„Provali rimu za notornu laž
Za dubok uzdah posustalog sna
Rimu za tminu
I tišinu na dnu dna, da“
Đorđe Balašević
Izvanredni profesor na Katedri za radno i socijalno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i bivši predsjednik SDP-a Grada Zagreba
Pred tridesetak godina čitali smo o Napulju, mafiji i kamionima otpada koji nestaju negdje na jugu Italije. Bila je to jedna od onih priča u kojima su se politika, posao i kriminal ispreplitali toliko da više nije bilo jasno gdje država završava, a mafija počinje. Gledali smo “Erin Brockovich”. Kasnije i “Dark Waters”, o kemikalijama koje mogu završiti tamo gdje ljudi to najmanje žele. U vodi koju piju. Sve je bilo dovoljno daleko da može biti zanimljivo. Camorra talijanska, DuPont američki, zatrovana voda holivudska. Dobar triler. Mi smo imali svoje probleme, no ne i te.
A onda smo postali filmska kulisa.
Prva upozorenja dobili smo još u ratu. Uz prijeko potrebnu pomoć stizali su i lijekovi koji su bili pri kraju ili preko roka. Mogli smo naučiti neugodnu lekciju da i otpad ima svoju ekonomiju. Najlakši način da riješite vlastiti problem jest da ga pošaljete onom tko ima i većih briga. Talijani su tu ekonomiju upoznali ranije. I brutalnije. Terra dei Fuochi nije nastala zato što se nekoliko kriminalaca dosjetilo zakopavati smeće. Nastala je zato što je postojao otpad, a uz njega novac. Zakonito zbrinjavanje opasnog otpada košta. Nezakonito košta manje. Razlika je nečija zarada. Nečiji jad može biti poslovni uspjeh. A ondje gdje postoji velik novac, slab nadzor i država koja ponešto ne vidi, kriminal ne mora dugo tražiti poslovnu priliku.
Europski sud za ljudska prava prošle je godine u predmetu Cannavacciuolo protiv Italije utvrdio povredu prava na život zbog dugotrajnog propusta države da učinkovito odgovori na ilegalno odlaganje i spaljivanje otpada. Važna poruka nije da kriminal postoji, već da država koja za problem zna, ne sprječava ga, ne sanira posljedice, ne informira građane, snosi odgovornost.
Danas ne trebamo ni Hollywood ni kartu južne Italije. Dovoljno je čitati priopćenja USKOK-a. Prema njima u Hrvatsku su iz više europskih država stizali deseci tisuća tona medicinskog i drugog opasnog otpada. Koristile su se legalne tvrtke, prijevoznici i dokumentacija, a otpad je, umjesto propisane obrade, završavao zakopan ili odbačen. Europol govori o najmanje 35.000 tona i milijunskim zaradama. Suvremeni kriminal s otpadom ne mora biti napet kao mafijaški film. Korisnije je da izgleda kao sasvim normalan posao. Obično. Ali silno profitabilno. Mafija s pištoljem privlači pozornost. Kamion s naizgled urednim papirima ne.
U Gospiću je vještačenjem utvrđen lokalni utjecaj nepropisno odloženog otpada na podzemne vode. Istodobno, ponovljena mjerenja pokazuju da je voda iz javne vodoopskrbe zdravstveno ispravna. Danas jest. Oboje može biti istina. Panika nije rješenje. No nije razumno čekati da voda prestane biti ispravna kako bismo priznali da problem postoji. I tu priča o otpadu zapravo počinje. Lako je biti protiv ilegalnog odlaganja. Teže pitanje glasi: što ćemo s otpadom? Mora nekamo ići. Moderna država ne može računati da će smeće nakon odvoza misteriozno nestati. Svi želimo da se problem riješi. Jasno, malo dalje od naše kuće. Želimo čist grad i recikliranje, ali bez kamiona, odlagališta i spalionica. Samo, takva jednadžba ne postoji.
U Hrvatskoj postoji i dodatni problem. Država je sama dio nepovjerenja prema njoj učinila sasvim racionalnim. Istraživanja pokazuju da prihvaćanje načina zbrinjavanja otpada ne ovisi samo o blizini, već i o povjerenju u informacije vlasti i institucije. Ljudi ne procjenjuju samo tehnologiju. Procjenjuju i onog tko im govori da je sigurna. U nekim europskim gradovima takva postrojenja funkcioniraju gotovo usred grada. Ne zato što su njihovi stanovnici pametniji, a naši primitivniji. Možemo kupiti istu tehnologiju i iste filtre. Ono što ne dolazi u paketu jest povjerenje u institucije. Državu i vlast.
Kako od stanovnika Gospića tražiti da vjeruju državi kad im kaže da će neko postrojenje biti sigurno? Ili da će postojeći otpad konačno biti zbrinut? Nisu li i dosad postojali dozvole, evidencije, inspekcije, nadzor i propisi? Ako jesu, gdje su bili kad je ovaj otpad uvezen i odložen? Kako građanima objasniti da će država ovoga puta riješiti problem kad znamo da ga je prethodno propustila spriječiti? Je li zakazala zbog kriminala, korupcije, pogodovanja, nemara, nesposobnosti, birokratske tromosti, to nije svejedno za kaznenog suca. No za povjerenje građana jest. Problem bi trebao riješiti isti sustav koji ga nije spriječio. Za građane, sasvim legitimno, sustav koji problem nije na vrijeme prepoznao ne može biti nevin. Jer otpad je završio gdje nije smio. Nadležni nisu odradili ono zbog čega postoje.
