Najprije su svi mediji objavili kako je pedesetogodišnji građanin I. M. iz kućne karantene zlostavljao zgradu u kojoj živi, cijelu ulicu Matije Gupca i pola gradskog kvarta, puštajući s moćnog razglasa na balkonu pjesme Marka Perkovića Thompsona. Iako je pozornicu za svoj večernji koncert ukrasio velikom i nimalo ustaškom, ustavnom i vrlo službenom zastavom Republike Hrvatske, ljubitelj opusa čavoglavskog trubadura nije naišao na osobito oduševljenje susjeda.
Bit će da je stvar bila u neprimjerenom terminu: glasnim ustaškim dernekom građanin je svoj kvart počastio, naime, točno na Uskrs, na najveći kršćanski blagdan.
Kada je pravo vrijeme za puštanje Thompsona, građaninu I. M. zorno je nekoliko dana kasnije demonstrirala državna dalekovidnica. Emitiranjem novog spota Marka Perkovića javna je televizija, naime, svoj jutarnji program započela 9. svibnja, točno dakle na Dan Europe. Puštanje ustaškog trubadura iz Čavoglava na međunarodni dan pobjede nad fašizmom televizijski su urednici popratili objašnjenjem kako je novi Thompsonov singl „Ne boj se“ nimalo sporna, lijepa domoljubna pjesma. Tako istančani osjećaj za tajming nije, naime, imao i sam Marko Perković, koji je, eto, usred pandemije koronavirusa objavio pjesmu s porukom Hrvatima da ne idu u tuđinu.
Kako pak primjereno spojiti katolički i ustaški duh, a da to ne bude glasni dernek na tihi Uskrs, crkva je zorno pokazala najavom mise zadušnice na dan sjećanja na žrtve Križnog puta, koja će – obzirom da je zbog svjetske pandemije otkazano hodočašće u Austriju – umjesto na Bleiburškom polju biti održana u samoj prvostolnici. Kako potom – a da to ne bude vulgarni dernek na balkonu - primjereno spojiti uljudbeni i ustaški duh, istog je dana, vidno ljut zbog izjave predsjednika Zorana Milanovića o uklanjanju HOS-ove ploče s natpisom „Za dom spremni“, zorno pokazao ugledni revizionistički publicist i režiser, najavivši nove dokumentarne filmove o djeci Kozare i Križnom putu, pozivajući u naslovu velikog intervjua: „Iskopajmo Jasenovac i saznajmo istinu!“
Konačno, kako primjereno spojiti državotvorni i ustaški duh – a da to bude pijani dernek pod službenom hrvatskom zastavom – zorno je na koncu pokazala sama državna pošta, izdavši povodom Dana Europe tematski album poštanskih maraka s motivima članica Europske unije, predstavljajući tom prilikom Republiku Hrvatsku markom s dvanaest europskih zvjezdica, slikom zagrebačke crkve svetog Marka i stiliziranom geografskom kartom - Nezavisne Države Hrvatske!
Ukratko, jedno obično proljeće u Republici Hrvatskoj na početku dvadeset prvog vijeka, sedamdeset pet godina nakon završetka Drugog svjetskog rata.
Osim što se baš nijedan od opisanih događaja nije dogodio u Republici Hrvatskoj.
Građanin I. M. s početka ove priče, recimo, svoje je susjede iz Ulice Matije Gupca, puštajući Thompsona s razglasa na balkonu pod hrvatskom zastavom, maltretirao usred Republike Srbije, preciznije usred Vojvodine, u subotičkom naselju Prozivka - i to točno na pravoslavni Uskrs! - dok je Thompsonovom novom pjesmom „Ne boj se“ svoj jutarnji program točno na Dan Europe započela Radio-televizija Crne Gore. Umjesto na Bleiburgu, misa zadušnica na dan sjećanja na žrtve Križnog puta bit će održana u katedrali Srca Isusova u Sarajevu, dakle usred Bosne i Hercegovine, a novi film o Križnom putu i iskopavanje Jasenovca najavio je Roman Leljak, predani ustaški revizionist i načelnik Radenaca, male općine usred Republike Slovenije. Najzad, tematsku poštansku marku s kartom Nezavisne Države Hrvatske izdala je državna pošta – Republike Sjeverne Makedonije!
I to sve samo u posljednjih nekoliko dana!
