Kamo ne poći

@JEP je odličan kao uvijek : naglašena atmosfera tjeskobe je gotovo taktilna , sveopća, iritantna na svoj način jer < priznali ili ne > dodiruje um svakoga od nas na što nas anaforom "svijet" Lukić vrlo sistematično podsjeća jer, svijet - to smo mi.
Opipljive odsutnosti su opet su taktilne na nedohvatljivom mjestu "među lopaticama"

Posebno je zanimljiva i slika prostora „između lopatica“. To je mjesto koje možemo zamisliti, ali ga vlastitom rukom teško dosežemo. Ono stoga postaje gotovo savršena metafora za prošlost: dovoljno je blizu da je osjećamo, ali dovoljno izvan našeg dosega da je ne možemo promijeniti. Čitatelj tako ne dobiva samo ideju o nemoći nego i njezin mali tjelesni model.

Pjesma zato djeluje kao minijatura o iskustvu onoga što je nepovratno. Pjesma bi nas mogla prevariti da nije paradoksa ( eto primjera MIMESISA I.Seletković )
Njezina tema nije samo čežnja za prošlim, nego paradoks po kojem ono što je prošlo može ostati intenzivno prisutno. Najbolnije nije nužno ono što nam je uskraćeno, nego ono što možemo jasno osjetiti, imenovati i prepoznati, a ipak više nemamo nikakvu mogućnost dosegnuti. Odsutnost tada prestaje biti suprotnost prisutnosti: postaje njezin osobit, možda čak bolniji oblik.

opipljive odsutnosti
Ovi stihovi donose duboku psihološku i filozofsku spoznaju o ljudskom odnosu prema prošlosti i neprežaljenim gubicima. Patnja proizlazi iz doživljaja odsutnosti, kao teške, neizbježne prisutnosti i nelagode. Metafora "ruke volje" koja ne doseže prošlost slikovito prikazuje našu temeljnu nemoć da svjesnim naporom promijenimo ili dohvatimo ono što je nepovratno prošlo.

„Potok vremena“ ima lijepu, gotovo arhaičnu melankoliju, dok „Simptomi svijeta“ djeluju više kao nervozan, suvremen manifest, ponekad namjerno grublji, ali mjestimice opterećen nizanjem simptoma i izravnim zaključkom „Svijet je lud“, koji je slabiji od slika koje mu prethode.
U cjelini, najvjednije je to što pjesme ne nude utjehu ni gotov smisao, ostaju u prostoru između osobnog i kolektivnog, prošlog i sadašnjeg, prisutnosti i odsutnosti, a upravo je ta napetost njihov najjači pjesnički naboj.

Današnja Lukićeva poezija ima snažnu atmosferu kolektivne tjeskobe i civilizacijske iscrpljenosti, a posebno je uspješna ondje gdje apstraktno stanje svijeta pretvara u tjelesne simptome, „proširene zjenice“, „suha usta“, „ubrzano diše“ — pa svijet postaje gotovo bolesno, živo tijelo.
Najbolje su mi „kamo ne poći“ i „opipljive odsutnosti“, jer su intimniji, suzdržaniji i višeznačniji. Ondje pjesma ne objašnjava nego ostavlja prazninu koju čitatelj sam mora nastaniti.