Pojam Bliski istok (Near East) javlja se u otočkim geostrateškim i kulturnim studijama, i označava one dijelove Otomanskog carstva (koje nazivaju Bolesnikom Europe ili Bolesnikom na Bosporu), koji su najbliži Velikoj Britaniji, kao i granične krajine uz taj svijet. Originalni Bliski istok su, dakle, Bosna, južna Srbija, Makedonija, Kosovo, Trakija, Albanija, Istanbul, Anadolija, a onda zemlje na obalama Mediterana koje su bile dio Imperija, sve do Egipta. Ne treba valjda to naglašavati, ali Kordun, Banija i Slavonija, kao i cijela Dalmacija, bliskoistočne su zemlje, tako da smo svi mi koji vučemo podrijetlo iz tih krajeva, ili smo se u njima rađali, išli u školu, kulturno se formirali, ustvari ljudi s Bliskog istoka.
Vrhunac bliskoistočne krize u devetnaestom stoljeću zbio se u vrijeme narodnih pobuna i bezakonja, te potpunog odumiranja funkcionalne vlasti, koji je rješavan tako što je 1878, uz opću suglasnost velikih sila, pa i samog Otomanskog carstva, Austro-Ugarskoj dan mandat na upravu Bosnom i Hercegovinom. Tačno trideset godina kasnije, 1908. Austro-Ugarska jednostranim je aktom proglasila aneksiju (prisajedinjenje) tih krajeva, te ih proglasila vlastitim teritorijem. Tek koju godinu kasnije Srbija, Bugarska i Grčka zarate protiv Otomanskog carstva, tjerajući Turke sve do pred Bospor i uništavajući sve kulturne i civilizacijske tragove njihova višestoljetnog prisustva. Tako će se tradicionalno rješavati problemi na Bliskom istoku: zatiranjem prisutnosti i svih tragova onih drugih. Od tog vremena Bliski istok seli se tek malo dalje na obale Mediterana i Suez, i zahvaća samo one dijelove nekadašnjega velikog Otomanskog carstva uz more, koji već pripadaju Aziji.
Za vrijeme Prvoga svjetskog rata arapsko stanovništvo Bliskog istoka, naročito Palestine, niže niz pobuna protiv Otomanskog carstva, boreći se za samostalnost. Premda su uglavnom iste vjere, između Arapa i Turaka postoji vječni antagonizam, ispunjen vrlo bogatim kontingentom predrasuda. Ubrzo nakon Velikog rata, godine 1920. Britanci koji su prethodno već okupirali i kolonizirali Egipat zauzimaju Palestinu, i dvije godine kasnije od Lige naroda (tadašnje verzije Ujedinjenih naroda) dobivaju mandat za upravu tom zemljom. Balfourovom deklaracijom iz 1917. Britanci su potakli židovsko naseljavanje te mitske zemlje svih monoteističkih religija. Arthur James Balfour bio je britanski ministar vanjskih poslova, a njegova deklaracija zamislila je Palestinu kao dom židovskoga naroda, “national home for the Jewish people”, ali tako da ne našteti građanskim ni vjerskim interesima i pravima nežidovskih zajednica koje tu već žive. Govoreći o domu, Balfour nije govorio o državi, ni židovskoj, ni arapskoj.
Bliski istok je multikulturalan, raznolik i bogat identitetima samo zato što je Otomansko carstvo bilo multikulturalno, raznoliko i bogato, i nije se kroz stoljeća zasnivalo na brisanju tragova onih drugih, onih koji su tu možda bili prije njih. To je ipak glavni razlog i što je Bosna 1878. mogla ostati Bosnom, i što je Palestina, barem u Balfourovoj zamisli, mogla biti Palestinom. Premda je Otomanska imperija stoljećima odumirala i trulila u svojoj dekadenciji, i premda je već prošlo više od stoljeća otkako nema ni traga tom veličanstvenom carstvu, ono što se danas zbiva na Bliskome istoku živi je refleks raspada tog carstva. Ali i to što Bliski istok mi danas doživljavamo kao vlastito civilizacijsko izvorište, kao prazavičaj svojih mitova i vjerovanja, zasluga je prije svega otomanskih sultana. Uostalom, taj veliki Jeruzalem, kao pupak svijeta i sveti grad sviju nas, mogao je u dvadesetom stoljeću to postati isključivo zahvaljujući povijesnoj pobjedi Osmanlija nad križarima. Da su pobijedili ovi drugi, sa zemljom bi sravnili i spalili apsolutno sve znakove različitosti, a s njima bi spalili i temelje vlastitih vjerovanja, kao i rukopise i knjige iz kojih su se tobože napajali. Svijet pobjednika se iz okcidentalne perspektive radikalno razlikuje od prethodne njihove tradicije. Kod Osmanlija to naprosto nije bilo tako. Osmanlije su pobjeđivali na neki malo drukčiji način, i to je spasilo Svetu zemlju, kao i kulturnohistorijske spomenike te važna identitetska mjesta na njoj. Osmanlije su, budimo malo i sentimentalni u iskazu, spasili u povijesnoj Palestini i kršćansku i židovsku sliku svijeta. Sve što tamo i danas postoji, a starije je od osamdeset godina, postoji isključivo zahvaljujući njima.
