Pitanje iznova: Ima li nade za Brođane? (6)

Nije samo nevjerojatno, nego je i pomalo smiješno, ali i sramotno. Bojim se da je riječ o zavjeri onih koji 'šuruju' s onima koji drže vlast i 'upravljaju' s ovom nesređenom brodskom situacijom...

Ovo je više nego da je nevjerojatno! Da, nevjerojatno je da Autor korektno i konkretno prezentira najnovije i očigledne probleme oko (ne)zauzeta poboljšanja sa strane odgovornih, dok razni komentatori, ala Vijuš, Edo Bare, Dur i Mol, Mišmaus, pa i Klasije raspravljaju o neučinkovitosti brodskog eko-aktivizna i slično! I to ne rade prvi put i očigledno, ne rade dobronamjerno!

Da, zaista, kada bi to radili dobronamjerno, već bi shvatili u kakvoj situaciji je aktivizam, a posebno eko-aktivizam u Hrvatskoj. Dok brodski eko-aktivizma je još gora priča. Eko-aktivizam u Slavonskom Brodu, pa i šire je uredno ‘usmrćen’, kao i ostali čimbenici civilnog društva, kao i oporba i ostalo… Postoji samo demokracija, zadana diktaturom politike, koja uspješno uništava sve oko sebe jer po njoj to je ‘nepotrebno talasanje’.

Jel’ ste ikada pitali, koliko novaca su Grad, Županija, Hrvatska ‘uložili’ u eko-aktivnost i tko je to novce dobio? Ako je riječ o Slavonskom Brodu, pretpostavljam da je odgovor vrlo jednostavan: 0 kuna, 0 eura!

Zato molim vas, sve vas s ‘nedobronamjernim’ pristupom, ohladite se i koncentrirajte se na iznesene činjenice. Također Autoru predlažem da što prije odustane od te svoje borbe za brodski čisti zrak! Jako puno njih ima s negativnim nabojem, počev od odgovornih, pa do zlonamjernih građana, koji ne zaslužuju da se za njih netko i prstom mahne!

Dajte napokon razguzite Grad, promijenite ploču i napravite medijski skandal kao što je skandal cijela situacija. Skinite rukavice, potpišite se svi iz Eko Integrala, razjebite to smrdljivo gnijezdo nemara i štete po Brođane.

Članak se vrti oko istih rečenica (“pitao sam iznova…”, “već 17 godina…”, “nažalost…”), što čitatelju daje osjećaj deja vu, ne zato što je problem isti, nego zato što nema napretka ni nove strategije. To pretvara problem u naviku, a navike se ignoriraju.
Autor stalno pita “Tko je kriv?”, a pritom nikoga konkretno ne imenuje niti dokumentira vezu između institucije/osobe i štete. Kritika ostaje u zraku. U ekološkoj borbi moraš prokazati pojedince, s datumima, funkcijama i potpisima, i onda ih držati pod reflektorom dok ne popuste.
Tekst se poziva na “uspomene s Facebooka”, stare članke i interne priče iz Eko-Integrala. Netko tko prvi put čita o problemu ne dobiva jasnu, ubojitu rekonstrukciju: tko zagađuje, kojim tvarima, kakve su posljedice po zdravlje, i zašto se ništa ne mijenja.

