Vrhovni sud Republike Hrvatske (VS) u četvrtak je objavio obrazloženje odluke o pravima korisnika konvertiranih kredita u švicarskim francima i tri izdvojena mišljenja četvorice sudaca koji su se usprotivili stajalištu većine.
Prema objavljenoj odluci, korisnici kredita koji su 2015. godine prihvatili konverziju iz švicarskog franka u euro nemaju pravo na povrat preplaćenih iznosa nastalih primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. Istodobno, priznato im je pravo na zatezne kamate na te preplate za razdoblje od sklapanja ugovora do konverzije.
Ključ odluke nalazi se u tumačenju pravnih učinaka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZiD ZPK) iz 2015. godine, kojim je uvedena mogućnost konverzije kredita iz švicarskih franaka u eure.
Prema većini sudaca, zakonodavac je tim zakonom stvorio poseban pravni režim za kredite u CHF s ciljem da korisnike tih kredita dovede u položaj u kojem bi se nalazili da su od početka imali kredit vezan uz euro. U obrazloženju stoji da je riječ o zakonu koji je već prošao ocjenu ustavnosti i da je njegova svrha bila ukloniti posljedice neravnoteže koja je nastala zbog rasta tečaja švicarskog franka i primjene promjenjivih kamatnih stopa.
Iz toga većina u VS-u izvodi zaključak da je konverzija proizvela učinke koji nadilaze običnu izmjenu ugovora, odnosno, da su sklapanjem dodatka ugovoru banka i korisnik kredita iznova uredili svoj odnos, i to ne samo za buduće razdoblje nego i za razdoblje od samog početka kredita.
Sud smatra da su iznosi koje su korisnici preplatili već uzeti u obzir u mehanizmu konverzije i da nakon toga više nema prostora za dodatni zahtjev kojim bi se tražio povrat istih iznosa temeljem pravila o stjecanju bez osnove.
VS odbacuje argument da bi korisnici konvertiranih kredita trebali imati ista prava kao korisnici koji konverziju nisu prihvatili. Po većini, za korisnike koji su prihvatili konverziju mjerodavan je poseban zakonski režim uspostavljen ZID-om ZPK, dok se na one koji nisu konvertirali kredit primjenjuju opća pravila građanskog prava.
No, istodobno zaključuje da konverzija nije riješila pitanje zateznih kamata na pojedine preplaćene iznose nastale prije njezina provođenja. Upravo zbog toga korisnicima priznaje pravo na zatezne zakonske kamate obračunate na svaku pojedinu preplatu od dana kada je nastala do dana konverzije, odnosno do 30. rujna 2015. godine.
Sud dodatno naglašava da se pravo na te kamate ne smije umanjivati za iznose koji su uzeti u obzir u obračunu konverzije.
Zaključno: većina sudaca smatra da je konverzija uklonila pravo na povrat glavnice preplaćenih iznosa jer je sama izvršila funkciju restitucije, ali da nije uklonila pravo na zatezne kamate koje su na te preplate nastale prije sklapanja dodatka ugovoru.
Tri izdvojena mišljenja, međutim, potvrđuju višemjesečne medijske spekulacije o dubokom raskolu unutar VS-a jer se u njima ne očitava neslaganje oko pojedinih formulacija ili pravnih nijansi, nego fundamentalno razilaženje u stavovima o učincima konverzije, posljedicama ništetnosti ugovornih odredbi i primjeni hrvatskog i europskog prava.
Sudac Jadranko Jug frontalno napada većinsko mišljenje i navodi da je ono u suprotnosti s hrvatskim pravom, ustaljenom sudskom praksom hrvatskih sudova, pravom Europske unije, praksom Suda Europske unije i ustavnim i konvencijskim pravima građana. Takva formulacija iznimno je rijetka u izdvojenim mišljenjima sudaca Vrhovnog suda i jasno pokazuje da se ne radi o tehničkom neslaganju nego o ocjeni da je većina donijela pravno pogrešnu odluku.
