Branko Lozinski Žuti - Odčepljivanje sranja
Brigita Lukina - Hipnotički krug
Ivan Grahovec - Put iz HR u bolju Budućnost
_____________________
Dražen Jergović - KOZERIJA
Izradite električne rakete pa nećete imati problema s curenjem goriva.
_____________________________________
Ivan - Grahovec - Doček na rastezljivom Ustavu
Srijeda je, rano podne. Trg bana Jelačića izgleda kao set za snimanje „Igre prijestolja“ u kojem su zmajevi zamijenjeni autobusima iz BiH, a Bijeli šetači ljudima u fluorescentnim prslucima. U zraku se ne osjeća miris pobjede, već napetost koja bi mogla presjeći i najdeblje uže za vezanje brodova.
Na rubu pozornice, Tomislav Tomašević nervozno prebire po gradskim odlukama, provjeravajući jesu li konfeti biorazgradivi i jesu li kante za otpad razvrstane strogo po boji dresova. „Gledajte,“ mrmlja on, dok mu vjetar mrsi papire, „prema gradskom pravilniku, decibeli domoljublja ne smiju nadjačati zvuk drobilice na Jakuševcu, a Ustav jasno kaže da se javne površine ne smiju puniti smećem...“
No, prije nego što je uspio dovršiti rečenicu o procedurama, zrak propara poznati uvodni takt. S razglasa ne grmi himna, nego Thompsons mrmljanjem rukometaša u pozadini.Svi čekaju „Čavoglave“, ali nema ih, trgom odjekuje samo nerazgovjetni žamor kao da pjeva zbor „Život na vagi“. Tomašević je htio nešto reći ali mu mikrofon biva isključen jer mu glas, po procjeni tehničara, „nije u skladu s estetikom pobjedničkog zanosa“.
Arhitekt stvarnosti i njegova Filharmonija
U tom trenutku, poput rimskog imperatora koji je upravo privatizirao sunce, na binu stupa Andrej Plenković. Njegovo odijelo prkosi gravitaciji, a osmijeh zrači onom specifičnom vrstom stabilnosti koja se postiže samo kad držiš sve poluge, daljinski upravljač i ključeve Sabora u istom džepu.
„Gospodine premijeru,“ dobaci mu jedan odvažni novinar, „zar niste čuli? Postoje prigovori da ovaj doček, glazbeni odabir totalno ignoriranje procedura koje krše određene ustavne odredbe.“
Plenković zastane, namjesti manžetu i pogleda novinara onim pogledom kojim učitelj gleda učenika koji je upravo pitao može li se olovka jesti. „Gledajte,“ započne on, dok mu u pozadini članovi stranke ritmično plješću u sinkroniziranom zanosu, „vi opet o nekakvim papirima. Ustav? Zakoni? To su tek stilske vježbe za dokone. Ja sam vam već rekao – ja mogu što hoću. Ako ja kažem da danas pada kiša, vi ćete izvaditi kišobrane jer ja tako želim. Ako ja kažem da je Thompson zapravo simfonijski orkestar, onda je on Filharmonija.“
Ustavni sud kao vrhovni „tumač želja“
Dok Tomašević pokušava umetnuti opasku o komunalnom redu, Plenković mu očinski potapša rame: „Tomislave, zakon je kao onaj vaš semafor na Črnomercu. Ponekad radi, ponekad ne, ali ja držim daljinski. U ovoj državi Ustav služi da se na njemu polaže zakletva, a ne da bi ga se, ne daj Bože, čitalo.“
A kako ne bi sve ostalo na riječima, u baroknoj zgradi na Gornjem gradu odmah se upalilo svjetlo. Ustavni sud se sastao brže nego što je Plenković stigao reći „ne-tema“. Predsjednik Suda, namještajući naočale koje vide samo ono što mu se šapne, pročitao je zaključak kojom se uvodi „Zakon o dopuštenoj samovolji“ (ZDS).
„Ustav nije prekršen,“ objasnio je sudac, „on je jednostavno... privremeno suspendiran zbog viška emocija. Našli smo fusnotu pisanu nevidljivom tintom: Sve navedeno ne vrijedi ako Andrej kaže drugačije.“
Epilog u sjeni neona
Dok je Zagreb tonuo u noć, a rukometaši se pitali jesu li oni uopće bili bitni ili samo rekviziti u premijerovom monologu, u Saboru je zakon izglasan po hitnom postupku. Tomašević je pokušao podnijeti žalbu, ali su ga izbacili iz dvorane jer je donio „nepoćudni tiskani materijal“ – primjerak važećeg Ustava koji je proglašen literaturom koja uznemiruje većinu.
Ostatak oporbe doživio je „katarzu očaja“, organizirajući press-konferenciju u praznom hodniku, dok je Plenković, prolazeći prema kantini, dobacio: „Momci, vaša katarza je moja rekreacija. Dok vi pišete priopćenja, ja pišem povijest. I to bez zareza, jer mi ne trebaju pauze.“
Na kraju dana, na zgradi Vlade zasvijetlio je novi, neonski slogan koji pulsira u ritmu premijerova ega: „USTAV SMO MI, A JA SAM USTAV. JER MI SE MOŽE.“
Hrvatski zakoni su tako konačno dobili svoju pravu svrhu – postali su ukrasni slogan na papiru za umatanje poklona koje vlast daruje samoj sebi, dok narod plješće jer je barem glazba bila glasna i nerazgovjetna, a „naši“ su nekoga pobijedili. Koga i gdje – to u državi gdje je volja jednog čovjeka vrhovni izvor prava, više nikome nije bilo važno.
_______________________
Jagoda Sablić - EPIGRAM
Omče za konje,
Omče oko vrata,
Stežu i remenje,
misle da je to samo
za vrijeme karnevala.
_______________________
NALIČJE TJEDNA Dražena Jergovića
ARS 'ćacilENd' je nacionalni BAUK
