U hrvatskoj verziji kviza "Tko želi biti milijunaš" to bi moglo biti pitanje za milijun eura: tko je Jelena Žnidarić? Ne ide? Šteta. Jelena Žnidarić zvana Zsa Zsa hrvatska je influencerica iz Pušćina kraj Čakovca s vlastitim brendom kozmetike za tinejdžere s problematičnom kožom. Fun trivia: Jelena je i pjevačica, imala je nekoliko zapaženih nastupa na otvaranjima shopping centara i automobilskih salona, a na vrhuncu karijere 2024. je zamalo nastupila i na svojedobno vrlo popularnoj Dori. U posljednji čas odustavši od nastupa na tom bizarnom festivalu, natjerala je tada organizatore da na brzinu među rezervama traže zamjenu.

Tako bi mogla početi bajka o Baby Lasagni, anonimnom Istrijanu iz Umaga koji je u cijeli globalni šušur s Eurosongom upao kao zamjena za anonimnu Međimurku iz Pušćina, s wild cardom, poput Gorana Ivaniševića na Wimbledonu. Pa sa simpatičnom pjesmicom o odlasku mladih Hrvata za boljim životom, kriptičnog naziva “Rim Tim Tagi Dim”, porazbijao Doru i upao u globalni trending kao Michael Jackson na Superbowl.

Sad već planetarna muzička senzacija, Baby Lasagna je preko noći postao apsolutni favorit za pobjedu, cijeli svijet poludio je plešući njegov “Rim Tim Tagi Dim”, i ovolicno je nedostajalo da Švedska odustane od skupog spektakla i automatski ga proglasi pobjednikom, štedeći tako svijetu vrijeme, Hrvatima živce, a sebi pedeset milijuna kruna.

I što je on tada napravio? Javno je oglasio svoju vjeru u Gospodina i objasnio kako inspiraciju traži u životima svetaca – “volio bih postati poput svetaca koji su željeli umrijeti za svog Gospodina, kao sveti Petar” – pa pred samo finale u Malmöu u emisiji Road to Eurosong potvrdio svoju živu vjeru: “Lako je moguće da je ovo teško pucanje u nogu, ali ja ne mogu drugačije. Moraš reći ono u što vjeruješ!”

– Šta je ovo bilo? – trgnuo se gore Gospodin.

– Nemam pojma, nešto je zapucalo – promucao je Petar.

– Ljudi, izgleda da je Baby Lasagna – zadihan je u taj čas u sobu utrčao Isus. – Mali pucao sebi u nogu!

– Opet Hrvat? – zaprepastio se Gospodin.

– Jest, Tebe mi. Eno ga dolje, previja se kao Neymar.

– I ja sam mu, kaže, inspiracija?! – vikao je sveti Petar. – Pa ja sam se dao razapeti naopačke, nisam pucao sebi u nogu! Tko je ikad umro od probušenog stopala?

– Ne seri – lecnuo se Isus.

– I šta ćemo sad? – pitao je sveti Ilija. – Da otkažemo cijelu stvar? Da spržim munjama cijelu Malmö Arenu?

– Ne, ne, nemoj! – skočio je Gospodin.

– Nemo?! – začudio se sad Isus.

– Šta Nemo?

– Jesi li rekao Nemo?

– Jel ja govorim aramejski?

Tako su, da skratim ovu lijepu novozavjetnu priču, u finalu Eurosonga u Malmöu na užas Hrvata, katolika i kladioničara senzacionalno pobijedili Nemo, nebinarni predstavnik Švicarske u ljupkoj mini suknjici boje breskve. A hrvatska nacija, kao i obično, za sve optužila židovsko-pedersko-masonsko-srpsko-transrodno-nebinarni lobi.

Što reče Gospodin, “opet Hrvati”. Sto puta zaredom da im se ta stvar dogodi, oni bi i sto prvi put opet isto.

Početkom ove godine – samo posljednji primjer – taman nekako u vrijeme kad se saznalo da će na Eurosong umjesto Jelene neki Baby Lasagna, hrvatski su rukometaši kao potpuni autsajderi na otvaranju Europskog prvenstva u Njemačkoj senzacionalno s deset golova razlike razvalili strašnu Španjolsku, aktualne viceprvake Europe. I što su onda napravili? Otišli na svetu misu u crkvu svetoga Duha u Mannheimu po blagoslov, pa objavili kako će “uz pomoć Duha Božjeg doći do zlatnog odličja”!

Iste večeri, jasno, protiv Austrije, izvanredne dvadesete s posljednjeg europskog prvenstva, jedva su nekako – bum! – izvukli neriješeno, potom izgubili i bum! od Francuske i bum! od Mađarske, koja ih nije pobijedila četvrt stoljeća, pa na koncu bum! i od posljednjeg Islanda, reprezentacije bez ikakvih šansi za prolaz, spakiravši stvari za povratak kući.

“Lako je moguće” da je to bilo “teško pucanje u nogu”? Eh, pucanj u nogu. Imam ja takvih primjera za devet punih šaržera.