U nastavku razvija argument da je ZID ZPK iz 2015. imao ograničenu svrhu: otkloniti dužničku krizu jednokratnom i vremenski ograničenom mjerom konverzije CHF kredita u euro kredite. Prema Jugu, cilj tog zakona nije bio otkloniti posljedice nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem aneksa, tvrdi, potrošač nije pristao s bankom urediti posljedice ništetnosti za razdoblje prije konverzije, niti se mogao odreći prava koja mu pripadaju zbog nepoštenih ugovornih odredbi. Aneksom je, po njegovu mišljenju, redefiniran ugovorni odnos, ali nije riješeno pitanje ništetnosti izvornog ugovora.
Posebno oštro odbacuje stajalište većine da su korisnici konverzijom slobodno i informirano izabrali novi pravni režim. U okolnostima u kojima je potrošaču bilo poznato da je kamatna odredba ništetna, ali je valutna klauzula još bila sudski tretirana kao valjana, te u situaciji ozbiljne financijske ugroženosti zbog rasta franka, Jug smatra da se ne može govoriti o slobodnom i informiranom izboru. Konverziju naziva jedinom razumnom odlukom i “slamkom spasa” za desetke tisuća korisnika CHF kredita, ali ne i odricanjem od prava koja tada nisu ni mogla biti u punom opsegu poznata.
Rasprava duga 13 godina ne vodi se o poreznoj olakšici ili tehničkom regulatornom pitanju, nego o financijskom proizvodu koji je stotine tisuća građana doveo u dužničku krizu i postao simbol odnosa države prema vlastitim građanima
Jug također smatra da odluka većine stvara nejednakost pred zakonom i sudovima. Korisnicima koji nisu konvertirali kredit sudska praksa priznaje punu restituciju prema početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju CHF-a, dok se korisnicima koji su prihvatili konverziju priznaje samo zatezna kamata na preplaćene iznose. Time su, po njegovu mišljenju, potrošači koji su prihvatili konverziju zapravo kažnjeni jer su u vrijeme dužničke krize donijeli jedinu moguću i razumnu odluku.
Zaključno, Jug smatra da korisnik kredita, bez obzira na konverziju, ima pravo potraživati iznose koje je banka stekla bez osnove primjenom ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, uključujući glavnicu i zatezne kamate, umanjeno za ono što mu je već priznato i obračunato u konverziji.
Još veći problem za odluku većine predstavlja činjenica da ju je osporio i predsjednik vijeća Damir Kontrec, zajedno sa sucem Draženom Jakovinom. Njih dvojica ne osporavaju samo pojedine zaključke nego i polaznu pravnu logiku prema kojoj konverzija zamjenjuje restituciju.
Prema njihovu tumačenju, ZID ZPK bio je politički i socijalni odgovor na dužničku krizu. Njegova svrha nije bila urediti posljedice ništetnosti ugovornih odredbi niti ukinuti opća pravila obveznog prava o vraćanju stečenog bez osnove. Upravo zato smatraju da se zakon ne može tumačiti kao lex specialis koji derogira temeljna pravila restitucije sadržana u Zakonu o obveznim odnosima.
Kontrec i Jakovina upozoravaju da većina praktično stvara novu pravnu kategoriju: ništetne odredbe koje su proizvele financijsku korist za banku, ali bez obaveze vraćanja te koristi. Takvo rješenje, prema njihovu mišljenju, nije moguće uskladiti s temeljnim pravilima hrvatskog građanskog prava.
Dok većina smatra da nije odlučno uspoređivati položaj korisnika koji su konvertirali kredit i onih koji to nisu učinili, Kontrec i Jakovina zauzimaju upravo suprotan stav. Oni naglašavaju da su svi korisnici CHF kredita do konverzije bili izloženi istim ništetnim odredbama i da pravne posljedice ništetnosti moraju biti jednake za sve građane. Odluka većine, upozoravaju, dovodi do paradoksalne situacije u kojoj su upravo oni građani koji su prihvatili zakonsko rješenje države dovedeni u lošiji položaj od onih koji to nisu učinili.
