Politička braća i financijske sestre

Naravno, o svom ili trošku domaćina koji ga je pozvao. Nikako o trošku hrvatskih poreznih obveznika. I, naravno, građanin Andrej Plenković – ne važniji od bilo kojeg od blizu 3,9 milijuna još neiseljenih CRO žitelja – ima građansko, obiteljsko, prijateljsko i bilo koje ino pravo povesti sa sobom, kao što je poveo, svoju suprugu vidjeti u Gradu svjetlosti Eiffelov toranj i Slavoluk pobjede. Sve to od A do Ž uopće nije sporno.

Ali, Andrej Plenković kao građanin RH nije imao ustavno dopuštenje zastupati u Parizu državu Hrvatsku, govoriti u njezino ime na skupu ekstremno ratnohuškačke tzv. koalicije voljnih (čiji RH nije član) ni preuzimati bilo kakve terete hrvatskih poreznih obveznika prema Ukrajini. Vanjska politika tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene nije premijerova isključiva ovlast. Ustav RH je tu nedvosmislen: službena vanjska politika je zajednički nazivnik tzv. sukreiranja, dogovora predsjednika i premijera.

Vladimirove mudante

Riječju, nije međunarodno validno vanjskopolitičko soliranje jednoga ili drugoga, predsjednika Republike ili premijera. Isto vrijedi za vojsku, gdje postoji također Ustavom RH i Zakonom o obrani – koji pak ne smije biti protivan Ustavu – strogo propisana nadležnost i jednoga i drugog. To će reći da premijer nije ovlastima „stariji“/važniji od vrhovnog zapovjednika Hrvatske vojske i šefa države Zorana Milanovića te načelnika Glavnog stožera OSRH Tihomira Kundida. Ovaj vojnik, što vrijedi za sve vojske na svijetu jučer, danas i sutra, ima slušati zapovjednika, ne premijera Andreja Plenkovića i njegova ministra obrane Ivana Anušića.

Pariška vojna parada – hrvatski „domoljubi“ i premijer vole te kostimirane počasti, smotre, marširanja, defilee, itsl. nazivati mimohodom – svela se na sirovu, marševsko-borbenoletačku demonstraciju vojne prijetnje tzv. koalicije voljnih Ruskoj Federaciji. A Vladimir je Vladimirovič u Kremlju, mo’š mislit’, od silnog straha unaprijed šporkao mudante. Jer, pariška je poruka cca 7000 do zuba naoružanih europskih vojnika: „Čim zavlada primirje ili prestane rat, dolazimo u Ukrajinu čuvati njezinu slobodu od nove ruske ugroze!“

Samo par dana ranije, američki je poslovođa, tajnik NATO-a Mark Rutte je neodgovorno izvalio neohladnoratovsku podvalu svima u Europi i šire koji glasno zagovaraju obustavu rata u Ukrajini i na Bliskom istoku, žele mir, sigurnost i razvojnu suradljivost u svijetu. „Naši neprijatelji su Rusija, Kina, Iran i Sjeverna Koreja“, bio je Rutte izravan, trbuhozboreći notornu Trumpovu trgovačko-smrtonosnu mantru: „Europa se mora naoružati i biti sposobna sama se obraniti, mora izdvajati najmanje pet posto BDP-a za tu namjenu i mora kupovati oružje u SAD-u“.

Indikativno, Macron nije pozvao američke vojnike na svoju paradu, sic transit, iako se Stari kontinent ne može obraniti bez SAD-a – baš kao u oba svjetska rata, 1914.-1918. i 1939.-1945. godine – niti je je kadar u kompi s Kijevom pobijediti Rusiju u Ukrajini. Pogotovo ne vratiti zauzete teritorije ili izravno zaratiti s Rusijom (u Kremlju će i nakon Putina sjediti –  Putin) u okolnostima da tzv. voljna europska vojska u Ukrajini „jamči mir i sigurnost. Moskva je unaprijed bila poručila Uniji, NATO-u i tzv. koaliciji voljnih: „Bilo koja strana vojska u Ukrajini bit će naša legitimna meta!“

Baš kao što je predsjednik Milanović unaprijed pretpostavio, pa zabranio sudjelovanje Hrvatske vojske na paradi u Parizu, gdje su premijer Andrej Plenković i ministar obrane Ivan Anušić nakanili poslati, je li, baš njegovu Počasno-zaštitnu bojnu, ta demonstracija ratnohuškačke prijetnje Moskvi nije imala veze s protokolarnim vojnim mimohodom u povodu Dana pada Bastille, nego s porukom: „Nastavljamo rat protiv Rusije do naše pobjede i osnažit ćemo vojnu i inu pomoć Ukrajini dokle i koliko bude potrebno!“

Premijer Plenković je 1000 posto suglasan s tim, što porezne obveznike koštalo da koštalo, osim što ne smije poslati hrvatske vojnike u Ukrajinu boriti se protiv Rusa. Svejedno se drugi dan po vojnoj paradi u Parizu obreo u Kijevu, skrivećki doputovao noćnim vlakom bez voznog reda, gdje je opet neovlašteno, u ime RH – na krijesti osobne, ne sukreirane vanjske politike – preuzeo materijalne terete u interesu rasplamsavanja, ne obustave ratnih krvoprolića i razaranja.

