Na Javni poziv pjesnicima i piscima kratkih priča javio se Zdenko Veber . Rođen je u Osijeku. Školovanje je završio u Slavonskom Brodu, gdje i danas živi. Poezijom se bavi od ranih mladenačkih dana. Do sada nigdje nije objavljivao, samo je nagrađivan za svoje pjesme na raznim kulturnim događanjima. Zadnja pjesma MOŽDA ME TRAŽIŠ nagrađena  je u Zagrebu. Ovih pet pjesama  bit će uvrštene u zbirku ...OPROSTI...VOLIM...TE....

MOŽDA ME TRAŽIŠ

Ovo je pjesma o tebi

koju nikad nisam upoznao,

a možda sam trebao.

I meni!

Možda je naš susret bio toliko blizu,

a nikad se nismo sreli.

Tko zna koliko puta si prošla

pokraj mene ?

Za jedan pogled,za jedan korak

se mimoišli.

Ti u neki bolji restoran,

a ja tko zna gdje i tko zna s kim,

izgubio se u nepoznatom pravcu.

A možda me i ti tražiš

isto kao i ja tebe,željna ljubavi

zbog sreće svoje i sreće što je

mogla meni doći.

Što ćemo ako je ovo

jedan jedini život i nema ništa

izvan njega,

a mi se sreli nismo ?

Tko zna,možda je tako trebalo da se i desi.

Slavonski Brod, proljeće, 16. 4. 2014.g.

MOJE IME

Moje ime nećeš naći zapisano u dnevnim novinama,

nećeš ni moj glas čuti na radiju, mene još manje vidjeti na televiziji u filmu kao sporednu ulogu u nekim

ljubavnim romanima prepoznati kao paćenika.

Ali možeš me uvijek prepoznati u mojim pjesmama,

tamo sam stalno prisutan i tamo sam ti sve objasnio

što sam mislio da trebam i ono što nisam stigao ti reći,

tamo me možeš čak i dodirnuti svojim rukama, oštro pogledati svojim pogledom samo onako kako to ti znaš.

Neću ti ništa zamjeriti jer ništa se posebno više neće dogoditi između nas.Naš svijet je sad podijeljen u dvoje, u sve tvoje i sve moje.Putevi naši srest se neće ljubavi iz ljubavi pjesak u pjesak,vrijeme, vjetar iz vjetra voda, iz vode sve nas odnosi kao ploveće sjenke svatko za se ide ovim neveselim svjetom i tako ćemo koračati do kraja, ti bez mene ja bez...tebe...

ZBOGOM

Zbogom mostu, golemi i veliki

visinom što se ponosiš.

Zbogom tvom željezu i crvenoj

tvojoj ogradi.

Zbogom kućo!

Zbogom ključevi skromnih soba

i tebi moj crveni krove,

raju moj,

iz kojeg izađoh

jer ni dušom ovdje

više ne živim.

Zbogom grade moj!

I svim tvojim ulicama i pločnicima

svim lažnim i manje važnim

prijateljima - tvojim gostima.

Zbogom grade,

čije uspomene bole.

Spomen na oca

i Hrvatsko proljeće 1971.g.

Slavonski Brod, 2000. g.

NEŠTO SMO HTJELI

Nježni

i oholi,

bezobzirno patimo.

Utisnuti u nemoć

gdje se ni vlastiti

koraci ne prepoznaju.

Mi sanjamo

kao gosti u

raju...

Čekamo uzalud

ovozemaljski

beskraj.

Pravimo

kuće u noći

kao umorni

moreplovci,

šaramo nebo,

tražeći zvukove harfi

i sebe kako plešemo…

Slavonski Brod, 2004. g.

SAD SHVAĆAM

Nismo se upoznali kao mnogi,

kao većina zavoljeli.

Mi smo kao zvijezde

što se brzo gase,

po rođenju zadovoljni sjajimo ,

a zbog jednog

bljeska izgorimo...

Mi samo sanjamo,

letimo,

dišemo,

kao povijest života divljih trava,

kao miris jesenskih ogrozda.

Tako prisutni

živi izgorimo, bez pepela.

Od onog istog pepela,

od kojeg žito se rađa,

bujaju obale rijeka,

plaču talasi mora.

Odlazimo, topimo se u mislima

što ostaju.

Pamtit ćemo se…

Slavonski Brod, Budainka, 2009. g.