Za razliku od Juga, Kontreca i Jakovine, koji naglasak stavljaju na pravnu konstrukciju restitucije i ništetnosti, sudac Josip Turkalj svoju kritiku usmjerava prema stvarnim okolnostima u kojima su građani prihvatili konverziju.
Podsjeća da korisnicima kredita u vrijeme prihvaćanja konverzije nije mogla biti poznata buduća sudska odluka o ništetnosti valutne klauzule u CHF, budući da je Vrhovni sud takvo stajalište mnogo kasnije. Prema njegovom mišljenju, potrošači stoga nisu mogli informirano odlučivati o pravima kojih bi se eventualno odricali.
Turkalj odbacuje i pretpostavku da je konverzija bila rezultat slobodnog izbora. Navodi da su korisnici kredita bili suočeni s modelom “uzmi ili ostavi”, dok je ostanak u CHF kreditu za mnoge predstavljao prevelik financijski rizik i prijetnju egzistenciji zbog drastičnog rasta mjesečnih obaveza. Posebno ističe da su konverziju u najvećem broju prihvatili korisnici stambenih kredita, odnosno upravo oni građani koji su bili najteže pogođeni rastom tečaja i dugoročnim posljedicama CHF kredita.
Zbog toga smatra da korisnici koji su prihvatili konverziju nisu dovedeni u jednak položaj s onima koji je nisu prihvatili. Odluku kojom se upravo toj skupini uskraćuje puno obeštećenje opisuje kao duboko nepravednu te zaključuje da ne može zadovoljiti test razmjernosti, osobito imajući u vidu da potrošači nisu imali mogućnost pregovarati o uvjetima dodatka ugovoru kojim je provedena konverzija.
Udruga Franak upozorava da odluka VS-a dovodi u pitanje samu svrhu restitucije i pravne posljedice ništetnosti ugovornih odredbi, te najavljuju nastavak pravne borbe na Ustavnom sudu i kroz europske pravne mehanizme.
No, bankarski se sektor i dalje smatra žrtvenim jarcem, pa je i Hrvatska udruga banaka najavila daljnje pravne korake.
Odluka VS-a u predmetu “švicarac” jedna je od najiščekivanijih odluka u novijoj povijesti hrvatskog pravosuđa, kojoj su prethodile presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz 2013. godine – kada su utvrđene nepoštene ugovorne odredbe u kreditima vezanima uz švicarski franak – odluke Visokog trgovačkog suda, Vrhovnog suda, Ustavnog suda i niz presuda Suda Europske unije. Prema medijskim izvještajima, odlučivanje VS-a u učincima Zakona o konverziji, posebno je kontaminirano nakon smrti predsjednika Vrhovnog suda Radovana Dobronića, autora povijesne prvostupanjske presude protiv osam banaka. U razdoblju koje je uslijedilo odlučivanje je više puta odgađano, a javni prostor postupno se pretvorio u poprište otvorenih pokušaja utjecaja na ishod postupka.
Dodatne polemike izazvao je i izbor nove predsjednice Vrhovnog suda Mirte Matić neposredno prije donošenja odluke, pri čemu su pojedini predstavnici dužnika upozoravali na činjenicu da njezin brat kao odvjetnik zastupa banke u velikom broju postupaka vezanih uz kredite u švicarskim francima.
Konačna odluka i očiti raskol u VS-u očito ne rješavaju slučaj “švicarac”, nego produžavaju agoniju korisnika kredita koji nose teret kredita i iscrpljujućih i neizvjesnih sudskih postupaka. Rasprava duga 13 godina ne vodi se o poreznoj olakšici ili tehničkom regulatornom pitanju, nego o financijskom proizvodu koji je stotine tisuća građana doveo u dužničku krizu i postao simbol odnosa države prema vlastitim građanima. Jedanaest godina nakon političke intervencije i više od desetljeća nakon prvih upozorenja na razmjere problema, u Hrvatskoj opstaje stav da žrtve banaka imaju vremena, novaca i godina života da umjesto institucija riješe ovaj društveni problem.