- Kad je situacija "alarmantna", moralno prozivanje i medijsko jadikovanje nemaju nikakvu težinu ako nisu spojeni s konkretnim pritiscima koji mijenjaju ponašanje onih koji zagađuju ili onih koji imaju moć nad zagađivačem. U Brodu to znači da se previše vremena troši na prenošenje “poruka” javnosti, a premalo na mehanizme koji vlast ili industriju tjeraju na promjenu.
- Često reagiraju na pojedinačne incidente, a nemaju dugoročnu kampanju s jasnim rokovima, zadacima i eskalacijskim koracima. Bez kalendara akcija i “što ako ne dobijemo odgovor do datuma X”, sav pritisak ispari u tri dana medijskog eha.
- Kad problem uđe u političku arenu, oni ili ostaju u ulozi “moralnih svjedoka” (što političare ne boli), ili se ulove u sitne lokalne političke igrice koje ih razvuku i neutraliziraju. Uspješan ekološki pritisak mora znati kako koristiti političke podjele, a ne postati nečiji pijun.
- Brodski eko aktivizam se rijetko vidi na sudovima, iako su zakonske poluge (ekološke tužbe, prigovori na okolišne dozvole, zahtjevi za inspekcijske postupke) najkonkretniji način da se nekoga blokira ili prisili na promjene.
- Kampanje se znaju svesti na peticije, konferencije i slike s prosvjeda. Sve to ima vrijednost u podizanju svijesti, ali ne mijenja realni omjer moći. Kod ozbiljne ugroze, simbolika bez paralelne pravne, ekonomske i logističke borbe zapravo pomaže status quo.
- Problem zagađenja u Brodu nije samo lokalna tema — on ima prekogranične i nacionalne dimenzije. No kampanje ostaju “brodske” i rijetko ulaze u savez sa snažnim zagrebačkim, riječkim, europskim ili srpskim eko mrežama koje bi stvar povećale na razinu gdje se institucije ne mogu praviti gluhe.

Ako je situacija alarmantna, a je, onda način rada eko aktivista mora biti kao u kriznom stožeru, usmjeren, hladan, taktički okrutan prema zagađivaču i moćnicima koji ga štite. Sve drugo je samo održavanje vlastite moralne čistoće, dok se otrov gomila.

Da, gospodine Peter Tot-Đerđ, mijenjajte sebe i vaše tzv aktiviste, pa možda uspijete promijeniti Dusparu i ostale ultra odgovorne za brodski užas.

Ako gledamo hladno i bez uljepšavanja dio odgovornosti za brodski katastrofalni skandal ili skalndaloznu katastrofu oko onečišćenja zraka, može se pripisati i lokalnim eko-aktivistima ako su imali dovoljno informacija, resursa i javnog prostora, a nisu uspjeli stvoriti stvarni pritisak na donositelje odluka.
Eko-aktivizam bez konkretnih rezultata često završi u sferi simboličkih akcija, priopćenja, prosvjeda s nekoliko transparenata, Facebook objava, što političarima ne stvara ozbiljan izazov za nečinjenje. Ako izostane uporno javno prozivanje imenom i prezimenom, pravni pritisak, medijska kampanja i mobilizacija građana, onda je učinak sveden na moralni apel, a to kod vlasti s debelom kožom ne prolazi.
Naravno, glavna i pravna odgovornost uvijek je na onima koji upravljaju gradom i industrijom. Oni imaju i ovlasti i obavezu osigurati čisti zrak. Ali ako aktivisti ne održe tu temu stalno vrelom u javnosti, riskiraju da postanu dio problema time što ne remete status quo.

Što je očito: 44% onečišćenja prije pet godina, danas 55% — to je pogoršanje, a ne napredak. Ključne tvari se mjesecima ne mjere, što vodi u “statističko čišćenje” stvarnog problema. Tema je potisnuta na margine, što je vjerojatno najopasniji oblik normalizacije krize. Dopisi pučke pravobraniteljice ostaju bez odgovora, a to je signal da je mehanizam demokratske kontrole zakazao. Članovi Eko Integrala svojom pasivnošću i šutnjom pridonose kolapsu kontrole i utjecaja na rješavanje problema. Taj njihova predaja je dramatična i sramotna.

Slavonski Brod je postao laboratorij za testiranje koliko dugo jedna zajednica može živjeti u toksičnom okruženju bez stvarnog političkog i institucionalnog odgovora. Retorika “pilot projekata”, “tematskih sjednica” i “natječaja” već se davno potrošila; ostala je gola činjenica da institucije, od lokalne do državne razine, u biti ne rade posao za koji su postavljene.

Odgovor na pitanje iz naslova — Ima li nade za Brođane? — nažalost, nije optimističan ako se gleda iz perspektive dosadašnjeg iskustva. Nade ima tek onoliko koliko ima spremnosti da se stvar pretvori u ozbiljnu, organiziranu političku i pravnu borbu. Jer čist zrak nije milostinja Fonda, nego ustavno pravo.