Manje od 24 sata nakon što su iranski pregovarači pristali na značajne ustupke u vezi reduciranja svog nuklearnog programa, američki predsjednik Donald Trump na svojoj društvenoj mreži objavio je da Sjedinjene Države i Izrael pokreću vojne napade na Iran. U videu objavljenom na Truth Socialu 28. veljače rekao je da Iran odbija pregovarati i umjesto toga samo želi “i dalje prakticirati zlo”. Nabrojao je što će sve u toj zemlji njegova vojska anihilirati, pripadnike Islamske revolucionarne garde (IRG) pozvao je da polože oružje ili će se u protivnom “suočiti sa sigurnom smrću”, a iranski narod da zgrabi ovu “priliku koja se događa jednom u generaciji” i preuzme vlast nakon što oni “obave svoje”.
Prethodnoga dana Badr Albusaidi, ministar vanjskih poslova Omana i glavni medijator u pregovorima o iranskom nuklearnom programu, u Washingtonu se sastao s američkim potpredsjednikom JD Vanceom i pred novinarima rekao da je postignut “značajan napredak bez presedana”. Američka vlada tražila je od Irana da u potpunosti razmontira svoju nuklearnu infrastrukturu, da reducira arsenal balističkih projektila i prestane podržavati regionalne saveznike. Iranske vlasti bile su spremne potpisati da će uranij obogaćivati samo do razine potrebne za medicinske proizvode i nuklearnu energiju, pa čak i pripustiti u zemlju američke naftne kompanije.
Pregovori su se trebali nastaviti u Beču dva dana kasnije, a Trump je u vrijeme Albusaidijevog posjeta još uvijek izjavljivao da “preferira diplomatsko rješenje”. Unatoč tome, samo nekoliko sati kasnije zajedno s Izraelom pokrenuo je vojnu operaciju, usred pregovora, bez ikakve pravne osnove, bez odobrenja Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda i bez odobrenja američkog Kongresa. Rat je započeo bombardiranjem osnovne škole u gradu Minabu, u kojemu je ubijeno 165 djevojčica.
Donald Trump u svom je prvom mandatu 2018. SAD povukao iz sporazuma o iranskom nuklearnom naoružanju. U siječnju 2020., na samom kraju tog mandata, američki vojnici u Bagdadu su ubili jednog od najvažnijih zapovjednika IRG-a, generala Kasema Sulejmanija, ujedno i tvorca strategije “osovine otpora” prema kojoj iranski regionalni saveznici tvore prvu linije obrane Irana. Uslijedili su izraelski genocid u Gazi, koji je oslabio Hamas, rat u Libanonu i ubojstvo šefa Hezbolaha Hasana Nasralaha, te instaliranje bivšeg šefa Al Kaide na čelo Sirije, čime je taj prvi krug iranske obrane praktički uništen. Potom su, u lipnju prošle godine, SAD i Izrael 12 dana bombardirali različite lokacije u Iranu, također usred pregovora o nuklearnom programu. Nakon te kampanje Trump je izjavio da su u napadima “u potpunosti uništena” iranska nuklearna postrojenja, a u tom procesu ubijeni su iranski pregovarači. U 90-minutnom govoru o stanju nacije tri dana prije početka ovoga rata, Trump je Iranu posvetio samo nekoliko minuta, no dovoljno da naniže fabrikacije slične onima kakve su s istog mjesta izgovorene uoči invazije i okupacije Iraka 2003.
SAD i Izrael potom su na Bliskom istoku pokrenuli rat u koji su u roku od tri dana uvukli 13 država, uključujući i nekoliko evropskih, služeći se pritom količinama laži, licemjerja i bezakonja bez presedana. Opisani tijek događaja svjedoči da rat nema nikakve veze s nuklearnim oružjem, već da je namjera agresora smijeniti režim u Iranu i potpuno preoblikovati ravnotežu moći u toj regiji. No ništa od svega ovoga nije se moglo čuti od vodećih političara Evropske unije i ostatka takozvanog slobodnog svijeta. Uzmimo za primjer evropsku povjerenicu za vanjske poslove Kaju Kallas, koja iz izjave u izjavu daje podršku istom onom nasilniku koji je jučer prijetio da će anektirati Grenland. Ili možda kanadskog premijera Marka Carneyja, koji se nedavno u Davosu proslavio “državničkim govorom” u kojemu je pozvao na formiranje saveza alternativnog američkom unilateralizmu, a sada taj isti unilateralizam podržava jer je iranski režim “prijetnja međunarodnom miru i sigurnosti”.