Crni je humor ili gorka ironija

Predsjednik Republike Milanović je pak 1000 posto protiv svega za što njegov oponent iz Banskih dvora gura ruku u ratnohuškačku vatru tzv. koalicije voljnih. Budući da nije smio poslati vojnike na paradu u Pariz, a nedajbože da odlazeći s trona u Palais de Élysée Macron i zadrti mu istomišljenici posumnjaju u stabilnost Plenkovićeve liderske handmade aureole, naredbom ministru policije Davoru Božinoviću (HDZ) poslao je tamo vod specijalaca ATJ Lučko.

„Tu smo, gdje trebamo biti“, prkosno je izrecitirao u novinarski mikrofon i, dakako, kujući u zvijezde njihovo iskustvo iz Domovinskog rata, prešutio sramotnu činjenicu kako su specijalci ATJ Lučko 26. kolovoza 1995. u zaseoku Gruborima između Plavnog i Knina, pod zapovjedništvom Željka Sačića, zamjenika Mladena Markača, počinili masovan ratni i zločin protiv čovječnosti koji je zataškan. Masakrirali su šestero srpskih civila pozne dobi te spalili domove u Gruborima. Sačićeva je zapovjedna odgovornost otišla u sudsku zastaru. General nedužan kao tek rođena bebe!? Ubojice u odori hrvatske specijalne policije također!?

Crni je humor ili gorka ironija to kako Plenković u skupom za hrvatske porezne obveznike paketu pomoći Ukrajini, pa i sada u Parizu i Kijevu, nudi i „hrvatsko iskustvo u procesuiranju ratnih zločina“. Po obrascu u slučaju ATJ Lučko – Grubori!?

„Plenković je svoju taštinu pokušao prikazati kao nacionalni interes, pa je Hrvatsku doveo do toga da gleda u leđa srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću“, komentirala je saborska zastupnica Dalija Orešković  na FB-u ishod pariškog izleta supružnika Plenković i specijalaca ATJ Lučko, ustvrdivši da je „svojim potezima narušio ugled Hrvatske i prekršio ustavni okvir“ vođenja vanjske politike. „Hrvatska zaslužuje više od toga. Zaslužuje vlast koja poštuje Ustav. Zaslužuje Ustavni sud koji ne šuti kada Ustav krše Plenković i HDZ. Zaslužuje institucije koje rade svoj posao i međusobno surađuju.

Zaslužuje da pobjedničku vojsku nitko ne koristi za unutarnje političke obračune. Na kraju, zaslužuje i to da naše mjesto na međunarodnoj pozornici ne određuje nečija osobna ambicija. Hrvatska na paradi promocije koalicije voljnih nije imala ništa od toga.“

Ako nije bilo dogovora predsjednika Republike i premijera o sudjelovanju RH na vojnoj paradi u Parizu, a nije, „Plenković nije smio biti tamo. Da bi zadovoljio vlastiti ego i taštinu, prekršio je ustavnu arhitekturu države, a u tomu mu je svojom šutnjom, neočitovanjem i nereagiranjem pomogao i Ustavni sud“. Hrvatsku na vojnim paradama ne može predstavljati specijalna policija, to nije isto. Hrvatska vojska nije bilo kakva vojska, to je pobjednička vojska u Domovinskom ratu.

„Slika vojne parade u Parizu je slika Aleksandra Vučića u prvom redu, a Plenkovića negdje pozadi“, tvrdi Orešković, čime opet daje za pravo predsjedniku Republike koji je unaprijed upozorio na to kako/zašto, je li, Emmanuel Macron više drži do Srbije i Vučića – iako nisu u tzv. koaliciji voljnih, u Uniji i NATO-u – nego do Hrvatske i Plenkovića. Samo u poslu s višenamjenskim borbenim zrakoplovima Rafaleima, npr. Srbija je bila potrošila triput više eura no Hrvatska, pa…

Izgubljeni kompas

„Plenkovića, koji nas uvjerava da zbog njega Hrvatska igra veliku europsku ulogu“, ironizira Dalija Orešković, „treba pitati kako to da se ta veličina nije vidjela kada su se dijelila mjesta na važnim ceremonijalnim događajima. Nije nevažno tko je u prvom, a tko u drugom redu.“ Kakva je to Macronova poruka kada autokrata Vučića stavlja na počasno mjesto, ispred „prijatelja“ Plenkovića i ne želi poslati svoje vojnike na hrvatski vojni mimohod u Zagrebu!?

„To je poruka da su oni što se predstavljaju kao europski lideri izgubili kompas o tomu što su europske vrijednosti“, drži saborska zastupnica. „Drugim riječima, kad završe politički govori, na teren izlazi stvarnost. Države prije svega štite svoje interese. Savezništva postoje dok odgovaraju nacionalnim interesima. U tom bi kontekstu i Hrvatska trebala voditi svoju vanjsku politiku, koja počiva na Ustavu i dostojanstvu, a ne na potrebi taštih pojedinaca da se fotografiraju na svečanostima i predstavljaju sebe važnijima no što im je stvarna politička težina. Plenković je u Parizu doživio jedan od svojih većih političkih poraza.“

Je li Macron degradiranjem Plenkovića i Hrvatske iza Vučićevih i leđa Srbije zapravo neizravno poslao jasnu poruku, i ne samo brdovitom Balkanu: ako i jesmo proukrajinsko-proturuska braća, kese nam nisu sestre!?

tacno