"Dobar dan, jesam li dobio policiju?" - Tom će slavnom rečenicom jednog dana započeti dramatična povijest Svjetskog Domovinskog rata, priča o Onom danu, danu koji je počeo kao bilo koji drugi, treći, sedmi ili tristo šezdeset peti dan bilo koje godine mira, blagostanja i općeg prosperiteta Republike Hrvatske u sedmom mandatu željeznog kancelara Andreja Plenkovića.
Bio je, pričat će preživjeli, ljetni četvrtak, zagrebačkim asfaltom tumarali su još samo službeni vozači i nepalski dostavljači brze hrane, kad je u centrali Ravnateljstva civilne zaštite MUP-a zazvonio telefon.
"Dobar dan, jesam li dobio policiju?", šaptom je rekao prestravljeni muški glas.
"Dobili ste jedinstveni europski broj za hitne slučajeve, odmah ćemo preusmjeriti vaš poziv", izgovorio je operater glasom automatske sekretarice. "Recite, odakle zovete?"
"Iz Vukovara, Augusta Cesarca 22b. Molim vas, požurite!"
"Smirite se, gospodine, vaš poziv će odmah biti preusmjeren."
"Samo požurite, molim vas!"
"Policijska uprava vukovarsko-srijemska, izvolite", rekao je nekoliko trenutaka kasnije ugodan ženski glas.
"Brzo, upomoć, Rusi!", onaj je prestravljeni glas sad već gotovo urlao. "Molim vas, požurite!"
"Smirite se, gospodine, odakle zovete?"
"Iz vojarne "204. brigada HV" u Vukovaru, Augusta Cesarca 22b, to vam je odmah iza Memorijalnog centra..."
"Znam gdje je ta vojarna, smirite se i recite mi što se dogodilo."
"Rusi! I Srbi! Prva gardijska armija Ruske vojske s tenkovima, topovima i samohotkama i svašta nešto!"
"Polako, polako, gospodine. Kakvi Rusi, koliko tenkova?"
"Pa sigurno pedeset", rekao je glas.
"Sto!", začuo se u to panični jedan glas u pozadini.
"Sto, sto!", ispravio se onaj. "Sto tenkova! Požurite!"
"U redu, smirite se, kolega je već javio policijskoj postaji u Radićevoj, to je blizu, samo ostanite na liniji. Jeste li vi na sigurnom?"
"Na kurcu mome na sigurnom!", onaj je prestravljeni glas sad već gotovo plakao. "Sto ruskih tenkova nam na pisti!"
Tako će, rekoh, jednog dana započeti dramatična priča o Onom danu, Crnom četvrtku kad je ruska vojska ušla u Vukovar. Policijska patrola iz Ulice Stjepana Radića stići će za pet minuta i sve će biti brzo gotovo. Jedan ruski tenk prijeći će preko policijske Škode kao preko Fiće, a dvojica policijskih djelatnika u posljednji će se čas spasiti bijegom u Njemačku. I slabe će vajde i vama i meni biti kad preživjeli budu pričali kako je onaj srbočetnik na N1 sve točno predvidio, kad se onog davnog ljeta 2025. zajebavao s Veselim četvrtkom.
Eh da, slavni Veseli četvrtak.
Bio je dakle četvrtak 10. srpnja 2025., dan koji je počeo kao bilo koji drugi, treći, sedmi ili tristo šezdeset peti dan bilo koje godine mira, blagostanja i općeg prosperiteta u trećem mandatu premijera Andreja Plenkovića. Bilo je vrijeme pred ručak, i zagrebačkim asfaltom tumarali su još samo nepalski dostavljači brze hrane i vozači službenih automobila: u Banskim dvorima toga je četvrtka, naime, održana stotinu i šesta redovna sjednica Vlade Republike Hrvatske.
Premijer Plenković rutinski je, glasom automatske sekretarice, iznio ime nove ministrice regionalnoga razvoja i fondova Europske unije, te obrazložio odluku o osnivanju Povjerenstva za utvrđivanje sudbina žrtava zločina počinjenih neposredno nakon Drugog svjetskog rata, pa napuhan predstavio, kako je rekao, "veliki paket akata" obrambene politike - Strategiju obrane i Dugoročni plan razvoja Oružanih snaga, te Zakon o obrani i Zakon o službi u Oružanim snagama. Točno, eto, u tom trenutku, a bio je jedan sat poslijepodne - "smatramo da su ovi akti itekako potrebni s obzirom na bitno promijenjene globalne sigurnosne okolnosti", istaknuo je premijer - u centrali Ravnateljstva civilne zaštite Ministarstva unutarnjih poslova zazvonio je telefon.
"Dobar dan, jesam li dobio policiju?", rekao je panični muški glas.
"Dobili ste jedinstveni broj za hitne slučajeve", umornim je glasom rekao operater. "Recite, odakle zovete?"