SAD i Izrael pokrenuli su rat u koji su uvukli 13 država, uključujući i nekoliko evropskih, služeći se pritom količinama laži, licemjerja i bezakonja bez presedana. Rat nema nikakve veze s nuklearnim oružjem. Namjera je agresora smijeniti režim u Iranu i potpuno preoblikovati ravnotežu moći u toj regiji
Iako traje tek nekoliko dana, ovaj rat već ima goleme posljedice na Iran, Bliski istok i na svijet. U zračnim napadima u Iranu ubijeno je 48 visokih dužnosnika, uključujući vrhovnog zapovjednika, ajatolaha Alija Hameneija, bivšeg predsjednika države Mahmuda Ahmadinedžada i zapovjednika Revolucionarne garde Mohamada Pakpura. Iran je pokrenuo uzvratne udare na Izrael, te na američke vojne baze u Kataru, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Kuvajtu, Bahreinu, Iraku, Jordanu i Saudijskoj Arabiji, kao i na britansku vojnu bazu na Cipru. U svim navedenim arapskim zemljama, izuzev Iraka, na vlasti su sunitske elite, a nijedna od njih nije osudila američko-izraelsku agresiju na šijitski Iran. U rat su se pasivno uključili Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačka, Grčka i Francuska. Izrael bombardira i Libanon, uslijed čega su deseci tisuća ljudi raseljeni. Uz iranske dužnosnike i oko 800 civila, poginulo je i šest američkih vojnika, a cijene plina porasle su oko 20 posto nakon što je obustavljen transport Hormuškim tjesnacem.
Suočen sa žestokom iranskom reakcijom, američki predsjednik u utorak, 3. ožujka dao je do znanja da je voljan ratovati dokle god bude potrebno, pa sve više američkih dužnosnika počinje postavljati pitanja o tome koja mu je uopće vizija za samo ratno djelovanje i za poslijeratni Iran. Prije početka rata državni tajnik Marco Rubio o tome je obavijestio samo osmero članova Kongresa. U srijedu popodne Senat bi trebao glasati o rezoluciji o ratnim ovlastima koju je predložila grupa demokratskih senatora, tražeći da se obustave sva ratna djelovanja prije nego što o tome glasa zakonodavno tijelo. Budući da u Senatu brojčano dominiraju republikanci očekuje se da rezolucija neće biti podržana, a ni sama Demokratska stranka nije pružila nikakav smisleni otpor. “Beskrajni rat dvostranački je projekt”, piše američki novinar Chris Hedges, “a vođe Demokratske stranke ne protive se napadu na Iran, već samo napadu na Iran bez konzultacija s njima”.
Stručnjaci koji se usude prognozirati ishod ove kampanje ne vjeruju da će ona proizvesti građanski rat ili državni udar, te napominju da je Iran nakon lanjskog 12-dnevnog bombardiranja započeo s pripremama za dugotrajno ratovanje, pa i za slučaj eliminacije čitavog političkog i vojnog vodstva, za koje su unaprijed imenovane zamjene. S druge strane, Marco Rubio u utorak je dao izjavu iz koje se može iščitati da je izraelski premijer Benjamin Netanjahu Trumpa praktički doveo pred gotov čin, dok je Trump, čini se, očekivao brz i efikasan scenarij sličan onome koji se u siječnju odvio prilikom otmice predsjednika Venezuele.
O eventualnom ishodu ovog rata razgovarali smo s Behzadom Khosravijem Noorijem, iranskim umjetnikom koji se u svom radu bavi postkolonijalizmom, a kojemu je naročito upečatljivo zazvučala izjava američkog ministra obrane Petea Hegsetha da glavni cilj SAD-a “nije smijeniti, već promijeniti režim”.
– Iz te izjave može se zaključiti da oni nisu svjesni da se takva promjena zapravo već dogodila, naime da je riječ “republika” u praksi već nestala iz imena Islamske Republike Iran. Unatoč dugotrajnom slabljenju, ignoriranju i manipuliranju, ta riječ i dalje ima veliku simboličku snagu, ona je i dalje sredstvo kritike i za milijune ljudi točka okupljanja u zahtjevima za društvenu pravdu. No s druge strane, SAD i Izrael već su transformirali režim u daleko brutalniji i više sektaški oblik vlasti. Imperij nikada nije shvatio da ga upravo njegov vlastiti duboki rasizam sprječava da razumije političke težnje drugih, da razumije godine društvenih pokreta u Iranu, sa svim njegovim slojevima i unutarnjim razlikama. A sada, nakon likvidacije Alija Hameneija, režim bi mogao postati još agresivniji. Krucijalno je to što Hameneijeva fetva prema kojoj je proizvodnja nuklearne bombe zabranjena (haram) sada više nije na snazi, jer ne postoji obaveza izvršavanja naredbi preminulog vođe – kaže Noori, pa dodaje i da se “filmski scenarij u kojemu se eliminira vođa i onda čeka da se dogodi društveni i politički kolaps nebrojeno puta pokazao neefikasnim”.
