“Umjetnici su uvijek živjeli u ljepoti i lijepom očekujući da će dotaknuti savršeno. Traje to sve do šezdesetih godina kada Derrida, francuski filozof uvodi jedan novi termin u suvremenu umjetnost. To je dekonstrukcija. Htio je proći kroz taj tunel lijepog i dodirnuti realno. Međutim, kasnije se ispostavilo da ni to realno nema neko sigurno uporište” - riječi su brodskog umjetnika Ivana Šeremeta koje su otvorile dvodijelnu dekonstrukciju; s jedne strane izložbu gdje je umjetnik, služeći se radovima drugih umjetnika (Max Billa, Frank Stella, Julije Knifer, Ellsworth Kelly, Piet Mondrian), u te radove umetnuvši vlastite pokušao pokazati kako dekonstrukcija izgleda kada dijelovi sačine konstrukciju ili umjetnički konstrukt koji dekonstruirajući postojeći fragment uz novi dodani, konstruira novo umjetničko djelo. Drugi dio “Dekonstrukcije” činilo je čitanje molitve Oče naš. Riječi su čitane unazad zbog čega se činilo kako njihovo značenje poprima drugi sadržaj - novoga jezika, novoga konstrukta koji može bitno promijeniti percepciju. S jedne strane, djelujući začudno, ovakvo čitanje je izazvalo asocijaciju na nerazumljivost jezika onda kada nam je najpotrebniji, na njegova ograničenja, a s druge je takvo čitanje pobudilo pažnju djelujući arhaično, jer, ako ne razumijemo jezik, služimo se drugim konceptima komunikacijskih mreža stvarajući odnose između označitelja i označenog. Posljednja riječ “amen”, pročitana unazad - “nema”, jeka je ništavnosti koja ostaje nakon smrti bliske osobe. Čini se kako je umjetnik upravo to želio. Pokazati na licu mjesta kontinuum života i smrti, oscilaciju, kruženje života i smrti kao neminovnost s kojom se ne moramo miriti ali to ne znači da će naše nemirenje proizvesti drugačiji tok prirode ili prirodnog.
Stoga, umjetnička dvodijelna dekonstrukcija, izložba i čitanje, upotpunili su dvije percepcije - audio i vizualnu percepciju smještajući ih na nivo nukleusa ljudske percepcije svijeta. Fizionomiju svijeta prepoznajemo preko oblika dajući im vlastiti smisao, a zvuk kojeg čujemo smještamo u smisleni auditivni niz gdje iz jednog i drugog otvaramo vrata dijagnozi svijeta smještajući se ondje kao jedan dio istoga. Zato umjetnik dekonstrukciju slike gradi kroz dijaloški okvir - onoga što ona jest i onoga kako ju on vidi/percipira. Isto je i sa zvučnim/zvukovnim sadržajem. Umiruća osoba govori nerazumljivo, često molećivo, ali promatrač čuje i vidi ono što možda u neku ruku jest, ali ne mora biti.
I jedno i drugo su konstrukti sačinjeni od fragmenata zbilje ili zbiljskog i onoga što jest u nama - slika koja je možda samo refleksija onoga što vidimo i zvuk koji može biti i samo šum ili jeka, oboje ili nerazgovijetno mumljanje koje si prevodimo kao bol, jecaj, kraj. Zato je amen - nema. On nije kraj, nego novi početak ali s prazninom bez jedne osobe; nedefinirana, dekonstruirana konstrukcija zbilje ili zbiljskog, novostarog, staronovog. Maria Zambrano na jednom mjestu piše kako je ono što nazivamo stvarnošću skoro neprestano slika. Ali slika se mijenja. Zato Šeremet mijenja i dekonstruira. Ovdje je riječ o novoj mimezi ali ne u smislu kolektivne preobrazbe nego kao onoga što se razaznaje kao intimistički iskorak naprijed nakon traume - ona je pogled na staro-novu sliku nametnutu samu od sebe, u nutrini osobe gdje se miješaju sjećanja sa žaljenjem. Dekonstruirano je ono očekivano, jer nekoga nema, nešto nedostaje, a ovo novo danas je upravo nastupilo s pogledom unazad. Umjetnik nije učinio iskorak u pokušaju da zadivi druge ili da postupkom učini svojevrstan presedan za pamćenje. On je učinio korak izlječenju koje nikada neće biti do kraja završeno. Ovdje nije riječ o vulgarizaciji stvarnosti koja pretendira tome da ostane zapamćena, nego o započetom procesu žalovanja. (Sjetimo se pet stadija žalovanja!).
