Komentatorica Jutarnjeg lista Snježana Pavić se začuđeno zapitala: Je li Hrvatska prestala biti katolička zemlja? U Hrvatskoj je mlak odjek na prezentaciju stručnog elaborata o seksualnom zlostavljanju maloljetnika od strane crkvenih službenika održanoj u Münchenu 21. siječnja 2022. Nepojmljivo je da su Hrvati više protiv vlastite djece, nego protiv svojih župnika.
Autorica se s pravom čudi što se takvi slučajevi događaju i u Hrvatskoj, a Hrvati šute. I izostanak oštrijih komentara u Hrvatskoj odudara od burnih kritika u stranim medijima i na portalima, koji vide na pomolu dalekosežne potrese u Crkvi i posljedice i po svjetski katolicizam.
No u nedjelju 23. siječnja 2022. godine Religijski program HRT-a se ipak osvrnuo na konferenciju za tisak münchenske odvjetničke kancelarije Westpfahl-Spilker-Wastl (WSM), koja je po nalogu Nadbiskupije München i Freising provela istragu o ophođenju službenika nadbiskupije Katoličke Crkve prema sumnjama i informacijama o seksualnom izrabljivanju i zlostavljanju od strane dušobrižnika, u razdoblju od 1945. do 2019. godine.
Stručni nalaz odvjetničkog tima tereti više njemačkih nadbiskupa i biskupa za neprimjerene postupke, pomanjkanje empatije sa žrtvama, poštedu osumnjičenih, prikrivanje utvrđenih slučajeva, prešućivanja i neprijavljivanja, te zbog izostanka primjerene pomoći i zaštite žrtava.
Među apostrofiranim ”zatajivačima” spomenut je Joseph Ratzinger u svojstvu nadbiskupa u Münchenu i Freisingu od 1977. do 1982. godine (od 1982. do 2005. prefekt Kongregacije za vjeru, a od 2005. kao papa Benedikt XVI. do svoje ostavke 2012. godine).
Iz priloga HRT-a u emisiji ”Mir i dobro” (HRT 1, 23. siječnja u 16.30 sati), nitko tko nije pratio strane medije, samu konferenciju za novinare i događaje koji su slijedili, nije mogao zaključiti da prisustvuje svojevrsnom ”povijesnom preokretu” u povijesti Crkve, jer su se pred svjetskom javnošću našli u ulozi okrivljenika crkveni dostojanstvenici.
Kuriozitet je da ih ne okrivljuje ateistička država, neprijatelj Crkve i vjere, već da su ”tužitelji” do svojih spoznaja došli na temelju istrage naručene od same Crkve, i da će državni tužitelj u 42 slučaja od ukupno 497 (to je službena brojka utvrđenih slučajeva, tako da se mora računati s određenim brojem prikrivenih) poduzeti daljnje radnje.
Odvjetnici koji su obavljali istrage, naglasili su, kako nikako ne mogu shvatiti zašto se biskupi i nadbiskupi nisu potrudili proučavati dokumentaciju iz raznih inozemnih istraživanja i publikacija o seksualnoj zloporabi, što su od devedesetih godina prošloga stoljeća objavljivane u velikom broju.
Njima taj propust govori u prilog pretpostavci da se odgovorne ličnosti u Crkvi nisu osvijestile i nisu se osjećale dužnima konzultirati strane izvore niti su bile voljne stupiti u dijalog sa znanošću.
Potvrđeni bi slučajevi mogli, u završnici, iznjedriti plimu zahtjeva za odštetama i(li) oštećenih (zbog kojih su Bostonska nadbiskupija i neke druge biskupije u SAD-u doživjele financijski slom).
U Njemačkoj, gdje katolici i pripadnici Evangeličke Crkve plaćaju crkveni porez, i u drugim europskim zemljama, gdje su vjernici obvezni na financijska ”davanja”, sada već razmišljaju, kako bi se možebitni odštetni zahtjevi žrtvama namirili iz crkvenih poreza.
A vjernici se pitaju, je li pravedno da porezni obveznici ”financiraju” grijeh crkvenih osoba!? Crkveni porez (u Njemačkoj), odnosno davanja Crkvi u Austriji, ionako su problematični, jer je ta obaveza je vjernicima koji se zbog bilo kojih drugih razloga odluče istupiti iz Crkve, posljednji i presudni povod da taj korak doista i učine.
