FOTO: Saša Zinaja/NFOTO, EXPA/Eibner/Fleig/PIXSELL
Odluka Ustavnog suda kojom su ukinute odredbe Zakona o osobnoj asistenciji, dokaz je da smo socijalnu politiku pretvorili u politički marketing
„Gdje najviše smo dali
Dobivali smo manje
Al mislili smo, to je
Tek privremeno stanje“
Arsen Dedić
Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država.“ Socijalna država! Prvi je to članak Ustava Republike Hrvatske. Ali samo Ustava. Ne i stvarnosti.
Klimava je ta „socijalna“ hrvatska država. Znamo to. A prošlotjedna odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske kojom su ukinute ključne odredbe Zakona o osobnoj asistenciji, dodatno je podcrtala tu našu spoznaju. Nije to bio tek pravnički intermezzo u inače skladnoj partituri socijalne države. Ne, to je upravo neugodan dokaz da smo socijalne note partiture posve zaboravili. Ma koliko se javno hvalili „epohalnim iskoracima“. Socijalnu politiku pretvorili smo u politički marketing. Najranjivije smo učinili metom te reklame, a nemoćnima namijenili ulogu sredstva za razmetanje moćnih i promociju politike. Ustavni sud sada je učinio rijetku, no nužnu stvar: ugasio je tu reklamu i pravo odmaknuo od nje.
Što je bilo sporno? Pokušaj da se osobna asistencija – socijalna usluga koja bi trebala omogućiti dostojanstven život, osnažiti samostalnost i uključenost osoba s invaliditetom – pretvori u administrativnu mjeru. S visokim preprekama. Previsokim za slabe i ugrožene. Primjerice, dobna granica, kao da se invaliditet i potreba pojavljuju tek s punoljetnošću. Potom broj sati koji više podsjeća na smjenski rad nego na život, kao da pomoć ima alarm, da hranjenje, higijena, kretanje i komunikacija nastupaju onda kada je to zakonom propisano. I naposljetku, pravo tek od dana početka korištenja – perpetuum mobile u kojem pravo nastupa tek kada ga sustav uzmogne pružiti. Sjajan mehanizam, ali nehuman. Jer strpljenje nije socijalna mjera.
Ustavni sud tu je logiku presjekao. Ne iz sentimenta, nego iz ustavnog minimuma. U „socijalnoj državi“ socijalno pravo nije milost, nego obveza, smisao same države. Još bitnije, pravo koje postoji tek kada ga sustav krene pružati, uopće nije pravo, nego socijalna lutrija, rulet. Sud je zato intervenirao i poslao poruku koju vlast nerado čuje: ustavna riječ ne može se svesti na tablicu i očekivati da to zovemo inkluzijom.
Ipak, vrijednost ove odluke nije samo u tome što je popravila jedan zakon. Mnogo snažnije, ona razotkriva obrazac. Jer osobna asistencija nije incident, nego primjer načina na koji se u Hrvatskoj godinama „gradi“ socijalna država: priopćenjima, uz naglasak na nazive i iznose mjera, dok se istodobno dostupnost sužava, gomilaju administrativni zahtjevi i odgovornost prebacuje na same tražitelje. Pogrešno je, stoga, ovu odluku čitati kao tehničko pitanje. Riječ je o političkoj filozofiji socijalnih prava. U Hrvatskoj se ona sve češće predstavljaju kao pokloni – kao kada ti ujak nešto dade pa mu moraš zahvaliti. Prava, međutim, nisu stvar zahvale, nego omogućavanja. Vlast koja kaže „dali smo“ ili „nikad više“, ne govori jezikom socijalne i ustavne obveze, nego nastupa kao politički dobročinitelj. A to je uvijek uvjetno: danas „ima“, sutra ne. „Na listi“ si. Pa više nisi.
Država nije Djed Mraz da se pojavi pred kamerama s paketima pa nestane prije nego što itko otvori kutiju. Jer kad se maknu šareni papir i mašna, unutra se gotovo uvijek nalazi isto: komisije, procedure, čekanje i dokazivanje vlastite nemoći. Uz prešutnu pretpostavku da će obitelj odraditi ono što socijalna država neće. Već viđeno u inkluzivnom dodatku. Na papiru modernizacija, prava, inkluzija. U stvarnosti vještaci, dokazivanja, razine, bodovi. Kao da je invaliditet samo nedovoljno precizno administrativno normiran, a ne posljedica nedostatka stvarnih prava, usluga i podrške. Čekanje tada postaje sudbina. I u tom trenutku socijalna država prestaje biti zajednica solidarnosti, a postaje birokratska mjera „funkcionalnosti“.
