Kantovski sukob uma sa samim sobom i nestvarnost u razumu to je aktualna brodska Matica hrvatska. Ovoga puta je taj privatni klub u povodu 111. rođendana, poodavno mrtvoga Dragutina Tadijanovića, upriličio promociju velevažne knjige Ivane Brlić-Mažuranić i izložbu dosad nepoznatih ilustracija Priča iz davnine, poznatog hrvatskog slikara Krste Hegedušića![1]
Knjiga Zapisci promovirana je u ozračju kuhinjskih mirisa franjevačke blagovaonice. Izbor mjesta je snažna poruka. Brodska Matica jest hrvatska, ali to treba čitati – katolička.
Podobnu publiku glumile su statistice Učiteljskog fakulteta Jasna Ažman i nekolicina pouzdanih uzvanika. Ruku na srce, povijesna jest činjenica da su brodski franjevci vješto skrivali bjegunce od očiju javnosti. Jedan od njih bio je Husein beg Gradašćević s obitelji koji se tu sklonio od bijesa Stambola. Od koga se skriva brodska MH? Dosad neviđenoj knjizi Ivane Brlić-Mažuranić mjesto promocije je Hrvatska akademija znanosti u Zagrebu, a u Brodu u krcatoj koncertnoj dvorani koja nosi njeno ime. Međutim, ne. Oni to naprave gotovo skrivečki i potajno, zavjerenički čak... kao da je 1972. godina i zatvori vrve od Matičara.
Knjigu je, očigledno mukotrpno, priredio dr. Mato Artuković. Promoviralo ju je bez njega. Kažu: bolestan.[2] Pa jel' smrtno bolestan? Gotov? Od tiskanja knjige do te komorne promocije čekalo se više od mjesec dana. Zašto se nije pričekalo da čovjek prizdravi? Time bi se i promocija odvojila od sakrosantnog letalnog rođendana i njegovih programa.
E sad. Da se sve to radi namjerno, s nekom obzidanom, podmuklom voljom (kao u slučaju Vladimira Rema), s nekom svrhom, ciljem... Još nekako. Ali, ne. Mentalna obdukcija pokazuje i dokazuje kako se njima, takovim kakovi jesu, užebljeno i uzubljeno, sve dogodi kako se dogodi i ispadne kako ispadne. Rema su pokopali dvadeset godina prije smrti. Ivanu i Tadiju, ta za njih neodgonetnuta saznanja, mrtve omalovažavaju svojim načinima, svojim bavljenjem, nedoraslošću, nedostojnošću, svojim diletantizmom bez dara i duha za veće stvari, za srođivanjem, za glasnicima iz dubine... Da bi vidio i znao treba voljeti, osjećati, a ne otaljavati tom malom mjerom na svoju sliku i priliku.
Držim kako je potpuno sazrijelo vrijeme da se iz Kanade dovede novi predsjednik brodske Lijepe naše Matice hrvatske. Nešto, kao ono apotekar što došlo za president of Hrvatska vlada.
Odjeci i reagiranja
Denis
Ti si, ba, Striiibore šeno. Koja, ba, Kanada? Pa čoek koji je pravi precjednik ote brocke Matce je naš jaran iz Grgurića kod Livna.
______________________________________
[1] To što su ti crteži ostali sto godina nepoznati dobro ilustrira kako skrbnici skrbe o arhivalijama IBM. Doduše, doseg je već i to što su Hegedušićevi crteži ugledali svjetlo dana. Mogli su biti ukradeni kao prvo izdanje Petrarkinih soneta iz knjižnice Brlić, a o ostalom da se ne govori...
[2] Zadnja i jedina brodska promocija knjige živog autora, bez autora, bila je ona moje Šetalište braće Radića i Trg Svetog Trojstva u Slavonskom Brodu (travanj, 2011.). Knjigu je financiralo Gradsko poglavarstvo i promociju uvrstilo u program obilježavanja Dana grada. Mrljavi gradonačelnik nije osigurao novac za pravovremeno plaćanje tiskare, koja bez toga uvjeta nije isporučila knjige, pa sam ja iz svog džepa izvadio 2 tisuće eura i dobio od tiskare dovoljan broj primjeraka za promociju. Za uzvrat odbio sam doći na promociju i knjigu je promovirao fra dr. Andrija Zirdum, a ja sam bio „bolestan“. Tako su rekli. A biti u nečemu prvi je važno. Posebice u sexu gdje smo mi muški, je li, u 99% slučajeva – drugi.