Građanin nije policija. Nije ni stručnjak. Nema laboratorij, baze podataka ni ovlast zaustaviti kamion. Ne mora znati gdje je završila svaka tona otpada, je li dozvola valjana, što pokazuje svaki uzorak vode. Za to postoje institucije. Dio vlastite nemoći građani su prenijeli na državu u zamjenu za zaštitu, pravila i nadzor. Jer iza svih dozvola, inspekcija i evidencija na kraju stoji nešto sasvim obično. Zdravlje. Kad institucije zakažu, država ne može vlastiti neuspjeh pretvoriti u obvezu građana da joj ponovno vjeruju.
Tehnički i institucionalni rizik nisu isto. Neko rješenje može objektivno biti sigurno, a građanin svejedno može pitati tko mjeri emisije, tko kontrolira operatora, tko provjerava dokumentaciju, tko će reagirati ako se nešto prekrši. Jer trebali su jamčiti i prije. Ista tehnologija ne proizvodi isti društveni rizik u državi kojoj se vjeruje i u državi kojoj se ne vjeruje. Država na to više ne može odgovoriti jednostavnim „vjerujte nam“. Povjerenje nije obveza građana, ono je rezultat njena rada. Država može propisati porez, kaznu, zabranu. Povjerenje ne. Demokratska vlast može imati formalni legitimitet, institucija zakonsku nadležnost, inspekcija ovlasti. No ništa od toga samo po sebi ne proizvodi vjerodostojnost. Ona se stječe kada institucije rade ono zbog čega postoje. Najskuplja posljedica njihova lošeg rada nije svaki pojedinačni problem koji nisu riješile. Mnogo je gore to što im građani nakon toga ne vjeruju ni kad govore istinu.
Suvremeni kriminal s otpadom ne mora biti napet kao mafijaški film. Mafija s pištoljem privlači pozornost. Kamion s naizgled urednim papirima ne
Nešto može biti doista sigurno. Možda su mjerenja točna. Možda je ministar u pravu. Ali ako je institucionalni kredibilitet potrošen, građanin nema razloga prihvatiti tvrdnju samo zato što dolazi iz ministarstva, grada ili županije. Tad vlast gubi nešto važnije od popularnosti. Sposobnost da upravlja. Laž vlasti nije samo laž. Ona umanjuje vrijednost svake buduće istine. Zato nakon izigranog povjerenja država više ne može tražiti da joj se vjeruje. Mora nuditi provjerljivost. Javne podatke, neovisna mjerenja, dostupnu dokumentaciju, odgovornost i sankcije. Sustav se ne gradi na uvjerenju da će svi biti pošteni, već na pretpostavci da netko možda neće. Uostalom, institucije i postoje zato da građani ne moraju vjerovati ljudima koji njima upravljaju. Moraju moći vjerovati pravilima koja njih kontroliraju. USKOK-ova istraga može pokazati da jedan dio države radi svoj posao. Ali kazneni progon ne može retroaktivno pretvoriti neuspjelu prevenciju u institucionalni uspjeh.
Ni opozicija nema razloga za zadovoljstvo. Oporba ne postaje vjerodostojna samim time što je vlast nevjerodostojna. Ali odgovornosti nisu jednake. Opozicija odgovara za kvalitetu alternative, vlast za funkcioniranje sustava. Vlast ima ovlasti koje opozicija nema. Zanimljivo je zato što ljudi iz Like svoj prosvjed žele zadržati građanskim. Građani nisu nepogrešivi. Mogu pretjerivati i biti protiv svega. No kada svoje nezadovoljstvo ne žele prepustiti ni vlasti ni opoziciji, to govori o političkom sustavu u kojem nepovjerenje više nema samo jednu adresu. Gospić zato nije samo problem sanacije jedne lokacije. Hrvatska mora sanirati i otpad, ali i sustav koji je omogućio da taj otpad ondje završi. Prvo bi moglo biti jednostavnije. Možete odvesti svaku tonu otpada iz Like, a ostaviti iste procedure, nadzor i sposobnost države da problem vidi tek kad postane skandal. Time niste riješili problem. Samo ste oslobodili prostor za sljedeći.
A kad se negdje drugdje pokuša izgraditi sasvim legalno i možda sasvim sigurno postrojenje, građani će ponovno reći: ne kod nas. Vlast će ih proglasiti nerazumnima. No oni će imati neugodno jednostavan odgovor: možda ste nas upravo vi naučili da vam ne vjerujemo.
Da, vjerujem da ste shvatili, ovo nije kolumna o otpadu. Ovo je kolumna o državi. O građanima koji su prije tri i pol desetljeća željeli državu koja će rješavati zajedničke probleme. I one s otpadom. No država koja problem najprije propusti spriječiti, a onda traži povjerenje da će ga riješiti, ne sanira samo otpad. Mora sanirati i sebe samu.
