‘Drugo izdanje moje knjige ‘Država i njezino kazalište’ o kazalištu u NDH važnije je od prvog iz 2012. No to nije ni njegova ni moja zasluga, to je ‘zasluga’ političkih elita slizanih s Crkvom i opskurnim strančicama koje su ovo društvo dovele do nezapamćenog razdvajanja’, kaže Snježana Banović, koja je knjigu predstavila 14. veljače
„Režim Ante Pavelića je od prvih dana uspostave NDH pokazao posebno zanimanje za područje kulture, te je u svojim programskim postulatima postavio stvaranje novoga duha na visoko mjesto u kreiranju cjelokupne državne politike… Kazališta su bila idealna mjesta utjelovljenja ‘nove hrvatske svijesti i osjećaja’, a ono zagrebačko je imalo postati središnjim mjestom prezentacije ‘novoga doba u uskrsloj državi Hrvatskoj’“. Upravo o Hrvatskome državnom kazalištu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj Snježana Banović, redateljica, teatrologinja i sveučilišna profesorica, napisala je 2012. knjigu ”Država i njezino kazalište” koja je upravo nadopunjena i izmijenjena. Drugo izdanje predstavljeno je u HNK-u 14. ožujka.
Kako kaže autorica, ”ova knjiga iz 2026. puno je važnija od one iz 2012. No to nije ni njezina ni moja zasluga, to je ‘zasluga’ političkih elita slizanih s Crkvom i opskurnim strančicama koje su ovo društvo doveli do nezapamćenog razdvajanja”.
NACIONAL: Ovo je drugo, dopunjeno izdanje knjige koju ste objavili 2012. Zašto ste toliko posvećeni ovoj temi?
Razlog zbog kojeg volim istraživati nepoznate i teško prohodne terene je jasan, izazovno je i uzbudljivo doprinositi kulturi sjećanja u vremenu nekulture zaborava.
NACIONAL: Da, razdoblje NDH zanemareno je u smislu istraživanja kulturne politike, nije se pisalo o tome, a nakon 1945. kao da je izbrisano to razdoblje, nema ga ni u jednoj biografiji kulturnih djelatnika koji su radili u NDH. Koji su razlozi za to?
Ne znam tko bi se pametan ponosio djelovanjem u najcrnjem razdoblju hrvatske povijesti. Razdobljem u kojem su ginule njihovi kolege, a oni spuštali glavu i pred Pavelićem i svitom dizali ruke u zrak i klanjali se. Pa odmah 1945. većinom presvukli kapute i postali barjaci nove kulture i novog kazališta. Njima je bilo u interesu da se o tome ne govori, a onima koji se nisu dali pokoriti, a bilo ih je prema kraju rata sve više, pokušaj zaborava je bila jedina utjeha od strahota koje su proživjeli. Zazor je stoga razumljiv, a ako se i govorilo, stavilo bi se uvijek prepoziciju takozvana NDH, takozvana kultura, takozvano kazalište… Za mene je, međutim, sve s tom šutnjom bilo korisno jer sam mogla ući, da tako kažem, u ”praznu nišu” prepunu tragova i otisaka o danima ”straha i poniženja”, kako je to razdoblje briljantno opisala Božena Begović, u to doba na mjestu tajnice Drame.
‘Za razliku od Domovinskog pokreta, čak su i ustaše imale kriterije pri odabiru ljudi. Njima se na mjestima prosvjetno-kulturnih odluka nisu mogli dogoditi Ćipe ili neki loš pjevač’
NACIONAL: Što biste rekli o Hrvatskom državnom kazalištu, danas HNK, tijekom NDH? Koliko se repertoarnom politikom i poslovanjem kazališta u te četiri godine uspjela nametnuti ustaška ideologija?
