Pomalo neobično povjerenje u riječi ili vjera u njihovu moć obilježili su političku i društvenu 2025. godinu u Hrvatskoj. A za nju svi znamo da se dijeli na ono što je bilo prije i ono što je bilo poslije hipodromskog koncerta. Na samom koncertu je, očekivano, masovno uzviknut ustaški pozdrav i time je došlo do povijesne cezure.
Nju je dodatno obrazložio i ministar obrane Ivan Anušić koji je poručio javnosti da nakon koncerta ništa više neće biti isto. Njemu su se u različitim varijacijama priključili političari i influenseri na desnici, ali i politički suparnici, i oni u analitičkom i oni, sa stanovitim kašnjenjem, u političkom sektoru povjerovali su im na riječ. Naravno, nije se samo radilo o riječima: koncert je bio nezabilježeno masovan, a uslijedili su i drugi izrazi “uvođenja reda”, nasilja i prijetnji.
Međutim, svi ti procesi su se uglavnom pravdali, objašnjavali, kritizirali i prozivali kroz riječi i simbole. Malo toga se povezivalo s društvenom, ekonomskom ili političkom realnošću. Znalo se napomenuti da se slični trendovi događaju u Europi i svijetu; tu i tamo je netko dodao nešto o skretanju pažnje, a pred kraj godine, inspirirani Tomaševićevom zabranom drugog koncerta u zagrebačkoj Areni, uključili su se takozvani trezveni analitičari koji zaključuju da se tim simboličkim ratovima desnica i ljevica međusobno hrane, dok pravi problemi poput korupcije stalno prolaze ispod radara.
Ali kao da nije bilo potrebe ili mogućnosti da se promjene u polju simboličkog objasne širim društvenim kontekstom. Prevladavala je pritom metafora o puštanju duha iz boce. Ona se naslanja na uvriježeno tumačenje hrvatske politike po kojem HDZ kontrolira ustaški dio političkog spektra, koji im tu i tamo pobjegne, nekad namjerno, nekad slučajno, a nekad dozirano. Ovaj put nije sasvim jasno koji je bio motiv.
Desnije stranke, bilo ona u koaliciji, bilo druge, ne predstavljaju nekakvu prijetnju, a ni dinamika na ljevici ne pruža dovoljan motiv za puštanje duha iz boce. Ništa se neobično ili politički nesavladivo ne dešava ni na vanparlamentarnoj razini. Također, Vladu ne pritišću ni nekakvi socijalni problemi, barem ne oni politički artikulirani. Jedina novina koja zahtijeva ozbiljnu političku i društvenu obradu jest porast broja stranih radnika, ali nije baš najjasnije zašto bi se tom izazovu doskočilo rehabilitacijom prvenstveno antisrpske retorike.
Zašto se ustaški sadržaj i politike u Hrvatskoj plasiraju kroz navijačke skupine i koncerte, a značajno slabiji domašaj imaju kroz konvencionalnu i regularnu politiku? Što nam to govori o društveno-organizacijskom profilu naše zemlje?
Kritike upućene HDZ-u za puštanje duha iz boce ili toleranciju ustaštva, sadržajno sasvim opravdane, sve češće su pratila i upozorenja: Andrej Plenković ne shvaća da će i njemu ti “maskirani muškarci u crnom” ili “zabranitelji” doći pred vrata. I pritom nije bilo sasvim jasno kako bi se to dogodilo.
Navijačke skupine će prosvjedovati pred Vladom jer je dvolična u toleriranju ustaštva? Thompsonov organizacijski tim će osnovati stranku za koju će glasati većina posjetitelja njegovih koncerata? Koje to poluge moći, osim prvenstva u kratkotrajnom organizacijskom i mobilizacijskom potencijalu koje imaju navijačke skupine ili privremene masovnosti Thompsonove publike, mogu zaprijetiti Plenkovićevoj vladi?