Knjiga Zapisci promovirana je u ozračju kuhinjskih mirisa franjevačke blagovaonice. Izbor mjesta je snažna poruka. Brodska Matica jest hrvatska, ali to treba čitati – katolička.
Podobnu publiku glumile su statistice Učiteljskog fakulteta Jasna Ažman i nekolicina pouzdanih uzvanika. Ruku na srce, povijesna jest činjenica da su brodski franjevci vješto skrivali bjegunce od očiju javnosti. Jedan od njih bio je Husein beg Gradašćević s obitelji koji se tu sklonio od bijesa Stambola. Od koga se skriva brodska MH? Dosad neviđenoj knjizi Ivane Brlić-Mažuranić mjesto promocije je Hrvatska akademija znanosti u Zagrebu, a u Brodu u krcatoj koncertnoj dvorani koja nosi njeno ime. Međutim, ne. Oni to naprave gotovo skrivečki i potajno, zavjerenički čak... kao da je 1972. godina i zatvori vrve od Matičara.
Knjigu je, očigledno mukotrpno, priredio dr. Mato Artuković. Promoviralo ju je bez njega. Kažu: bolestan.[2] Pa jel' smrtno bolestan? Gotov? Od tiskanja knjige do te komorne promocije čekalo se više od mjesec dana. Zašto se nije pričekalo da čovjek prizdravi? Time bi se i promocija odvojila od sakrosantnog letalnog rođendana i njegovih programa.
E sad. Da se sve to radi namjerno, s nekom obzidanom, podmuklom voljom (kao u slučaju Vladimira Rema), s nekom svrhom, ciljem... Još nekako. Ali, ne. Mentalna obdukcija pokazuje i dokazuje kako se njima, takovim kakovi jesu, užebljeno i uzubljeno, sve dogodi kako se dogodi i ispadne kako ispadne. Rema su pokopali dvadeset godina prije smrti. Ivanu i Tadiju, ta za njih neodgonetnuta saznanja, mrtve omalovažavaju svojim načinima, svojim bavljenjem, nedoraslošću, nedostojnošću, svojim diletantizmom bez dara i duha za veće stvari, za srođivanjem, za glasnicima iz dubine... Da bi vidio i znao treba voljeti, osjećati, a ne otaljavati tom malom mjerom na svoju sliku i priliku.
Držim kako je potpuno sazrijelo vrijeme da se iz Kanade dovede novi predsjednik brodske Lijepe naše Matice hrvatske. Nešto, kao ono apotekar što došlo za president of Hrvatska vlada.
Odjeci i reagiranja
Denis
Ti si, ba, Striiibore šeno. Koja, ba, Kanada? Pa čoek koji je pravi precjednik ote brocke Matce je naš jaran iz Grgurića kod Livna.
______________________________________
[1] To što su ti crteži ostali sto godina nepoznati dobro ilustrira kako skrbnici skrbe o arhivalijama IBM. Doduše, doseg je već i to što su Hegedušićevi crteži ugledali svjetlo dana. Mogli su biti ukradeni kao prvo izdanje Petrarkinih soneta iz knjižnice Brlić, a o ostalom da se ne govori...
[2] Zadnja i jedina brodska promocija knjige živog autora, bez autora, bila je ona moje Šetalište braće Radića i Trg Svetog Trojstva u Slavonskom Brodu (travanj, 2011.). Knjigu je financiralo Gradsko poglavarstvo i promociju uvrstilo u program obilježavanja Dana grada. Mrljavi gradonačelnik nije osigurao novac za pravovremeno plaćanje tiskare, koja bez toga uvjeta nije isporučila knjige, pa sam ja iz svog džepa izvadio 2 tisuće eura i dobio od tiskare dovoljan broj primjeraka za promociju. Za uzvrat odbio sam doći na promociju i knjigu je promovirao fra dr. Andrija Zirdum, a ja sam bio „bolestan“. Tako su rekli. A biti u nečemu prvi je važno. Posebice u sexu gdje smo mi muški, je li, u 99% slučajeva – drugi.