NDH je u skladu sa svojom totalitarnom politikom tretirala kulturu, a u njoj posebno kazalište kao moćno sredstvo nove propagande, ali i nove prosvjete. Cilj je bio implementirati temeljne postulate rigidnog ideološkog programa i maksimalno ih iskoristiti za promociju ustaških načela i novog državnog poretka. U tom smislu kazalište su doživljavali kao mjesto utjelovljenja ”nove hrvatske svijesti i osjećaja”, a zagrebačko Hrvatsko državno kazalište (HDK) kao središte prezentacije državne umjetnosti i kulture i ”novog doba u uskrsloj državi Hrvatskoj”. No puno su htjeli, malo uspjeli, što se kazališta tiče. Naime, uvidjeli su da to s repertoarom neće ići lako jer što briga, primjerice, Gundulića za prioritete Ante Pavelića. Stoga su inzistirali na unošenju ustaškog duha kroz brojne priredbe i svečanosti kojima su dominirali grbovi, trobojnice, ustaška, fašistička i nacistička ikonografija, ruke gore za ZDS. No i to je splašnjavalo prema kraju rata kad je sve teže trenirati entuzijazam umjetnika.
NACIONAL: Izmijenila su se dvojica intendanata, zašto? Veći je trag ostavio Dušan Žanko, kakva je bila njegova vizija?
Dva su bila intendanta, izmjenjivali su se ravnatelji Drame i Opere. Žanko je imao samo jednu viziju: unošenje čistog hrvatskog zraka u kazalište, po njemu i njegovima, napose po Mili Budaku, zraka ”zakuženoga” tijekom jugoslavenskog razdoblja ideologijom štetnog jugoslavenskog unitarizma koji je morao biti odstranjen preko noći iz svih kazališnih pora. Žanko je bio pravi vojnik pokreta kojem je bio odan i nakon ljeta 1943. kad je teško ukrotivo kazalište već dosadilo Paveliću koji je pod teretom nekih ozbiljnih organizacijsko-umjetničkih propusta Žanka otpremio u diplomaciju u Vichy gdje nije zanimao nikoga. Drugi intendant Marko Soljačić bio je sušta suprotnost prvome: neželjen, imenovan iz nužde pod geslom ”netko mora” jer su Pavelića odbili Krleža i neki drugi kandidati. Kako je on uspio u nemogućim uvjetima producirati ikakav program, nije mi do danas jasno, osim ako ne uzmemo u obzir da se zbog stresa jadan alkoholizirao od jutra.
Redateljica, teatrologinja i sveučilišna profesorica Snježana Banović. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO
NACIONAL: Koji su se naslovi postavljali u HDK tijekom NDH? Možete li kao teatrologinja komentirati kvalitetu repertoara, bez obzira na ideološko ograničenje?
Ukratko: do 1943., dok je novac iz Državne riznice curio, na repertoaru su mega spektakli i u Drami i u Operi minus židovski i (jugo)slavenski autori i notorni Krleža. Schiller, Goethe, Wagner, Verdi, Gundulić, Lisinski, Gotovac… kao i danas u kazalištima državnog tipa. Ali i Budak, jasno, kao omiljeni pisac režima, akademik sa svim mogućim počastima, kreator cjelokupne kulturne politike tzv. ”krvi i tla”, ali samo dok se nije zamjerio Pavelićevoj ženi jer se gurao u svemu ispred njezina muža. Nakon samo šest mjeseci na čelu ministarstva poslan je u Berlin za poslanika otkud je organizirao spektakularne proslave hrvatske kulture. No od 1943., kad je novac dolazio na kapaljku, repertoar se sveo na nova, redom loša domaća djela, jeftine osovinske komedije i općenito komornije produkcije. No obje uprave su nastojale postavljati ”željezni” repertoar, time se iskazivala i moć ansambala jer to je bilo naročito u glazbenoj grani zlatno doba tog kazališta s nizom umjetnika svjetske razine. No kad je glad pod utjecajem galopirajuće inflacije zakucala na vrata, usto opasnost od savezničkih bombardiranja, nedostatak ugljena za grijanje i materijala za dekoracije i sličnih nepogoda, repertoar je postao puno skromniji, a Soljačićeve ambicije svedene na minimum.
NACIONAL: Kako pišete, postavljali su se naslovi kao što su ”Porin”, ”Ero s onoga svijeta”, ”Dubravka”, ”Zrinjski”, djela Odaka, Baranovića i Budakova ”Ognjišta”. Budak je, poznato je, a i sami ste spomenuli, bio ustaški ideolog i desna ruka poglavnika Pavelića. S druge strane, Krleža, Cesarec i mnogi drugi bili su zabranjeni, knjige su im spaljene. U tom svjetlu, kako komentirate repertoar? Većina tih djela i danas se, u velikoj mjeri, izvode po hrvatskim kazalištima.
