Rijetku je čast imao nedavno slovenski premijer Janez Janša. Srdačno je, naime, primio jednog važnog Hrvata, stanovitog Ivana Penavu, predsjednika proustaškog Domovinskog pokreta, ključnog koalicijskog partnera HDZ-ove vlade. Čija raskošna titula glasi: šef Povjerenstva za utvrđivanje sudbine žrtava zločina počinjenih nakon Drugog svjetskog rata!
Zašto je hrvatski šef vlade baš toga Penavu poslao u službeni posjet slovenskom premijeru? Zato jer nije. Nego je najveći hrvatski lovac na mrtve, a često i žive, glave otišao k Janši samoinicijativno, znajući da mu nitko iz vladajućeg HDZ-a to neće zamjeriti. Sa sobom je poveo i dežurnog redikula iz svoje stranke, kako bi s Janšom utanačili povratak posmrtnih ostataka ustaša, domobrana… u domovinu Hrvatsku. Kao – uz stalno propagiranje mržnje prema hrvatskim Srbima – jedini projekt te ekipe koji uključuje ogromna materijalna sredstva za pronalazak „svih grobnica i svih žrtava koje su stradale nakon Drugog svjetskog rata“. Jer po riječima žustrog izaslanika svih mrtvih i živih ustaša, inače po struci kineziologa, gospodina Penave: “Titov komunistički režim odgovoran je za najveći zločin nakon Drugog svjetskog rata na tlu Evrope. Hrvatsku i Sloveniju povezuje zajednička tuga i bolno sjećanje, ali i odgovornost za rasvjetljavanje ovih zločina i jasnu osudu jugoslavenskog komunizma koji ih je sustavno izvršavao.“
Diplomatski susret s Janšom objasnili su iz DP-a objavom kako „Hrvatska danas s Domovinskim pokretom ima najdesniju vladu od osamostaljenja“, što je pogodak u sridu, te da je „u Sloveniji ponovo na vlasti domoljubna opcija koja želi otkrivati masovne grobnice te dostojanstveno pokopati žrtve“, pa je njihov partijski šef „upoznao slovensku vladu s aktivnostima i iskoracima koje čini hrvatska vlada, među ostalim i s izgradnjom spomen-parka s kosturnicom…“, a zaključili su i da je ta tema, to jest kopanje jama, „visoko na listi prioriteta slovenske vlade koja je odmah, na početku mandata, donijela Zakon o prikrivenim vojnim grobištima“.
Zašto vojnim, ako je riječ sve o nevinim hrvatskim, slovenskim civilima stradalima od ruke krvoločnih partizana? I zašto u tu novu kosturnicu ne prenijeti i posmrtne ostatke najdražeg od svih, šefa ustaške NDH, pobjegulje Ante Pavelića koji je nakon smrti pokopan u Španjolskoj, tim više što bi ga se španjolska vlada rado riješila? Ali dobro, recimo da se slažemo da svatko, pa neka je za života bio i bijedni zlikovac, ima pravo na spomen(ik); imaju li onda to isto pravo partizani i antifašisti, civili pobijeni od ustaša? I upravo to je ono skaredno pitanje, gotovo protudržavno, budući da je skoro pa postignut opasni društveni konsenzus kojim se ustaštvo ne samo abdicira nego visoko vrednuje, dok je hrvatski antifašizam dio krvoločnog komunističkog poretka.
„Zatočeni, izmučeni, umoreni bez suda samo zato jer su drukčije mislili i željeli, bačeni su u jame i vrtače kao najopasniji otpad. Jedini totalitarni sustav koji je to radio bio je i najkrvaviji, a to su marksizam i lenjinizam“. Tako laprda vojni ordinarij u RH u svojoj propovijedi na komemoraciji prapovijesnih posmrtnih ostataka nevinih Hrvata u Macelju, i ne daj bože da progovori koju o ustaštvu, o istrebljenju rasno, vjerski i politički drugačijih u konclogoru Jasenovac… Jer to je stav Katoličke crkve u Hrvatskoj koja strasno negira zločine ustaša, a NDH im nije bila totalitarni, smrtonosni režim, naprotiv, vrijede samo „suhe kosti naših sunarodnjaka i drugih koje nezaustavljivo izranjaju iz podzemlja, nijemo progovaraju, postavljaju pitanja, traže odgovore“, kako lamentira visoki crkveni predstavnik ovih dana u Macelju.
Amoralnost većeg dijela klera ne očituje se samo u tome što govori, nego u onome o čemu odbija govoriti, a to je upravo uloga Katoličke crkve u Drugom svjetskom ratu, kada je od početka do kraja skoro čitav crkveni vrh zdušno podržavao zlokobni ustaški režim, a neki od istaknutih svećenika i lično su sudjelovali u masovnim zločinima nad Srbima, Romima, antifašistima… Nikada nitko u ime ovdašnje Katoličke crkve nije priznao zločin, a kamoli se ispričao, poput Crkve u Njemačkoj i u nekim drugim državama koje su svoje suučesništvo u zločinu priznale. Ne, ovdašnji kler truje narod avetima komunizma, u svom službenom glasilu trse se dokazivati da logor Jasenovac nije bio masovno gubilište, propagira se desničarski njemački AfD, dok njemački katolički biskupi upravo poručuju da su „nacionalizam i ksenofobija nespojivi s kršćanskim vrijednostima te da članstvo ili podrška AfD-u isključuje rad u crkvenim institucijama“.
Uz „najdesniju vladu od osamostaljenja“, uz takve crkvene pastire, nema straha za daljnji put Hrvatske. U mrak! A koliko mrak u glavama može biti gust svjedoči rušenje rijetkog preostalog spomenika partizanima i ploče s imenima palih boraca u jednom mjestu blizu Zadra. Rušenje je naredio mjesni načelnik, dakako iz redova HDZ-a. I ništa posebno. Osim što je prvo ime na spomen ploči baš ime njegova djeda partizana. Unuk koji prezire i zatire djedov moralni, antifašistički izbor. Frojdovska omaška? Predložak za film? Ili gadna hrvatska stvarnost.