Socijalna skrb nastavlja istu logiku. Zamka siromaštva leži u tome što svako, pa i minimalno poboljšanje statusa može dovesti do gubitka potpore. Sustav kažnjava pokušaj izlaska iz bijede. A u svemu pretpostavlja „odgovornost“ obitelji. Privatizacija socijalne države, takva da je zahvala naša, a teret vaš. Pretvaranje javne obveze u privatnu, najčešće prebačenu na žene, bez osiguranih usluga i bez političke odgovornosti.
Slično je i s umirovljenicima. Umjesto stabilne politike dostojanstvene starosti, dobivamo jednokratne dodatke koji više nalikuju sitnim darovima no pravu. Mirovina pritom nije predvidiv i dostatan instrument socijalne sigurnosti, nego rupa zakrpana državnom „dobrotom“. Opet manira Djeda Mraza. Minimalna plaća otkriva još jednu pukotinu. Nominalni rast brojke ne znači rast dostojanstva. Minimalac je i dalje granica siromaštva, dovoljno je usporediti ga s cijenama stanovanja, hrane i energenata. Najperverzniji je trenutak onaj u kojem se sustavi radnih i socijalnih prava sudaraju u paradoksu: što više radiš, to je izvjesnije da gubiš. A ako ostaješ na dnu, preživljavaš uz naknadu. To nije poticaj radu, nego stagnaciji.
Nije slučajno što se u istu rečenicu mogu staviti aktivisti i struka. Odluka Ustavnog suda nije pala s neba. Na problem osobne asistencije godinama su upozoravali roditelji, osobe s invaliditetom, udruge i stručnjaci. Dovoljno je pogledati javne istupe Suzane Rešetar i udruge Sjene. Civilno društvo nije „buka“ ni „ulica“, nego korektiv. Ljudi koji ne traže milost, nego objašnjenje. Ne žele poklon, nego pravo. Ili Nino Žganec, čovjek koji poznaje sustav i kao znanstvenik i kao bivši dužnosnik, a koji danas javno priznaje profesionalni umor od uzaludnog upozoravanja. On razotkriva još jednu bolest: u našem društvu argument često ne vrijedi po istinitosti, nego prema tome tko ga izgovara. Ako nisi apologet, odmah si „tuđi“. Takva socijalna politika postaje plemenska, a ranjivi postaju kolateralna šteta tuđih identitetskih rovova.
Žganecova pitanja zato su teža od bilo kakve statistike. Tko će obiteljima objasniti razloge i ispričati se za nenadoknadivu štetu? Postoji li razlika između onih koji kradu iz fondova i onih koji „kradu“ životne prilike najranjivijih? Ima li ikakva minimalna granica ljudske odgovornosti? PR-socijalna država takva pitanja ne priznaje jer politički marketing ne poznaje ispriku. Samo novu objavu.
Pravo bez provedbe nije slabost, nego institucionalni cinizam. Onaj tko uresi sustav normama, a ponižava praksom. Socijalna sigurnost nije samo stavka proračuna, već uvjet stabilnosti i humanosti. Socijalna nesigurnost proizvodi nepovjerenje, političku nestabilnost i radikalizme. I nije dovoljno povećati iznos; potrebno je gledati ishode. Zdravlje, uključenost i mogućnost života. Bez toga ostajemo u zamci siromaštva, samo s ljepšim nazivima mjera. Socijalna prava nisu milosrđe, nego infrastruktura demokracije.
Sada dolazimo do prioriteta. U društvu koje bez oklijevanja ulazi u financijski zahtjevne sigurnosno-vojne aranžmane, a istodobno osobnoj asistenciji postavlja strop i relativizira egzistencijalni minimum, država jasno postavlja hijerarhiju vrijednosti. Država koja može preuzeti velike obveze, može organizirati i osnovne socijalne usluge, ako želi. A kad ne želi, ponaša se poput šibicara: u medijima velikodušne izjave i „povećanja“ u naslovima, a u praksi čekanje, komisije i obitelj kao zadnja linija obrane.
U nekim sustavima najviše se ulaže u vanjski dojam jer je to „najisplativije“. Zvuči poput ostapbenderizma, ali naša socijalna politika često doista zvuči kao priča o „velikim“ vizijama čiji se rezultati mjere brojem priopćenja, a ne brojem života koji su postali podnošljivi. Stvarnost katkad pokvari kampanju. Ovoga puta razjasnio ju je Ustavni sud, ali još više ljudi koji nisu pristali da ih se tretira kao zahvalne primatelje poklona.
Socijalna država, ako želi biti i socijalna i država, a ne epizoda, mora prihvatiti očito: prava nisu darovi, pravo nije fasada, a odgovornost ne završava usvajanjem zakona. Minimalna granica nije politička, nego ljudska. I mjeri se time funkcionira li sustav onda kada je najpotrebniji, a ne time koliko je šuškav i šaren dar.
