Medijsko praćenje rata u Ukrajini medijska je tema gotovo koliko i sam rat. U tome nema ništa čudno jer je i medijska obrada rata dio samog rata: od najočitije propagande do naizgled čisto tehničkih postupaka obrade. Medijskoj refleksiji o vlastitoj ulozi pridonosi i agilnost društvenih mreža u komuniciranju ratnih zbivanja. Rat se već naziva “TikTok ratom” i krsti ga se prvim ratom u povijesti koji je presudno obilježen društvenim mrežama. U podlozi takvih epohalnih prosudbi leži zaborav ratova na Bliskom Istoku, premda se na stranicama tih istih globalnih i uglednih medija moglo čitati o domišljatim taktikama korištenja društvenih mreža u režiji ISIS-a.

Razumijevanju ratnih zbivanja ne pridonose samo medijske odluke o tome tko su pouzdani izvori, tko su upućeni analitičari i tko su favorizirani političari. Itekako presudnu ulogu ima i odabrani način izvještavanja. Pod načinom izvještavanja mislimo prije svega na naslove, nadnaslove, podnaslove i egide koji nameću okvir, diktiraju emocionalne reakcije i pružaju ad hoc oslonce za stvaranje instant stavova. Vjerojatno najizlizanija analitička metafora u posljednjih dvadesetak godina je ona politike kao rijaliti šoua. Ona definitivno ima uporište u hipermedijatiziranoj politici koja je odustala od predstavljanja kolektivnih interesa i koju usmjeruju PR stručnjaci, a ne potrebe društvene baze. No, češće je upotreba metafore predstavljala analitički alibi nego početnu točku analize novih trendova. Unatoč potrošenosti, metafora u slučaju medijskog praćenja rata u Ukrajini funkcionira: upravo zato što nije metafora. Naime, spomenuti način izvještavanja neodoljivo podsjeća na izvještavanje iz rijaliti šouova.

U svrhu privlačenja čitalačke pažnje i, posredno, oglašivačkih novaca, na portalima nailazimo na naslove poput “Moskva je ostala šokirana”, “Washington to neće više trpjeti”, “Ukrajina to neće prešutjeti”, “Kremlj je svoje rekao”, “Kijev je razočaran”… Ti naslovi kao da su kopirani iz izvještaja o jučerašnjim zbivanjima u Big Brother kući ili na Farmi koji naglašavaju emotivne reakcije ili poteze likove koji donose nove zaplete. Takav pristup, osim što svodi kompleksne društveno-političke procese na dramaturgiju sapunice, dubinski oblikuje inicijalne reflekse kad su u pitanju društveni entiteti poput nacije ili procedure poput demokracije. I to najuočljivije u metonimijskom klizanju gore-dolje između naziva države, glavnog grada i rezidencije, Bijele kuće ili Kremlja, na primjer. Klizanje sugerira protočnost između naziva, a samim tim i politički kontinuitet koji implicira homogenost nacije, što se onda dodatno podebljava i formulacijama po kojima cijele nacije misle ili osjećaju: “Rusi smatraju da…” ili “Ukrajinci osjećaju…”.

Ovakvom tipu problematizacije izvještavanja mogu se ispostaviti dva, naizgled zdravorazumska prigovora. Prvi bi se zasnivao na obrani koja kaže da se naprosto radi o ekonomizaciji izraza i da nije moguće svaki puta unositi neku vrstu disklejmera ili nijansiranja. Taj je prigovor načelno točan, ali zanemaruje bitnu stvar, a tiče se medijskog konteksta u kojem se metonimijsko klizanje događa: ako je on obilježen psihologizacijom i emocionalnom bremenitošću onda učinci nisu isti kao u nekakvom hladnom, analitičkom tekstu. Drugi bi se ticao ratnog konteksta i opravdavao bi klizanje činjenicom da su u ratu nacije politički homogenije, da je centralizacija upravljanja izraženija i da naprosto ima manje prostora za nijansiranje. I taj je prigovor načelno točan, ali je politički sporan: upravo bi mediji u razdoblju homogenizacije i centralizacije trebali prevenirati i sanirati sve negativne posljedice takvih trendova. Na primjer, vrlo se lako iz potrebne ili privremeno ispravne homogenizacije sklizne u onu koja svako oponirajuće mišljenje sankcionira.

Problemi i posljedice su širi od onih neposrednih. Psihologizacija političkih odluka i esencijalizacija nacija koji su neminovni proizvodi ovakvog izvještavanja, za početak, presudno uništavaju političku pismenost. One zapravo pojednostavljuju povijesne procese i političko-ekonomske odnose. Naknadno uzroke sukobe pakiraju u lako probavljivu dramaturgiju koja ograničava političke opcije u budućnosti.