Na najnovije obavijesti iz Münchena njemačka je biskupska konferencija zabilježila novi val od cca. 20.000 ispisa u samo nekoliko dana. Posljedice po odnose na relaciji Crkva – država morat će se u svjetlu ovih događaja, ponovno razmotriti.
Autori priloga u Religijskom programu HRT-a jamačno nisu ni slutili takve implikacije. Za ono što su servirali hrvatskom gledateljstvu u emisiji ”Mir i dobro”, kratko ću se osvrnuti, jer je naziv ”informacija” pravi primjer eufemizma.
U fokusu münchenskog elaborata nalazi se papa emeritus Benedikt XVI., Joseph Ratzinger (od 1977. do 1982. nadbiskup u Münchenu i Freisingu).
Njemu se kao nadbiskupu pripisuje ”zatajivanje u najmanje četiriju slučaja”, jer je pristao na preuzimanje svećenika koji su u drugim biskupijama u Njemačkoj bili prijavljivani i čak krivično osuđivani, te pod psihijatrijskim i psihoterapijskim tretmanom upravo zbog seksualne zloporabe maloljetnika.
Papa emeritus se 22. siječnja ogradio od optužbi, da bi 24. siječnja 2022. kazao da mu je ”jako žao” zbog pogreške te ”traži ispriku zbog nje”, što, po ocjeni istražitelja, nije učinio baš uvjerljivo. Za iscrpan odgovor zamolio je da mu daju vremena, s obzirom na obim elaborata, njegove godine i zdravstveno stanje.
Dan poslije njegov tajnik, nadbiskup Georg Gänswein, predstavio je odgovor na otprilike 80 stranica. Radi se o problematičnom dokumentu, koji nije smio biti javno objavljen. Autor opsežnog odgovora, naime, služio se pojmovima iz sudske prakse – a to nije Ratzingerov rječnik – i nudi ”novu definiciju” pojma seksualno zlostavljanje, seksualna zloporaba.
Autor ili autori tog dokumenta povukli su granicu između seksualnog uznemiravanja i seksualne zloporabe, razlučivši radnje koje su ”još nevine”, dodire koji su ”dopušteni” i one koji to više ne bi mogli biti.
Münchenski odvjetnici smatraju da su dokument, očigledno na brzinu, ”sklepali” neki privatni pravni zastupnici Pape emeritusa, ali da je ovim rješenjem definitivno prokockao posljednju šansu srediti neke stvari iz svoje prošlosti, za koje je morao računati da će mu kad-tad doći na naplatu.
Neki komentatori ne propuštaju napomenuti da bi se to moglo dogoditi i papi Franji, koji ”ima itekako razloga da ne posjeti svoju domovinu Argentinu”, jer su se u vrijeme njegova biskupovanja dogodile afere i u njegovu okruženju.
Nitko ne osporava činjenicu da je Ratzinger kao prefekt Kongregacije za nauk vjere pokrenuo neke reforme crkvenog zakonika i da je uputio poruku žrtvama zloporabe i molbu za oprost, najavivši ”nultu toleranciju naspram crkvenih osoba koje se ogriješe o djecu”.
Kao prvi, Papa je oštro i bez oklijevanja reagirao u svim njemu poznatim slučajevima, a takvih je bilo od SAD-a do Australije. Na to je upozorio glavni urednik Vatican Newsa, Andrea Tornielli.
Napominje da je Ratzinger, kao papa, primjerice, na pastoralnom pohodu u SAD-u primio na razgovor predstavnike američkih udruga žrtava.
Izgleda čak da je kao prefekt Kongregacije za vjeru pokušavao kažnjavati poznate mu slučajeve, no da ga je papa Ivan Pavao II. kočio u tome (psihoterapeut i bivši svećenik Eugen Drewermann tvrdi da je Ivan Pavao II. zabranio je Ratzingeru objelodaniti zloporabe).
No također je okrivljene mjesne biskupe (primjerice, nadbiskupa Bostonskoga) pozvao u Rim i – usprkos oštrim prosvjedima iz cijeloga katoličkog svijeta – promaknuo na viši položaj. U tom svjetlu je problem Ratzinger zapravo problem Ivana Pavla II., zaključuje Drewermann.
Službeni rimski dokumenti propisuju da se tijekom provođenja istraga ”štiti dostojanstvo okrivljenog i ima na umu dobrobit Crkve” (uključivši žrtve – sic!). Načelno se treba držati principa da je svatko do potvrde krivice nevin.