Hrvatski kulturni hegemonizam - nakon bezbroj pokušaja zabavnom muzikom, konditorskom industrijom, alternativnom umjetnošću i televizijskim sapunicama - konačno je tako pobijedio autohtonim nacionalfašizmom. Ona kljasta, unjkava i nedovršena Nezavisna Država s poštanske marke na sam se Dan Europe, sedamdeset pet godina nakon svog neslavnog kraja, preko noći raširila cijelim Balkanom, pa pregazila i Muru na zapadu i Drinu na istoku, ne zaustavljajući se prije Subotice na sjeveru i Skopja na jugu. Poglavnik, da je živ, ne bi dugo: do večernjeg dnevnika već bi siromah umro od sreće. A državna pošta morat će štampati novu kartu NDH, s cijelom Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom, te pripojenom Srbijom, Slovenijom, Crnom Gorom i Makedonijom.
Nakon čega će se Hrvatima valjati nekako naviknuti na neobični oblik velike nove države.
Uskrsla tako blaženopočivša Jugoslavija tamo gdje je nitko nikad očekivao nije: dok su ustravljeni Hrvati jednim okom gledali u London, Bruxelles i Beograd, držeći na drugom Sorosove plaćenike, nezavisne novinare, gay aktiviste, feministice, rockere, Židovsku općinu, Srpsko narodno vijeće i profesore s Filozofskog fakulteta, Jugoslaviju im s leđa obnovili fašisti i njihovi simpatizeri! Na sam Dan pobjede, dok je Europa polagala vijence, Treća se Jugoslavija ovaplotila kao Treći Rajh, punim imenom National-sozialistische Föderative Reich. NSFR Yugoslawien. „Hej Hrvati, jošte živi duh naših djedova“, pjevat će se sutra diljem domovine.
U jednom historijskom trenutku, eto, zvijezde su se posložile tako da je pjesmu vodećeg ustaškog trubadura s crnogorske državne televizije bilo moguće čuti na nekom balkonu u Srbiji i onda otpjevati na misi za bleiburške mučenike u sarajevskoj katedrali, pa snimku paketom s uredno pečatiranom poštanskom markom NDH iz Makedonije poslati vodećem ustaškom povjesničaru u Sloveniju. Razbaškarila se NDH „od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa pa do Jadrana“: „Kao niska sjajnog đerdana, svijetlim suncem obasjana, ponosito sred Balkana, Endehazijo, Endehazijo!“, odjekivat će ponosito sred balkona Nezavisne Države Jugoslavije glas Marka Perkovića, „tu je rođen naš Poglavnik, uz Firera drugi glavni, k'o heroja ceo svet ga zna, blago zemlji što ga ima, pamtiće se vekovima, živela Endehazija!“, odjekivat će pustim bulevarima glas Lepog Marka.
Stvar je zasad, jasno, samo demonstracijske i simboličke naravi, prigodno uređena na Dan Pirove pobjede nad fašizmom i sedamdeset petu godišnjicu komunističke okupacije Jugoslavije. Još uvijek ona nije u svojim granicama cijela Nezavisna i Hrvatska: novom bratstvu i jedinstvu ustaše su samo dale lice i zajednički nazivnik. Ponegdje, istina, to još nailazi na nerazumijevanje okoline - onoga Thompsonova gerilca u Srbiji uhapsila policija, a crnogorska televizija i makedonska pošta zbog Thompsona i karte NDH morale su se javno očitovati – a ponegdje ima i snažnog otpora: blajburška misa u Sarajevu, recimo, naišla je na žestoku reakciju Titinih komunista. Ponegdje pak ustaše se samo drugačije zovu: nekad četnici, a nekad komite, nekad mudžahedini, a nekad balisti, nekad bjelogardejci, a nekad, eto, baš ustaše.
Ta živa dopunjujuća raznolikost, međutim, i jest najveća snaga Jugoslavije. Jer, kako onomad u svom čuvenom govoru na splitskoj Rivi reče najveći među Hrvatima, „mi smo more krvi prolili za bratstvo i jedinstvo naših naroda, i nećemo nikom dozvoliti da nam ga dira ili iznutra ruši“:„Mi moramo stvarati svoju istoriju, svoju jugoslovensku istoriju, jedinstveni i ubuduće, ne dirajući u nacionalno pravo pojedinih republika da gaje svoje tradicije, ali ne na štetu, već u interesu čitave zajednice, radi međusobnog dopunjavanja. Ni jedna naša republika ne bi bila ništa, da nismo svi zajedno! To je naš put, to mi hoćemo, a ne razbijanje našeg jedinstva zbog raznih stvari!“
Ili, kako će jedinstvenu raznolikost jugoslavenskih tradicija već sutra opjevati Lepi Marko: „Kad se sjetim, suza krene, zamirišu uspomene, svake stope rodnog kraja i narodnih običaja!“ Pa kaže: „O Srbijo, lijepa li si, Makedonijo, zlatna ti si, Herceg-Bosno, srce ponosno! Crna Goro, more moje, jedna duša a nas dvoje, Slovenijo, ti Triglava diko!“
N1