Tko god je čitao Bibliju, a jedva da je, naročito u Hrvatskoj, ljudi koji su doista čitali Bibliju, i koji, recimo, imaju kakvog, makar i minimalnog pojma o tome gdje se prostire starozavjetni i novozavjetni svijet, taj zna da se svijet starozavjetnog Jahve prostirao u nespoznatljivom beskraju zvjezdane vasione, i na teritoriju Bliskog i jedva malo još i Srednjeg istoka. A novozavjetni Otac, Sin i Duh sveti s tog će se Jahvinog teritorija malo proširiti tek zahvaljujući inicijativama Pavla iz Tarza, kada će s Pavlovim poslanicama stići sve do Rima, i upraviti naša lica Europi i Zapadu. Zašto je ovo važno govoriti? Zato da bismo sebi objasnili važnost Bliskog istoka u vlastitoj civilizaciji. Zato da bismo konačno osvijestili bez koga, ili bez čega, svega toga u današnjem obliku ne bi bilo. Zato da bismo si rekli da nafta nije ni ono prvo, a ni ono osnovno što bi nas trebalo zanimati na Bliskom istoku. Prvo i osnovno su ljudi, naša braća različitih vjera i vjerovanja, redom izniknula iz istoga abrahamskog mita. Drugo je naša civilizacija, čije rodno mjesto nije Hollywood, a nije bogme ni Rim, nego je rodno mjesto naše civilizacije Bliski istok. Pritom, mi čiji su se pradjedovi još rađali na Bliskom istoku, trebali bismo imati svijest o tome koliko nam je i ovaj istok blizu.
Neku večer Plenkovićev je ministar obrane Ivan Anušić na Novoj TV govorio ovako: “Bliski istok je puno bliže nego što mi mislimo. Mi ga smatramo onako kulturološki daleko od nas i na neki način fizički dovoljno daleko, ali on je vrlo blizu.” Gospodin Anušić ima, navodno, veliku moć u HDZ-u, što, ako dobro shvaćamo stranačku politiku, znači to da je u stanju angažirati ozbiljan broj ljudi koji će provoditi nasilje nad neistomišljenicima. Gospodin Anušić je, govore to analitičari, glavni suparnik Andrejuške Plenkovića, koji, međutim, govori strane jezike. Po profesiji gospodin Anušić je “viši sportski trener sportske rekreacije”. Za ministra obrane kvalificirao se time što je sudjelovao u ratu, što je zacijelo dovoljna kvalifikacija. Za govorenje o Bliskom istoku gospodin se Anušić trebao intenzivno samoobrazovati, jer u znanostima sportske rekreacije Bliski se istok nigdje ne spominje, nema bliskoistočnog fitnesa, ni palestinskog velnesa (sve dok Trump i Netanjahu ne sagrade Gaza risort, u kojemu će i struka gospodina Anušića zacijelo procvasti), ali on nije imao vremena, a možda ni nekoga tko bi mu savjetovao lektiru za samoobrazovanje. Da je barem velečasni bio ambiciozniji, pa da je gospodinu Anušiću u ruke tutnuo Bibliju umjesto molitvenika…
Dakle, Ivan Anušić dio je onoga našeg svijeta kojemu je Bliski istok “onako kulturološki daleko”. I svaki put kada se s njima susretnemo, uz strepnju smo se dužni upitati: a što vam je kulturološki blisko, ako vam je Bliski istok daleko? Na kraju, kada prvi put kleknete na poklonstvu pred Trumpovim ministrom rata, i kad si međusobno budete pokazivali svoje muške tetovaže, imajte na umu i da je ono Pete Hegseth po sebi istetovirao – Bliski istok. Iz križarske perspektive, naravno, ali nije li upravo takva perspektiva gospodinu Anušiću bliska? Pa kako mu je onda Bliski istok “onako kulturološki daleko”?
Iz naše povijesno-kulturne perspektive prostor današnjega Bliskog istoka lijepo se i zvučno nazivao Levantom. A Levanticima su se, uglavnom, nazivali ljudi iz tih zemalja koji nisu bili ni Turci, ni Arapi. U Levantu stoljećima se zrcalio naš svijet. Iz Bosne i okolnih krajina gledali smo prema Levantu s čežnjom, kao prema živom tajanstvu. A Dubrovnik postao je Dubrovnikom, kao što je i Venecija bila Venecijom, zahvaljujući trgovini, komunikaciji i razumijevanju s Levantom.
Prva rečenica prve glave “Proklete avlije”, nakon prethodnog kratkog prologa s raspremanjem fra Petrove ostavine, u kojoj se opisuje mjesto radnje, glasi ovako: “To je čitava varošica od zatvorenika i stražara koju Levantinci i mornari raznih narodnosti nazivaju Deposito, a koja je poznatija pod imenom Prokleta avlija, kako je narod zove a pogotovu svi oni koji sa njom imaju ma kakve veze.” Šteta, doista, bez ikakve ironije govoreći po sve nas je šteta, što gospodin Ivan Anušić nije čitao “Prokletu avliju”, jer mu tada ni Bliski istok ne bi bio “onako kulturološki daleko”. Daj Bože – daj mili naš bliskoistočni Bože! – da je u toj Vladi itko čitao “Prokletu avliju”, barem gospodin ministar unutarnjih poslova gospodin Božinović, budući da je u tom romanu riječ o policijskom poslu, na način vrlo sličan načinu na koji funkcioniraju službe u njegovoj nadležnosti, pa da se upozna s njihovim iskustvima…
