Od Thompsonovog hipodromskog koncerta seciran je svaki mogući društveni i politički faktor koji doprinosi širenju neoustaštva i pratećeg nasilja – od navijačkih skupina, političke desnice u Vladi i oko nje, do kalkulacija lokalnih vlasti, uloge društvenih mreža i kulturnih ratova – samo je uloga HTV-a popuno zaobiđena. To bismo mogli pripisati predrasudi da je politički treš koji Informativni program isporučuje irelevantan, ali to nije točno – zadnje istraživanje govori da je HTV od 15 najgledanijih zemaljskih i nezemaljskih kanala u srpnju bio najgledaniji, a k tome je to najvažniji javni informativni servis. Nezainteresiranost za njihov doprinos političkom mulju stoga je prije posljedica rezignacije u odnosu na medij koji se urušio još u prvim minutama 1990-ih.
No, treba priznati da se HTV zadnjih mjeseci dohvatio ozbiljnog propagandno-huškačkog posla, ravnog npr. “Motrištima”, i dao ključan doprinos etabliranju desničarskog bjesnila i uzdizanju Thompsona do statusa političkog faktora. Nakon što je zagrebačkoj vlasti već prijetio “radikalnim potezima”, Thompson je u Zadru mlade pozvao da “izađu na izbore” i “državu brane demokracijom”, a na koncertu u Areni pozvao na rušenje možemosa, na izborima koji “mogu biti redovni i izvanredni”. Sve to, jasno, zvuči potpuno somnambulno, dok pogled na samo nekoliko HTV-ovih emisija nije pokazao da je riječ o posljedicama nove HDZ-ove PR strategije.
Zadnji slučaj je prošlotjedna emisija “Otvoreno” o zagrebačkoj zabrani ustaških insignija i pozdrava koju je vodio Mislav Togonal, prethodne dvije kreirao je Damir Smrtić, a počelo je intervjuom sa samim Thompsonom prije prvog zagrebačkog nastupa, najavljenim kao ekskluziva za središnji Dnevnik. Da je riječ o razgovoru s osobom kojoj Prisavlje dodjeljuje status državnika otkrio je već prvi kadar, prizor intervjuiranog i novinarke Ivane Šilović, u sugovornika zagledana pogledom koji je čak i Tuđman na susretima sa svojim novinarima mogao samo poželjeti. On je udobno zavaljen u salonskoj neoklasicističkoj fotelji, dok je ona nagnuta prema naprijed, u stanju između blaženog ushićenja i napetog iščekivanja blagoslova, umjesto trivijalnih izjava o organizaciji masovnog koncerta. Reprezentativni izgled interijera odaje da intervju najvjerojatnije nije sniman u studiju ili prostorijama HTV-a, a ako i jest, onda je to prostor koji je u tajnosti rezerviran za nekog ozbiljnog velikodostojnika. No, prije će biti da je Šilović Thompsonu došla na noge na neutralnu lokaciju koju obje strane smatraju dostojnom osobe njegovog ranga.
To nije samo tehnički detalj, nego urednička odluka da se ideološku i glazbenu sirovinu izvuče iz konteksta kopitanja, političkih turbulencija i ustaške simbolike, pa smjesti u – najvjerojatnije hotelski – ambijent normalnosti i malograđanske pristojnosti. Nakon što se već na toj razini odustalo od novinarstva, iz pitanja se pokazalo da Šilović od Thompsona traži odgovore o sigurnosnim izazovima organizacije masovnog koncerta, procjenama rizika, mjerama prevencije nasilja i odgovornosti institucija u slučaju incidenata, umjesto da ih traži od samih institucija. Bez ijednog polemičkog pitanja i spominjanja ideoloških problema, intervju je okončan kao prvi čin inicijacije Thompsona u političkog suverena, figuru koja svojim autoritetom garantira stabilnost poretka, pa je logično da samo koji mjesec kasnije podiže prst kad se zagrebačka vlast napokon osvijestila i postavila slabašne granice u odnosu na ZDS.
Ovo je uloga koju HTV-u ne treba zaboraviti – stigavši na Hipodrom prije koncerta, Andrej Plenković je došao na gotovo, tek da poljubi kraljevo žezlo. Odatle više nije bio potreban nikakav mali korak, nego tek programska dosljednost. Uslijedila je serija uzastopnih ispada desničarskog verbalnog i fizičkog nasilja, a HTV je na to odgovorio u skladu s pristupom Thompsonovom intervjuu: potpunim opsjenarstvom.