Klasični je repertoar konstanta, no još veći problem od izostanka zabranjenih autora kazalište je imalo s korjenitim promjenama u gledalištu zbog čega je moralo posezati za zabavnim djelcima osovinskih autora nikakve umjetničke vrijednosti. Iako je brojnost publike bila cijelo vrijeme od odlične do zadovoljavajuće, preko noći se promijenila obrazovno-nacionalna struktura pa se nova publika vrbovala iz srednjeg i nižeg društvenog sloja. Naime, znatan dio predratne publike – židovski, srpski i komunistički – sukladno arijevskim uredbama nije više smio u gledalište, kao što više nije smio u svoje kuće i poduzeća. Mnogi su od njih morali napustili Zagreb završivši u logorima smrti, mnogi u partizanima. Mnogi pak, kao mladi glumci kojima sam posvetila knjigu, strijeljani ili bačeni u jame, javno obješeni. S približavanjem neposredne ratne opasnosti Zagrebu, sve se dodatno poremetilo, broj izvedbi drastično opao i velikim je ambicijama došao kraj. Uskoro, srećom, i Pavelićevoj državi.
Drugo izdanje knjige ‘Država i njezino kazalište’ Fraktura je objavila nakon 14 godina
NACIONAL: Ako uspoređujemo to vrijeme s današnjim vremenom, što je danas nažalost sve se češće pa se spominje NDH, a potez koji je Domovinski pokret pokušao – cenzura lektirnih naslova i drugi pokušaji agresivnog uplitanja politike u kulturnu politiku – nekako podsjećaju na uvođenje obveznih naslova u škole i kulturne institucije tijekom NDH. Može li se to uspoređivati i koliko je to opasno u današnjem društvu?
Za razliku od Domovinskog pokreta, čak su i ustaše imale neke kriterije u odabiru ljudi koji su im obavljali takve zadaće. Neki od njih bili su i intelektualci, redom katoličke provenijencije, jer je pokret volio one koji im mogu širiti ideološki kontekst i stvarati krilatice. Žanko je najbolniji primjer tog pristupa ”samo stručnjaci na čelo narodnih zavoda”. U skladu s rangiranjem i svrstavanjem svega i svačega, naročito ljudskog materijala, ustašama se na mjestima prosvjetno-kulturnih odluka nije mogao dogoditi neki Ćipe, neki loš pjevač ili takav netko. Usporedba je na našu štetu jer su takvi nestručni profili razmješteni po zadnjim ešalonima. No puno je opasnije što ih preko svake mjere ukusa podržava vladajuća stranka i premijer koji se prodaju za demokrate. Ako se ne zaustavi ovaj primitivni ples koji sve više uzima maha potpaljen globalnim skretanjem udesno, ovo društvo će pasti na svoj historijski minimum.
NACIONAL: Ono što mi je fascinantno u knjizi jesu brojna poznata imena koja su danas stup kulturnog identiteta u Hrvatskoj, a aktivno su radili u HDK-u tijekom Nezavisne Države Hrvatske. Tito Strozzi, Branko Gavella, Boris Papandopulo, Jakov Gotovac, Lovro pl. Matačić, sve su to veličine koje su bile nositelji kulturne i repertoarne politike HDK-a u NDH. Toga nema u njihovim biografijama. Kako su uspjeli ”osvjetlati obraz” sve do danas?
