se, naime, i plaća da bi se u slučaju materinstva moglo poći na rodiljni dopust. U Monte Carlu, pak, bogatima ta vrsta odgođenog ulaganja i društvene solidarnosti nije potrebna.
No, nije te 2019. svršio odnos između predsjednika Vlade Plenkovića i svete mu državne tajnice. Koju godinu kasnije, ona mu, pišu novine, usred noći telefonira, jer da se sveti sin, a njezin brat, zatekao usred oluje, u stranim teritorijalnim vodama. Na to predsjednik Vlade, ne časeći ni časa, telefonira premijeru ili resornom ministru susjedne zemlje, partnerice u Nato savezu, da ovaj digne vojsku koja će spašavati svetog sina. Na kraju, ova besprizorna epopeja biva slavljena i prepričavana u svim hrvatskim medijima, a sveti se sin iz avanture vraća pun dojmova, koje nam zatim prenosi, da sami izvlačimo pouke iz njegovih svetačkih žitija.
I sve bi se to moglo i moralo podnositi da najednom nije izbila nova afera sa svetim Erastom, blagajnikom Hrvatskoga skijaškog saveza, čija se ukazanja na istoku već neko vrijeme pozorno prate, i iz čijih zaplijenjenih sveščica, stvarnih i virtualnih, saznajemo da je sveta obitelj i dalje kod njega na blagajni. Zanimljivo je kako hrvatski mediji izvještavaju o tome kako su otac, sin i kći od Vedrana Pavleka uzimali novce. Uvijek uz ogradu da oni na to imaju pravo, po osnovu takozvanih doživotnih sportskih mirovina, jer su osvajali olimpijske i svjetske medalje. I opet, riječ je o toj čudnoj potrebi za stalnim uljepšavanjem svetačkih žitija, da bi se na taj način spasila i sačuvala svetost domovine i domoljubnih sentimenata. Naime, što drugo, osim slijepe vjere, savršeno otporne na razum i razumsko rasuđivanje, može biti u glavi onog koji će i pomisliti da se sportske mirovine dostavljaju u kešu i isplaćuju na crno? Prema zakonima Republike Hrvatska, samo mama i tata mogu te isplaćivati u gotovini. Ali i to samo ako nitko ne gleda.
Na kraju, saznajemo i to da sveta kći i sveti sin i danas privatno voze službene automobile Hrvatskog skijaškog saveza. To je, možda, onaj detalj koji ono što je prethodno samo djelovalo apsurdno, sada čini besmislenim. Ili, kako bi Tertulian rekao: vjerujemo, jer je besmisleno; istina je, jer je nemoguće. Doista, što je to u glavama i u srcima ljudi što ih, uza sve ostalo, goni da još i voze automobile koji nisu njihovi, nego bi se njima trebali koristiti ljudi koji se danas bave skijanjem. Nekad već vrlo davno, službeni auti imali su crvene tablice, a mi smo se, tada djeca, bavili guzonjama te guzonjinim sinovima i kćerima, koji su se privatno služili takvim autima. Nevjerojatno je s kojom smo energijom tada pristupali njihovoj etičkoj, političkoj i svjetonazorskoj likvidaciji. Doista, bio je to jedan od važnih dokaza protiv komunizma, a za demokraciju i višestranački sustav. A što ćemo danas, nakon svega što smo privatno doživjeli, i nakon svega što je doživjela zajednica za koju plaćamo poreze, kada se Janica i Ivica voze u istim takvim službenim autima, samo bez crvenih tablica? Hoćemo li, ipak, na kraju pomisliti kako je teško živjeti s toliko novca, a nemati ga na što trošiti, jer tvoje svete mošti puk svakodnevno oblaže zlatom? Hoćemo li shvatiti kako je tužno imati novca i za najskuplji automobil u dućanu, a da nikad nisi u prilici da ga kupiš, jer će tu uvijek biti netko tko će ti ga besplatno dati? I koliko je teško živjeti među ljudima koji svoju zajednicu zasnivaju na iluziji o tvojoj veličini?