U prvom izdanju “Otvorenog” koje je vodio Smrtić stvarni povod emisije – napadi na Srbe u Splitu, prijetnje, zabrane kulturnih manifestacija, govor mržnje i crnokošuljaši na ulicama – sveden je na kratki uvod, ali je rasprava o tome promptno preusmjerena malicioznim i glupavim pitanjem kome to koristi. Kada je HDZ-ov Željko Reiner bez imalo srama odvalio tezu po kojoj iza svega stoji ljevica, ista ona koja je 2015. podmetnula svastiku na Poljudu, voditelj nije samo propustio reagirati na očitu nebulozu, nego je nastavio istim putem i još malo pogurao pitanjem SDP-ovom Mišelu Jakšiću: Je li, dakle, od svastike sve počelo? U samo nekoliko minuta emisije javni je servis teoriju zavjere jednostavno pretvorio u analitički standard.
U sljedećem je koraku Stipo Mlinarić iz Domovinskog pokreta uveo priču o SNV-u, izložbi o Dejanu Medakoviću, “SANU memorandumu” i “memorandumskoj Hrvatskoj” nasuprot “hipodromskoj” i neoustaški su incidenti u potpunosti nestali iz televizijskog kadra. Zamijenila ih je konstrukcija “srpske kulturne prijetnje” i “ekstremno lijevih novinara”, posebno onih iz Novosti kojima će, po Mlinariću, država potpuno ukinuti financiranje.
Ništa od toga nije izazvalo HTV-ovog Damira da se trgne iz smrtića i pruži bilo kakav znak novinarskog života; on je ostao dosljedan kao rekvizit za prolaz signala s Markovog trga, čak i kad je Reiner izgovorio tvrdnju da je Hrvatska nastala isključivo u Domovinskom ratu i da u Ustavu nema antifašizma. Kao javni servis pod kontrolom Sabora, HTV nije samo propustio elementarnu faktografsku korekciju, već je u realnom vremenu sudjelovao u krivotvorenju ustavnog poretka.
U drugom Smrtićevom “Otvorenom” o antifašističkim protestima u nekoliko gradova, skupovi se već u uvodu kvalificiraju kao “najveća provokacija od Domovinskog rata”, a sva novinarska pitanja sugeriraju da je otpor valu ustaštva i rasizma nešto protuustavno, projugoslavensko ili pročetničko. Ništa se ne prepušta slučaju: s displeja se čuje kako na trgu u Zagrebu zbor izvodi “Crvene makove”, čuvenu pjesmu Pavleka Miškine, ubijenog u Jasenovcu, koja je pjevana u NOB-u, a iz mase se izdvajaju jedna zastava SR Hrvatske i jedan transparent na engleskom, kao dokaz da iza događaja istovremeno stoje zagovaratelji nove jugoslavenske konfederacije i strane službe. Kad se u nastavku – dosljedno i logično – sugeriralo da bi policija trebala provjeravati tko stoji iza prosvjeda i kojeg su državljanstva sudionici, preostala je jedino nada da se iz tog užasa ne izrodi nešto još gore.
U trećem izdanju “Otvorenog” o zabrani drugog Thompsonovog koncerta u Zagrebu, Togonal je postavio dilemu između uvođenja verbalnog delikta i uspostavljanja javnog interesa, a tvrdnje Zlatka Hasanbegovića da nijedan pozdrav u Hrvatskoj nije zabranjen i da je policijsko postupanje represija začuđeno je popratio pitanjima temeljem čega onda policija postupa, prelazeći preko sadržaja i povijesnog konteksta ZDS-a, kao i ideje da država ima obvezu zaštititi građane od fašističkih ispada.
Strategiju HTV-a, zapravo, najbolje objašnjava držanje Nikole Mažara u dva izdanja “Otvorenog”: HDZ je iz ovoga trebao profitirati kao jedina razumna brana između dva izjednačena ekstrema, ustaške margine i ekstremne ljevice. No, iz toga je iskrsnuo novi crni labud – u konačnici, Thompson je uzdignut kao jedini relevantan kohezijski agens vladajućih, čovjek koji ima moć da poziva narod protiv “ekstremne ljevice”, dok je Možemo! ni kriv ni dužan proglašen ljevicom i osnažen kao jedina potentna opozicija na stranačkoj sceni. U pokušaju da kontrolira narativ i zadrži monopol nad umjerenim centrom, HDZ je preko javnog servisa zapravo ispuhao snagu, uručivši megafon političkom pjevaču i njegovom stranačkom protivniku u osvajanju zagrebačkih bina.
Riječju, oni su izgubili, a nama je ostao neofašizam.