"Iz vojarne "Josip Jović" u Udbini, u Lici", požurio je glas. "Je l' se kod vas prijavljuju slučajevi bitno promijenjenih globalnih sigurnosnih okolnosti?"
"O kakvom slučaju je riječ, gospodine?"
"Trojica u autu, molim vas, požurite!"
"Koja trojica, koji automobil?"
"Plavi Mercedes, trojica u plavom Mercedesu maloprije su provalila u vojarnu i eno ih sad divljaju po pisti, molim vas pošaljite pomoć, pregazit će nekoga!"
"Smirite se, gospodine, vaš poziv će odmah biti preusmjeren najbližoj policijskoj postaji u Korenici."
"Samo požurite, molim vas!", ponovio je panični glas.
I već sutradan, vijest je obišla svijet: trojica civila, dvojica iz Pule i jedan, božeprosti, iz Srbije, pod utjecajem alkohola upala su Mercedesom C klase pulskih registarskih oznaka kroz kapiju vojarne "Josip Jović" u Udbini i dulje vrijeme divljali po krugu kasarne, pa kroz istu kapiju pobjegli prema Korenici. Slavna Hrvatska vojska razbježala se kud koji mili moji, a najprisebniji među njima, jedan vrhunski obučeni pripadnik udbinskog Središta Hrvatske vojske za razvoj vođa "Marko Babić" - da, Središte za razvoj vođa, tako se zove - nazvao je broj za hitne slučajeve 112.
I niti sat-dva kasnije trojicu su pripitih civila na Plješivici uhapsili pripadnici Granične policije iz Korenice.
Kad kažem da je vijest iz Udbine obišla svijet, uopće se ne zajebavam: vojarna "Josip Jović" u Udbini, čuvena bivša baza i vojni aerodrom jugoslavenske vojske, danas je stožerna strateška točka hrvatskog sustava obrane, u kojoj se - uz obuku časnika i dočasnika u Središtu za razvoj vođa "Marko Babić", nazvanog po vukovarskom heroju i legendarnom ubojici srpskih tenkova s Trpinjske ceste - održavaju i zajedničke vojne vježbe hrvatskih i NATO-snaga. Prije samo nekoliko mjeseci, recimo, upravo tu je u organizaciji zapovjedništava američkih kopnenih i zračnih snaga za Europu i Afriku - a pod budnim okom ministra obrane, načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga RH i zapovjednika Savezničkog zapovjedništva američkih snaga za Europu generala Christophera Gerarda Cavolija - održana prezentacija međunarodnih vježbi "Astral Knight", "Laufer" i "Immediate Response".
"Vaša predanost, profesionalizam i brza prilagodljivost zadaćama još su jednom potvrdili da je moćna i moderna Hrvatska vojska jamac sigurnosti, posebno u današnje vrijeme značajnih promjena u sigurnosnom okruženju na području Europe", rekao je tada ministar obrane, dok je načelnik Glavnog stožera ponosno poručio kako je "Hrvatska vojska dokazala da može djelovati po istim pravilima, procedurama i taktikama kao i naši partneri iz NATO-a i američkih oružanih snaga".
Danas, eto, znamo: jedno - možda i ključno - od tih "pravila, procedura i taktika" kaže da se u slučaju napada strane sile na zemlju članicu NATO-a - ili neke druge, kako ono reče ministar, "značajne promjene u sigurnosnom okruženju na području Europe" - odmah nazove policija. Vrhunski obučeni dočasnici i časnici iz centra za obuku vođa, ukratko, reagirali su potpuno isto kao i baba iz susjedstva, kad joj obijesna mladež Mercedesom turira i drifta pred kućom: nazvali, jasno, 112.
"Immediate Response"?
"Trenutačni odgovor", kako smo vidjeli u ovom slučaju, glasi: "Dobili ste jedinstveni europski broj za hitne slučajeve, odakle zovete?"
Ništa, eto, o Plenkovićevoj Strategiji obrane i Dugoročnom planu razvoja Oružanih snaga u uvjetima "bitno promijenjenih globalnih sigurnosnih okolnosti" ne govori plastičnije od činjenice da su - upravo u času dok je on to govorio! - trojica pripitih mamlaza automobilom provalila u najslavniju hrvatsku vojarnu, NATO-poligon i samo Središte za razvoj vođa, a "predani, profesionalni i brzo prilagodljivi" pripadnici "moćne i moderne Hrvatske vojske" poskakali u jarak i mobitelom nazvali 112.
Što bi, međutim, bilo da su s onim srpskim državljaninom umjesto dvojice pripitih Puljana bili pripadnici, nemam pojma, Prve gardijske tenkovske armije Ruske vojske sa sve tri mehanizirane divizije?
Eh, što bi bilo. Dok dođe policija iz Korenice, Rusi već u Berlinu.