Još i Bela Krleža, Ana Roje i Oskar Harmoš, Vika Podgorska, Joža Gostič i mnogi drugi. No spajanjem partizanskog Kazališta narodnog oslobođenja Hrvatske s postojećim, ”starim” HNK-om preko noći se 1945. proglasilo novo narodno kazalište, novog doba za novog čovjeka čime je postignuto potpuno glajhšaltovanje njegove misije. Ustaški duh je bio kao rukom odnesen, a ”mrlje” iz prošlosti uglavnom oprane tako što su pripisane šačici onih koji su u svibnju te 1945. napustili Kazalište. Njih je bilo ukupno sedam: jedan arhivar – njegovi su mi kasniji memoari dali važan uvid u dane prevrata – jedan električar, jedan šaptač, dva zborista i dvoje glumaca. Neki su umjetnici na Sudu časti tek privremeno udaljeni iz Kazališta, ali su već uoči početka nove sezone svi osim jedne glumice – zabavljačice ustaša i ostalih – vraćeni na posao. Svi koje ste naveli, uključivo i neke omiljene izvođače, bili su naime nezamjenjivi u tome što su radili, danas ih s razlogom zovemo velikanima. To ne znači da im se još godinama nije mjerila količina tzv. starog i dekadentnog duha, za što je sve do početka 1950-ih bio zadužen Agitprop. Iznimke su Matačić, osuđen prvotno na Narodnom sudu na smrt jer je bio zapovjednik svih vojnih glazbi u NDH i po optužnici teški nacist, a potom, očito intervencijom samog maršala kazna mu je smanjena na pet godina zatvora koju je odslužio u Gradišci gdje je organizirao orkestar, s glazbenicima koji su kao i on zglajhali. S druge strane spektra nalazi se Bela Krleža koju se 1945. nije smjelo krivo ni pogledati. Ona je svojim djelovanjem tijekom četiri godine spašavala muža od sigurne smrti, a on nju nakon rata od kazne za kontinuirano zabavljanje okupatora. Sve su to romani koje, bojim se, nitko neće napisati.
NACIONAL: Što vas je najviše iznenadilo tijekom istraživanja za knjigu? Je li vas nešto šokiralo, što ste naučili?
Glavnina mojih istraživanja obavljena je davno, u razdoblju pripremanja doktorata od 2007. pa do 2011., no dopunjavana su i poslije toga, do danas. Za neku buduću knjigu sad se bavim temom turneja koje su naši umjetnici sviju vrsta poduzimali po Reichu, kojima je prvenstveno bio cilj zabavljati naše radnike na privremenom radu u Hitlerovoj državi. Ta me činjenica tada u stvari najviše iznenadila: broj onih koji su išli raditi u Reich kretao se od sto do dvjesto tisuća pri kraju rata. A šokiralo me nije puno toga jer sam bila pripremljena za svakakve strahote, no jedno jest: skupina naših umjetnika, glumaca i glazbenika, u ljeto 1942. nastupila je i u gradu Auschwitzu. Gradu udaljenom od najvećeg logora smrti u povijesti čovječanstva tek koji kilometar, na koji su u kolovozu stigli vlakom na istu stanicu na koju su iz nekih drugih vlakova, onih za stoku, bili dovoženi logoraši. A zna se da su oni išli pješice od kolodvora do logora sve do 1944. jer je tada izgrađena pruga koja ih je direktno vlakovima odvodila u logor. Pa kad tome dodamo i podatak da su masovne deportacije počele u proljeće 1942., sasvim je moguće da je naših deset umjetnika svjedočilo opakoj ”gužvi” na malom provincijskom kolodvoru. To kanim opisati, ali u romanesknoj formi.
Plakat za proslavu godišnjice NDH 1943; pismo Hrvatica i Hrvata intendantu, protiv nepoćudnih
Sistematskim odstranjivanjem Židova, Srba i ostalih nepoćudnih neistomišljenika, vlast je nakon početnog straha u danima terora 1941. kad su ubijeni najmlađi članovi Drame kojima je knjiga i posvećena, javio se otpor koji se povećavao svakoga dana. Najhrabriji su bili komunistički simpatizeri na čelu s dramskim prvakom Vjekoslavom Afrićem, od kojih su mnogi bježali u partizane zadajući tako udarac ustaškom režimu i utičući svojim primjerom na progresivne kulturne i druge krugove društva. U kazalištu je osim toga bila sve masovnija ilegalna Crvena pomoć s kojom uprave nisu mogle izaći na kraj tako da su se odani ustaškom pokretu u svibnju 1945. brojali tek do osam. Kakva slika propasti! Osam od njih gotovo 600.
