Napomena: Na Javni poziv pjesnicima i piscima kratkih priča javio se Tanay. Brođanin je, poznatiji čitateljima SBPeriskopa po jednom dugom zvučnom nadimku. Ostaje vjeran sebi i kad je o njegovoj poeziji riječ. Smatra da je samo ona važna, a ne ime i prezime onoga tko ju piše. Zasad.

 

*****

Visoko si iznad duge

putuješ li po navici

ili maštaš o oblaku...?

O nevidljivoj svojoj sreći.

zar ne vidiš da je sunce jako

i zasljepljuje ti oči...

Umorne..od lažnog sna.

Tragovi su zameteni

sve je ispred tebe tajna

iza su ti zatvorena vrata.

Plakala si za snovima

zastao je samo stranac

obrisao rukom dvije tvoje suze

od njih se pretvorio

u grm divlje ruže.

 

*****

Iz svetog grala opijah se vinom,

oplakivah noći bez dragih prijatelja,

i stotine ratova zbog toplih usana žena,

koje tješih nekad a sada su bezimena.

Ni stara mati više ne mari,

odavno je nestala u magli,

grube hridi dušu ispuniše,

hladne zime srce zalediše.

Kako su dani brzo projahali,

kao vranci od mene odjahali,

stišće vrijeme poput stijene,

iza mene sijene hihoću k’o hijene.

I opet zaplačem kao dijete,

gladan snage i sit neke sijete

ostavljen ispod neke breze,

zaboravljen u vremenu hereze.

 

*****

Svjetlost je dopirala do mene

Mamila me svojom toplinom da me pokrene

Ja sam bio slab

Ležao sam na žutom lišću i zelenoj mahovini

Sakriven iza velikog hrasta

Bježeći od sebe..bježeći od ljudi

Nisam imao mir i to me plašilo

Imao sam instinkt, divlji iskonski

Kao vuk

Samotan i usamljen

Krstario sam pogledom kroz šumu

Osluškivao sam šuškanja života

Podigao bih se i krenio za svjetlošću

Topla je... i mami...

A ja sam kao dječak,

koji u njoj vidi svoj slatkiš...

Sunce zalazi iza nekog brijega

Koji je sakrio moju svjetlost

Srce mi tuče jer će mrak

Ruke su mi se zarile,

u ovaj stari hrast..

Molim da me sakrije..

Da me čuva...

Noć je ovdje gluva!

 

*****

Stanujemo na periferiji života,

lebdimo iznad svojih sjena,

i pokušavamo opstati u gluhoj sobi,

kao da hvatamo dah dok padamo u vodu.

Ponekada se sjetimo što smo davali,

sada je ostalo toliko da nemamo što uzeti.

Plačeš bez suza,i gledaš u mene kao u krivca,

ja priznajem da ne znam ni kada ni zašto..

Vučemo se kao poražena vojska,

želeći otići što dalje od rovova,

koje smo izgradili šutnjom,

i ispucali našu ljubav.

Ovdje na periferiji života,

stanuju samo dvije sjene,

koje traže izgubljeno vrijeme.

 

*****

Zašto me pitaš što mi je..

To jednostavno u meni je,

I slutnja i ljutnja i strah..

 

Zašto me gledaš tako čudno..

Lice mi je ponekad tužno a ponekad ljuto

i teško je kad u tebi ključa vulkan.

 

Zašto me pitaš da li te volim..

Zar ne osjetiš to u mom pogledu i zraku,

zar ne osjetiš to dok te ljubim u mraku.

 

I ne mogu ti sve reći..niti želim..

Ja sam opsjenar sa maskom na licu,

ja sam poraženi vojnik koji ljubi pticu