Osam godina ranije, hrvatski rukometaši – kad sam već kod njih – na Euru u Poljskoj igrali su protiv domaćina za polufinale, gdje ih je vodila samo tanka teorija, odnosno pobjeda od nemogućih jedanaest golova razlike. U fantastičnoj utakmici pobijedili su s čak četrnaest razlike, a selektor Željko Babić odmah je, naravno, zahvalio Nebesima: “Zahvaljujem svom prijatelju Isusu, neka mi oprosti moju slabu vjeru!”, poklonio se Babić, nakon čega su hrvatski rukometaši – bum! – u polufinalu glatko izgubili od Španjolske.

Osam mjeseci kasnije, na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru nanizali su impresivne četiri uzastopne pobjede, porazbijavši putem strašne Dance i još strašnije Francuze, i plasirali se u četvrtfinale protiv starih mušterija iz Poljske. I što je tada napravio hrvatski izbornik? “Meni je jedini autoritet Isus Krist, on je rekao: ‘Po djelima ćete me poznati'”, nije se dao Babić, nakon čega su hrvatski rukometaši – bum! – glatko izgubili od Poljske.

Ali dobro, da nisu samo fukomet i rukomet: na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji 2016., metnimo, Hrvatska je dotad nikad viđenom upornošću i borbenošću kroz kalvariju produžetaka i penala dogurala do finala, kojega je selektor Zlatko Dalić najavio riječima: “Ako Bog da, bit ćemo prvaci!” I Francuska je u finalu, sad već dosadno predvidivo, nakon sat vremena – bum! bum! bum! bum! – vodila 4-1. Na sljedećem Mundijalu u Kataru Hrvatska se nakon senzacionalne pobjede nad Brazilom opet našla u polufinalu, karizmatik na klupi najavio ga je riječima “Bog mi dao prigodu i ja sam mu zahvalan”, i Hrvatska je od Argentine izgubila s glatkih bum! bum! bum!.

Imam ja, rekoh, takvih primjera na pucanje. Pardon, bacanje. Početkom godine, na primjer, u isto vrijeme kad je anonimni Baby Lasagna upao na Doru, a hrvatski rukometaši u Mannheimu tražili “pomoć Duha Božjeg”, Hajduk je s novim trenerom nanizao dvadeset utakmica bez poraza, pa kao jesenski prvak na punom Poljudu dočekao drugoplasiranu Rijeku s ogromnih šest bodova prednosti na tablici – i nezamislivih sedam ispred trećeplasiranog Dinama! – već slaveći prvi naslov nakon dvadesetak godina. I čega se onda dosjetila Torcida? Na sjevernoj tribini razvili su gigantsko raspelo, uz veliki transparent – “Isuse na nebesu, daj pomozi bijelom dresu!”

Dalje znate i sami: Hajduk je tu utakmicu – bum! bum! – izgubio 1-2, nanizavši uskoro fantastičnih pet poraza zaredom, eliminiran i iz kupa i iz trke za naslov, u kojoj je trenutačno s deset poraza treći na tablici, ogromnih devet bodova iza Rijeke i nezamislivih šesnaest iza Dinama.

I tako, kažem, svaki, ali baš svaki put, sve unazad do davne 1990., kad se u Zagrebu održavao prvi i jedini hrvatski – dobro, ajde, srboslavenski – Eurosong. Sjetit ćete se, te svibanjske subote Tajči je u Lisinskom pjevala “Hajde da ludujemo ove noći”, i Hrvati su sutradan nakon ludovanja te noći izašli na drugi krug prvih višestranačkih izbora, hametice izabravši HDZ i nezavisnu državu. I što su prvo uradili nakon povijesne pobjede? Otišli u zagrebačku katedralu na Misu za Domovinu, gdje je kardinal Franjo Kuharić zazvao Božji blagoslov da se, citiram, “u budućnosti ostvari duhovni, moralni, kulturni i ekonomski napredak hrvatskog naroda”!

Par mjeseci svekolikog napretka kasnije, jedan od osnivača HDZ-a, Petar Šale, igrao se pištoljem i sam sebe upucao u nogu, pa sljedeće godine, kao šef zadarskog Kriznog stožera, u obilasku ratišta za svaki slučaj još jednom prostrijelio sebi koljeno.

– Kakav narod, kakva vjera! – zadivljen je bio Gospodin.

– Ne, ne – nasmijao se Isus. – Ovaj se baš zapravo upucao u nogu. Doslovno. Pištoljem.

Nakon čega je, da skratim, pred masovnom pucnjavom i općim onim, kako se zove, “duhovnim, moralnim, kulturnim i ekonomskim napretkom” Hrvatsku u bezglavu bijegu napustilo milijun ljudi, a jedan od preostalih, mladi jedan Istrijan iz Umaga, o tome na koncu napisao simpatičnu pjesmicu “Rim Tim Tagi Dim”, pa kao rezerva razvalio hrvatski izbor za Eurosong, postao svjetska zvijezda i u intervjuu pred put u Malmö izjavio kako bi “volio postati poput svetaca koji su željeli umrijeti za svog Gospodina”.

– Čekaj, nije valjda stvarno mislio umrijeti za Gospodina pucajući sebi u nogu? – križao se gore Petar. – Zašto nije pucao u srce, kao Mate Mišo Kovač?

– Eh, Mate Mišo – zarumenila se Marija. – Jedan je Mišo

n1info