Mile Budak, uza sve i pokretač dnevnika Hrvatski narod, najprije kao resorni ministar, potom kao poslanik u Reichu i na kraju ministar vanjskih poslova, osmislio je cijeli sustav promocije novog hrvatskog duha kao pojave u svemu zapadnjačke i prvenstveno nebalkanske, bliske talijanskoj i germanskoj čistoj kulturi najviših postignuća ljudskog duha. Taj se čisti hrvatski duh morao susretati na zagrebačkoj pozornici s njihovim dramama i operama, a istodobno prelijevati po njihovim kazališnim i koncertnim dvoranama: Njemačka, Italija, Slovačka, Bugarska, Rumunjska. Kad je Budak ujesen 1943. definitivno maknut iz politike, maknut je i provoditelj njegove vizije Dušan Žanko, a s njima i taj napuhani propagandni duh jer uza sve, više nije bilo ni novca, a uvjeti putovanja Reichom postali su teški i opasni zbog savezničkih bombardiranja.
NACIONAL: Na tim svečanostima bio je nadbiskup Alojzije Stepinac, koja je bila njegova uloga?
Uglavnom protokolarna, nisam naišla na neke druge veze nadbiskupa s kazalištem. U salonu Pavelićeve lože bi se susreo s poglavnikom i njegovom svitom, s članovima diplomatskog zbora i sličnim uzvanicima, no njegovi su izlasci u kazalište bili vrlo rijetki. Pavelić nije naročito bio naklonjen Crkvi.
‘Belu Krležu se 1945. nije smjelo ni krivo pogledati. Ona je svojim djelovanjem u NDH spašavala muža od sigurne smrti, a on nju nakon rata od kazne za kontinuirano zabavljanje okupatora’
Dok je Budak suvereno hodao po političkoj pisti, novac je pritjecao iako je i on često očajavao kad bi sve te goleme troškove održavanja kazališnog pogona preveo u sebi bliže – plugove. Seljački mu je život bio bliži od kulturnog. Nedostatak financija postao je ubrzo kroničan, a s financijskim slomom države krajem 1943. koincidira i financijsko-organizacijski slom kazališta, ipak je ono zrcalo društva. Državna riznica, vrhovni financijski organ u zemlji, započinje s bolnim rezovima pa je upravi preostalo moljakanje i vječno antišambriranje po ministarstvima, gradskom poglavarstvu, fokus na vlastite prihode od ulaznica i sve češće iznajmljivanja kazališnih dvorana, to je spasilo Soljačića. A veliki problem su vječno bile najrazličitije organizacije, vojne i civilne, te pojedinci koji su smatrali da im zbog ovih ili onih zasluga pripadaju gratis ulaznice, u tome je kazalište imalo strahoviti odljev prihoda.
NACIONAL: Što vi kao autorica zaključujete o toj temi, koliko je ovakva knjiga važna za razumijevanje Hrvatske danas, posebno njezine kulture i društva?
Ova knjiga iz 2026. puno je važnija od one iz 2012. No to nije ni njezina ni moja zasluga, to je ”zasluga” političkih elita slizanih s Crkvom i opskurnim strančicama koje su ovo društvo doveli do nezapamćenog razdvajanja na primitivne i na njima suprotne koji su pritom često razjedinjeni po drugim, u ovom času manje važnim pitanjima. Tako da je ona u ovim okolnostima postala neka vrsta udžbenika, podnaslov kojega bi mogao biti ”Vodič ustaške sramote za budale i neznalice”.
NACIONAL: U ilustracijama koje su u knjizi, ”za dom spremni” koristi se kao službeni i neslužbeni pozdrav u svim dopisima i dokumentima. Možemo li po tko zna koji put reći da je to bio službeni pozdrav u NDH i prestati ga koristiti ili razgovarati o dvostrukim konotacijama?
To kako je u širokim desničarskim krugovima, od pjevača do ministara u Plenkovićevoj vladi uspjela revitalizacija s ustaškim uzvikom prisutnim u to doba baš na svakom dokumentu, pismu, razglednici, javnim natpisima, u svim govorima i istupima samo je dokaz zaglupljivanja sustavno provođenog od devedesetih do danas. Ne postoji nikakva druga konotacija, postoje zločini koji su pod tim pokličem počinjeni, a oni su monstruozni. Tako monstruozni da su se nad njima snebivali čak i Nijemci na dužnosti u NDH. A oni su o tome jako puno znali, ali su očito za razliku od nas žestoko radili na suočavanju s prošlošću na kojem rade i danas.