Dakle, doživjeli smo navodnu političku cezuru u 2025. godini, doslovno je uveden novi kalendar, a ništa se zapravo bitno u društvenim odnosima, ekonomskim tendencijama i političkim organizacijama nije promijenilo. Broj prijetnji, eksplicitnog ustaškog sadržaja i, ključno, napada na strane radnike je povećan, ali nismo svjedočili nikakvim tektonskim promjenama.
Takvom zaključku u prilog ide i uspješnost antifašističkih marševa koji su predstavljali odgovor na povišen stupanj ustašizacije i povišenu toleranciju na taj stupanj. Ljudi su masovno izašli na ulice jer im je prosto dosta tih idiotarija i straha koje izazivaju. Ljudi su, kao što su i sami u više navrata rekli, izašli na ulice jer prosto žele živjeti normalno.
Iako bi ti ljudi ustali protiv ustaškog vandalizma i da predstavlja odgovor na nekakve stvarne društvene probleme, u ovom slučaju je dodatni motiv bio, pogotovo onima s inače nižim stupnjem svakodnevne politizacije, to što baš nikakvih razloga za takvo ponašanje nema. A u prilog ide reakcija na Thompsonove eksplicitnije političke izlete nakon zabrane drugog koncerta. Tomašević je donekle nespretnom zabranom, nespretnom u smislu političko-proceduralne konzistentnosti, nehotice zapravo izložio politički potencijal onoga što se događalo od 5. srpnja do kraja godine.
Iz ovdje iznesenih zaključaka ne proizlazi da se brojnim ljudima i skupinama u navedenom periodu život nije pogoršao, makar u obliku pojačanog straha za sebe i svoje bližnje. I ne radi se o relativizaciji svega što se dogodilo: politička klima je definitivno promijenjena. Radi se samo o tome da u pokušaju objašnjenja razloga i dometa te promjene prevladava gotovo isključiva posvećenost riječima i simbolima kao doslovno kreatorima stvarnosti.
I to, bez imalo motiva da se vrijednosno ili bilo kako izjednačuju, na oba dijela političkog spektra. Desnica se isključivo bavi semiotičkim idiotizmom pri objašnjavanju neutralnog značenja prvog bijelog polja i fašističkog pozdrava ili tu neutralnost iskušava glumeći navodnu subverzivnost. A liberalni dio spektra na to odgovara pristankom na moć riječi i u njima traži pozadinu nastanka nove stvarnosti.
Politička klima se posljednjih mjeseci nedvojbeno promijenila, ali jednako relevantno pitanje za budućnost ove zemlje jest zašto analiza te promjene – od kafića do katedre – ostaje zakopana isključivo na razini retorike. Nema spora da riječi i poruke mogu dovesti do nasilja i nepoželjnih društvenih posljedica. Ali isto tako, da svjedočimo fašizaciji društva, ne bi li se glavni ekonomski akteri oglasili? Bi li rekli da im se ugrožava poslovna klima? Ili mirno promatraju napade na strane radnike jer ih dodatni strah čini podatnijima za veći stupanj eksploatacije? Ako da, onda i to treba biti dio analize. Ako ne, onda možda riječima pridajemo veću moć nego što je imaju.
Kao što smo već sugerirali gore, izostaje uglavnom pitanje: zašto se ustaški sadržaj i politike u Hrvatskoj plasiraju kroz navijačke skupine i koncerte, a značajno slabiji domašaj imaju kroz konvencionalnu i regularnu politiku? Što nam to govori o društveno-organizacijskom profilu naše zemlje, a što o političkim dometima i atraktivnosti takvog sadržaja? Zašto se u Hrvatskoj ne mogu uspostaviti drukčiji politički sukobi i frontovi osim onih zasnovanih na društveno (ne)prihvatljivoj količini ustaštva u javnom prostoru i korupciji u javnim firmama? Bi li promjena političke klime bila moguća da te nemogućnosti drugih frontova nema?