Alternativa Islamskoj Republici oduvijek se svodila na monarhizam. Reza Pahlavi predstavlja se kao jedina politička mogućnost nakon smjene režima, a njegovi pristaše najavljuju odmazde i nasilje. Taj monarhizam nema drugu strategiju osim pobjede putem terora, a rojalisti već pripremaju stupove za egzekucije svih koji budu kritizirali monarhiju – kaže Behzad Khosravi Noori
– Zapadna politika u pravilu je oblikovana dubokim nerazumijevanjem višestrukosti i institucionalne kompleksnosti iranske političke strukture. Ta kompleksnost nema ishodište isključivo u Islamskoj Republici, već izvire iz dugotrajne historijske formacije koja nadilazi moderne kolonijalne okvire političke interpretacije. Propuštanje da se to prepozna dovodi do strateških krivih procjena koje, paradoksalno, doprinose trajnosti režima. Ubojstvo Hameneija može se tumačiti upravo u tom kontekstu, a može se reći i da taj scenarij u konačnici učvršćuje narative koji su već ugrađeni u političku logiku režima. Temelji Islamske Republike počivaju u revolucionarnoj interpretaciji šijitskog identiteta, političke teologije koja nadilazi iranske teritorijalne granice. Javna žalovanja i demonstracije koje su uslijedile diljem šijitskih zajednica u regiji ilustriraju dubinu te transnacionalne povezanosti. Ako se promatra šijitski povijesni okvir, ove reakcije otkrivaju razmjere do kojih vanjske analize, naročito one kojima se vodi američka politika, uporno pogrešno interpretiraju političku i društvenu realnost. Trump i Izrael nisu ovime uništili postojeću brutalnu interpretaciju teološke strukture moći, dapače samo su dovršili narativ koji je ranije stvoren upravo za ovaj trenutak – govori naš sugovornik.
Iako je u fokusu tekućeg rata protiv Irana potpuno odmetnuta administracija Donalda Trumpa, kriptično priznanje Marca Rubija da je SAD u rat ušao zbog Izraela svjedoči o tome da su se pod Trumpom stvari u odnosima SAD-a i Izraela obrnule i da je Netanjahu taj koji povlači konce.
Pretpostavlja se da Izrael za Iran priželjkuje neku vrstu sirijskog ili libijskog scenarija, rasturenu državu koju će moći kontrolirati. Netanjahu je još u prosincu tražio od Trumpa podršku za napad na Iran, u jednom trenutku čak je u izraelske medije pustio laž da Iran “želi imati kemijsko i biološko oružje”. Prilika za rat konačno se ukazala kada su u siječnju zbog ekonomskih razloga u Iranu izbili masovno protesti, u kojima je svoje prste imala i izraelska obavještajna služba Mossad.
Dugotrajna Netanjahuova vladavina dovela je do toga da u Izraelu praktički više nema opozicije, pa je teško zamisliti da će u skoroj budućnosti ta država prestati biti vodeći faktor destabilizacije regije, pa i cijelog svijeta. Vođa opozicije u Knessetu Jair Lapid izjavio je da se sada sve nesuglasice s premijerom “stavljaju u duboko smrzavanje” jer se svi u parlamentu slažu da je jedino važno uništiti iranski režim. Palestinski parlamentarac u Knessetu Ajman Odeh političku situaciju u zemlji opisao je rekavši da u njoj “više ne postoji opozicija, već samo 50 nijansi militarizma”.
Na pitanje kako bi opisao sadašnju atmosferu u iranskom društvu, Bahzad Khosravi Noori rekao nam je da je Iran ovime “bačen desetljećima unazad”. “Iako je iranska kolektivna svijest upoznata sa stanjem permanentne krize i hiperpolitičkih tenzija u našim svakodnevnim životima, čini mi se da još nismo doživjeli ovako zastrašujuće iskustvo: s jedne strane rat, a sa druge političko, društveno i ekonomsko gušenje”, kazao nam je Noori.
– Imperij nikada nikome nije donio emancipaciju, njegovo nasljeđe su ruševine, a ne sloboda. S druge strane, alternativa Islamskoj Republici oduvijek se svodila na monarhizam. Reza Pahlavi predstavlja se kao jedina politička mogućnost nakon smjene režima, a njegovi pristaše najavljuju odmazde i nasilje. Godine povijesnih distorzija i konstruiranja nostalgije za Pahlavijem sada daju plodove. Ali taj monarhizam nema drugu strategiju osim pobjede putem terora, a rojalisti već sada pripremaju stupove za egzekucije svih koji budu kritizirali monarhiju. Strah, teror i ušutkivanje zajednička su karakteristika svih strana koje sudjeluju u ovoj krizi – zaključuje naš sugovornik.