Papa Ivan Pavao II. donio je odredbe Motu proprio Sacramentorum sanctitatis tutela (SST) u kojima je opisano kako postupati protiv okrivljenog svećenika, zbog delicta graviora (okvalificirano 2001. godine). Upute za postupak objavila je Kongregacija za vjeru, 3. svibnja 2011. godine budući da je 2003. godine prefekt Kongregacije za nauk vjere Ratzinger dobio posebne ovlasti za postupke.
”Pobudnica za svjetsku Crkvu”, ustvrdio je vatikanist Marco Politi. Njemačka je Crkva već prije više godina počela ”čistiti mračne mrlje” svoje prošlosti. Krajnje je vrijeme da se i druge zemlje ugledaju u njemački primjer.
Što da se radi? Kardinal Marx, ”osramoćen i duboko potresen”, podsjeća da je još u lipnju 2021. godine papi Franji podnio ostavku, a da ga je Papa odbio i da sada ponovno, coram publico, nudi ostavku.
Međutim, odvjetnici-istražitelji smatraju da ostavke neće ništa riješiti. Stručnjaci se slažu u tome da biskupi, trebaju – štoviše moraju – ostati na položajima, na kojima imaju sve ovlasti.
Vrijeme je za preispitivanje prakse kojoj je upravo Ratzinger dao legitimitet: pape proglašavaju pape, svoje neposredne prethodnike. Ratzinger je suspendirao propis da nakon papine smrti mora proći određeni vremenski rok (pet godina) do pokretanja kanonskog procesa. Papa Santo subito stvarno je postao subito. Problem je u tome što Crkva potkopava svoje vlastite kriterije.
Bečki teolog (dogmatičar) Jan-Heiner Tück predložio je uvođenje posebnog Dana molitve i pokore u liturgijski kalendar. Nadovezujući se na veliku molbu za oprost početkom jubilarne Svete godine 2000. Crkva bi svjedočila za kajanje, priznavanje grijeha i preuzimanje odgovornosti za praktične mjere satisfakcije upisane u memoriju Crkve.
autograf
Autorica se s pravom čudi što se takvi slučajevi događaju i u Hrvatskoj, a Hrvati šute. I izostanak oštrijih komentara u Hrvatskoj odudara od burnih kritika u stranim medijima i na portalima, koji vide na pomolu dalekosežne potrese u Crkvi i posljedice i po svjetski katolicizam.
No u nedjelju 23. siječnja 2022. godine Religijski program HRT-a se ipak osvrnuo na konferenciju za tisak münchenske odvjetničke kancelarije Westpfahl-Spilker-Wastl (WSM), koja je po nalogu Nadbiskupije München i Freising provela istragu o ophođenju službenika nadbiskupije Katoličke Crkve prema sumnjama i informacijama o seksualnom izrabljivanju i zlostavljanju od strane dušobrižnika, u razdoblju od 1945. do 2019. godine.
Stručni nalaz odvjetničkog tima tereti više njemačkih nadbiskupa i biskupa za neprimjerene postupke, pomanjkanje empatije sa žrtvama, poštedu osumnjičenih, prikrivanje utvrđenih slučajeva, prešućivanja i neprijavljivanja, te zbog izostanka primjerene pomoći i zaštite žrtava.
Odvjetnici koji su obavljali istrage, naglasili su, kako nikako ne mogu shvatiti zašto se biskupi i nadbiskupi nisu potrudili proučavati dokumentaciju iz raznih inozemnih istraživanja i publikacija o seksualnoj zloporabi, što su od devedesetih godina prošloga stoljeća objavljivane u velikom broju
Među apostrofiranim ”zatajivačima” spomenut je Joseph Ratzinger u svojstvu nadbiskupa u Münchenu i Freisingu od 1977. do 1982. godine (od 1982. do 2005. prefekt Kongregacije za vjeru, a od 2005. kao papa Benedikt XVI. do svoje ostavke 2012. godine).
Iz priloga HRT-a u emisiji ”Mir i dobro” (HRT 1, 23. siječnja u 16.30 sati), nitko tko nije pratio strane medije, samu konferenciju za novinare i događaje koji su slijedili, nije mogao zaključiti da prisustvuje svojevrsnom ”povijesnom preokretu” u povijesti Crkve, jer su se pred svjetskom javnošću našli u ulozi okrivljenika crkveni dostojanstvenici.
Kuriozitet je da ih ne okrivljuje ateistička država, neprijatelj Crkve i vjere, već da su ”tužitelji” do svojih spoznaja došli na temelju istrage naručene od same Crkve, i da će državni tužitelj u 42 slučaja od ukupno 497 (to je službena brojka utvrđenih slučajeva, tako da se mora računati s određenim brojem prikrivenih) poduzeti daljnje radnje.
