Miroslav Krleža - Noć u provinciji

Psi laju a karavana prolazi.
Stara arapska poslovica.

Zašto tako laju psi po našim mračnim noćima?
Odjeknu li cestom korak nepoznata stranca
il' zavonja usred tmine vuk?
Na tren je tiho: sve glasove proguto je muk,
i dok hladno klizi zvek pasjega lanca,
u daljini neka lampa tiho žmirka očima.

Sve je gluho. Potom opet lavež počima.
Psi laju. Laju bijesno, bezumno i suludo,
psi laju glupo, krvavo i uludo
na sve što se krene: na svjetiljke, na glasove i sjene,
na mjesec, slutnje i nepoznate ljude,
psi pasji laju pjesme pasje lude,
psi laju noći i noći, tamne i vjetrovite,
a te su pjesme pasje jalove i prokletstvom ovite.

O, pasji sabore, ti laješ, a karavane idu,
i čuje se zveket orme, kopita i točkova škripa.
Zaludu lavež tvoj svu pasju mržnju na prolaznike sipa,
svi prolaze i nestaju, a ti na lancu, kao sjena slijepa,
sudbinu čekaš da s tobom tu pod plotom pasji krepa.

(1930)

Miroslav Krleža - Liječnik kod siromaha

Kratkovidan gospodin s hladnim mekanim prstima
što hlade kao kamfor topla, us'jana rebra,
gumenim cijevima od kaučuka i srebra
pipa znojno meso po stegnu i na krstima.

On ima rukavice od jelenje kože skupe
i Njega vani čeka vlastita karuca.
Svjetluca staklo cvikera i hladno paluca,
sve tajne tijela Njemu su prozirne i glupe.

Oprali su pred Njim sve stolice i daske poda
te ribahu dugo lavor pepelom i pijeskom;
svjetlucaju čaše svečanim blijeskom,
čitava kuća plaho i oprezno na prstima hoda.

Žena se stidi; dršće u ruci platno gruboga ručnika,
od muke se znoji za bijedu sobe, prnje traljave.
U očima toga stranca sve su stvari kaljave:

on misli na svoje lovačke blistave puške,
na zeca na livadi, na vlagu pasje njuške,
na odmor poslije ručka: stolice od slame,
na drugove, na ruže, perunike, ciklame,
na smiješak lutke - mlade u bjelini dame.

(1931)

Miroslav Krleža - Šarenilo bijede

Bijeda je šarena kao krvav fašnik,
šarenije od bijede na svijetu ništa nije.
Ćoravo se oko bijede suludo smije.
Bijeda je krasta žućkasta, kao šafranov prašnik.

Bijeda miriše kao gnjila guba,
siše kocke sagnjila krumpira,
kroz zubalo se kese dva krezuba zuba.
A jedina nada: šutnja, grob i muk.

I putuje tako u magli izgladnjeli puk
te reži, pruža ruke, moli se i mre,
i tako se peče na siromaštva ražnju
pomazan svetim uljem na samilost i pažnju.

(1937)

Miroslav Krleža - Baba cmizdri pod galgama

A koga vraga cmizdriš,
zamusana mužača
kaj su ti sinu dali tatski ogerlič?
Na galge dojde samo fini fičfirič,
naj sliniti, smardljiva bedača.

Još su ga mogli nabiti na ketača,
z goročim kleštram popokati mu nokte.
Od sega tega občuval je dragi nam Bog te
i rešil te za navek tega čarvendača!

Od lucke je volje volja božja jača,
od boga pa je jači, bomeš, gospon Komeš.
Dobiš po gupcu, baba, če ne čkomeš.

Ni fajde nam od plača. V birtije pijača,
karmine tvojem sinu napijaju pajdaši!
Dojdi z nama, mama!
Kesno je popoldan iti k maši!

(iz zbirke Balade Petrice Kerempuha, 1936)