Odvjetnici koji su obavljali istrage, naglasili su, kako nikako ne mogu shvatiti zašto se biskupi i nadbiskupi nisu potrudili proučavati dokumentaciju iz raznih inozemnih istraživanja i publikacija o seksualnoj zloporabi, što su od devedesetih godina prošloga stoljeća objavljivane u velikom broju.
Njima taj propust govori u prilog pretpostavci da se odgovorne ličnosti u Crkvi nisu osvijestile i nisu se osjećale dužnima konzultirati strane izvore niti su bile voljne stupiti u dijalog sa znanošću.
Potvrđeni bi slučajevi mogli, u završnici, iznjedriti plimu zahtjeva za odštetama i(li) oštećenih (zbog kojih su Bostonska nadbiskupija i neke druge biskupije u SAD-u doživjele financijski slom).
U Njemačkoj, gdje katolici i pripadnici Evangeličke Crkve plaćaju crkveni porez, i u drugim europskim zemljama, gdje su vjernici obvezni na financijska ”davanja”, sada već razmišljaju, kako bi se možebitni odštetni zahtjevi žrtvama namirili iz crkvenih poreza.
A vjernici se pitaju, je li pravedno da porezni obveznici ”financiraju” grijeh crkvenih osoba!? Crkveni porez (u Njemačkoj), odnosno davanja Crkvi u Austriji, ionako su problematični, jer je ta obaveza je vjernicima koji se zbog bilo kojih drugih razloga odluče istupiti iz Crkve, posljednji i presudni povod da taj korak doista i učine.
Na najnovije obavijesti iz Münchena njemačka je biskupska konferencija zabilježila novi val od cca. 20.000 ispisa u samo nekoliko dana. Posljedice po odnose na relaciji Crkva – država morat će se u svjetlu ovih događaja, ponovno razmotriti.
Autori priloga u Religijskom programu HRT-a jamačno nisu ni slutili takve implikacije. Za ono što su servirali hrvatskom gledateljstvu u emisiji ”Mir i dobro”, kratko ću se osvrnuti, jer je naziv ”informacija” pravi primjer eufemizma.
U fokusu münchenskog elaborata nalazi se papa emeritus Benedikt XVI., Joseph Ratzinger (od 1977. do 1982. nadbiskup u Münchenu i Freisingu).
Stručni nalaz odvjetničkog tima tereti više njemačkih nadbiskupa i biskupa za neprimjerene postupke, pomanjkanje empatije sa žrtvama, poštedu osumnjičenih, prikrivanje utvrđenih slučajeva, prešućivanja i neprijavljivanja, te zbog izostanka primjerene pomoći i zaštite žrtava
Njemu se kao nadbiskupu pripisuje ”zatajivanje u najmanje četiriju slučaja”, jer je pristao na preuzimanje svećenika koji su u drugim biskupijama u Njemačkoj bili prijavljivani i čak krivično osuđivani, te pod psihijatrijskim i psihoterapijskim tretmanom upravo zbog seksualne zloporabe maloljetnika.
Papa emeritus se 22. siječnja ogradio od optužbi, da bi 24. siječnja 2022. kazao da mu je ”jako žao” zbog pogreške te ”traži ispriku zbog nje”, što, po ocjeni istražitelja, nije učinio baš uvjerljivo. Za iscrpan odgovor zamolio je da mu daju vremena, s obzirom na obim elaborata, njegove godine i zdravstveno stanje.
Dan poslije njegov tajnik, nadbiskup Georg Gänswein, predstavio je odgovor na otprilike 80 stranica. Radi se o problematičnom dokumentu, koji nije smio biti javno objavljen. Autor opsežnog odgovora, naime, služio se pojmovima iz sudske prakse – a to nije Ratzingerov rječnik – i nudi ”novu definiciju” pojma seksualno zlostavljanje, seksualna zloporaba.
Autor ili autori tog dokumenta povukli su granicu između seksualnog uznemiravanja i seksualne zloporabe, razlučivši radnje koje su ”još nevine”, dodire koji su ”dopušteni” i one koji to više ne bi mogli biti.
Münchenski odvjetnici smatraju da su dokument, očigledno na brzinu, ”sklepali” neki privatni pravni zastupnici Pape emeritusa, ali da je ovim rješenjem definitivno prokockao posljednju šansu srediti neke stvari iz svoje prošlosti, za koje je morao računati da će mu kad-tad doći na naplatu.
Neki komentatori ne propuštaju napomenuti da bi se to moglo dogoditi i papi Franji, koji ”ima itekako razloga da ne posjeti svoju domovinu Argentinu”, jer su se u vrijeme njegova biskupovanja dogodile afere i u njegovu okruženju.
Nitko ne osporava činjenicu da je Ratzinger kao prefekt Kongregacije za nauk vjere pokrenuo neke reforme crkvenog zakonika i da je uputio poruku žrtvama zloporabe i molbu za oprost, najavivši ”nultu toleranciju naspram crkvenih osoba koje se ogriješe o djecu”.
Kao prvi, Papa je oštro i bez oklijevanja reagirao u svim njemu poznatim slučajevima, a takvih je bilo od SAD-a do Australije. Na to je upozorio glavni urednik Vatican Newsa, Andrea Tornielli.
Napominje da je Ratzinger, kao papa, primjerice, na pastoralnom pohodu u SAD-u primio na razgovor predstavnike američkih udruga žrtava.
Izgleda čak da je kao prefekt Kongregacije za vjeru pokušavao kažnjavati poznate mu slučajeve, no da ga je papa Ivan Pavao II. kočio u tome (psihoterapeut i bivši svećenik Eugen Drewermann tvrdi da je Ivan Pavao II. zabranio je Ratzingeru objelodaniti zloporabe).
No također je okrivljene mjesne biskupe (primjerice, nadbiskupa Bostonskoga) pozvao u Rim i – usprkos oštrim prosvjedima iz cijeloga katoličkog svijeta – promaknuo na viši položaj. U tom svjetlu je problem Ratzinger zapravo problem Ivana Pavla II., zaključuje Drewermann.
Kuriozitet je da ih ne okrivljuje ateistička država, neprijatelj Crkve i vjere, već da su ”tužitelji” do svojih spoznaja došli na temelju istrage naručene od same Crkve, i da će državni tužitelj u 42 slučaja od ukupno 497 (to je službena brojka utvrđenih slučajeva, tako da se mora računati s određenim brojem prikrivenih) poduzeti daljnje radnje
Službeni rimski dokumenti propisuju da se tijekom provođenja istraga ”štiti dostojanstvo okrivljenog i ima na umu dobrobit Crkve” (uključivši žrtve – sic!). Načelno se treba držati principa da je svatko do potvrde krivice nevin.
Papa Ivan Pavao II. donio je odredbe Motu proprio Sacramentorum sanctitatis tutela (SST) u kojima je opisano kako postupati protiv okrivljenog svećenika, zbog delicta graviora (okvalificirano 2001. godine). Upute za postupak objavila je Kongregacija za vjeru, 3. svibnja 2011. godine budući da je 2003. godine prefekt Kongregacije za nauk vjere Ratzinger dobio posebne ovlasti za postupke.
”Pobudnica za svjetsku Crkvu”, ustvrdio je vatikanist Marco Politi. Njemačka je Crkva već prije više godina počela ”čistiti mračne mrlje” svoje prošlosti. Krajnje je vrijeme da se i druge zemlje ugledaju u njemački primjer.
Što da se radi? Kardinal Marx, ”osramoćen i duboko potresen”, podsjeća da je još u lipnju 2021. godine papi Franji podnio ostavku, a da ga je Papa odbio i da sada ponovno, coram publico, nudi ostavku.
Međutim, odvjetnici-istražitelji smatraju da ostavke neće ništa riješiti. Stručnjaci se slažu u tome da biskupi, trebaju – štoviše moraju – ostati na položajima, na kojima imaju sve ovlasti.
Vrijeme je za preispitivanje prakse kojoj je upravo Ratzinger dao legitimitet: pape proglašavaju pape, svoje neposredne prethodnike. Ratzinger je suspendirao propis da nakon papine smrti mora proći određeni vremenski rok (pet godina) do pokretanja kanonskog procesa. Papa Santo subito stvarno je postao subito. Problem je u tome što Crkva potkopava svoje vlastite kriterije.
Bečki teolog (dogmatičar) Jan-Heiner Tück predložio je uvođenje posebnog Dana molitve i pokore u liturgijski kalendar. Nadovezujući se na veliku molbu za oprost početkom jubilarne Svete godine 2000. Crkva bi svjedočila za kajanje, priznavanje grijeha i preuzimanje odgovornosti za praktične mjere satisfakcije upisane u memoriju Crkve.
autograf
