Ja se iskreno izvinjavam, samo sam se šalio. U prošlom broju Novosti, možda ste čitali, pisao sam o odredima crnokošuljaša koji uzduž i poprijeko Hrvatske upadaju na srpske kulturne priredbe, urlaju “Za dom spremni” i tjeraju djecu i starce na ulicu dovikujući im “smeća srpska”. Pa sam, čisto radi zajebancije, tekst završio upozorenjem da nas najveća opasnost tek čeka.
U Rijeci se, naime, tada pripremao ljevičarski prosvjed protiv gostovanja izraelskog koreografa Ohada Naharina. Ako ćemo vjerovati tezama da su ekstremna ljevica i ekstremna desnica zapravo iste, zaključio sam, onda će riječki lijevi ekstremisti zasigurno provaliti u zgradu HNK Ivana pl. Zajca, izbaciti balerine i baletane na ulicu i usput im dovikivati “smeća židovska”. Dobro, u redu, nije neka šala. Ali ne mogu moje šale biti toliko loše koliko hrvatska stvarnost može biti smiješna.
Jer nakon što je 15-ak prosvjednica i prosvjednika dočekalo gledaoce Naharinove “Venezuele” ispred ulaza, a jedna od njih nakratko omela izvedbu zviždanjem prije nego što su je redari izbacili pa policija privela, ona moja loša zajebancija pretvorila se – sad se, evo, ne zajebavam – u najozbiljniji argument istaknutih kolumnista, još istaknutijih političara i nešto manje istaknutih komentatora na društvenim mrežama.
“Osuda i presuda je bila trenutačna”, zagrmio je Marin Miletić, Mostova desničarska perjanica, “ali samo za jedne. Jer postoje i oni drugi koje se ne smije dirati!” “Očekujem u slučaju tih divljaka koji su upali na predstavu”, složio se Goran Vojković, Indexova liberalna leptir-mašnica, “potpuno jednak pravosudni, ali i medijski tretman kakav su dobili divljaci u Splitu!”
Kakva je uopće razlika između fašista koji prijete Srbima i ljevičara koji demonstriraju protiv genocida, složila se brzo armija Facebook-komentatora. I dok se takvom pitanju može tek prepustiti da postane vlastiti odgovor, a Miletiću i Vojkoviću da ostanu poanta jedne loše šale, izjednačavanje s fašistima koji urlaju ustaške pozdrave ispalo je nešto najnježnije što su riječke prosvjednice i prosvjednici čuli o sebi u narednim danima.
Jer na njih se survala lavina optužbi i uvreda neuobičajena čak i za kronično histerične domaće medije. “Komunjare”, vrištao je naš Miletić, “podupiratelji islamističkih terorista!” “Divljaci”, zgražao se Vojković, “divljaci i šovinisti!” “Fanatici”, pjenio se kolumnist Jutarnjeg lista Robert Bajruši, “neobrazovane budale!” “Rijeka je u petak svjedočila jednom od najglupljih prosvjeda ikada”, presudio je u Jutarnjem naslov teksta Luke Benčića… I tako dalje, i tako dalje, sve dalje od onoga što je trebalo biti prvo i osnovno novinarsko pitanje.
Ako su, naime, prosvjednice i prosvjednici pozvali na bojkot predstave – glasilo bi takvo pitanje – idu li ljudi gledati “Venezuelu”? Odgovor: pa baš i ne. Već na svečanoj premijeri, kada su sve kazališne dvorane u pravilu rasprodane, bilo je praznih mjesta. Pouzdani izvori javljaju pritom da su dobar dio popunjenih sjedala, umjesto publike s plaćenim kartama, zauzeli zaposlenici kazališta.
Ili je dakle riječka publika u velikom broju poslušala poziv na bojkot ili nije poslušala kulturno-medijsku mašineriju: treće nema. A obje su opcije podjednako poražavajuće za intendanticu HNK-a Dubravku Vrgoč
Ali da izbjegnemo vijesti iz druge ruke, dovoljno je pogledati kako riječko kazalište stoji s prodajom ulaznica za naredne termine, što se lako može provjeriti na službenim stranicama plemenitog Zajca. Na dan kada ovaj tekst nastaje, u srijedu 19. novembra – recimo to blago – ne stoji najbolje. Na sve četiri preostale izvedbe koje se održavaju ovih dana dvorana će, prema trenutnom stanju blagajne, ostati poluprazna. Možda riječku publiku kazalište naprosto ne zanima?
Krivo: ovih dana gostuje tamo i predstava Patrika Lazića prema knjizi Drage Hedla “Matija”, odavno rasprodana. Za Verdijev “Nabucco” i “Tri sestre, ja” u režiji Borisa Liješevića ostalo je jedva još nekoliko karata. A da onda nije problem u baletu: možda Riječani, eto, preferiraju operu i dramu? Moguće, ali to bi bio pravi debakl PR kampanje koja je u tzv. medijskom mainstreamu danima uoči premijere “Venezuele” pripremala teren za dolazak “svjetski poznatog koreografa” i “jednog od najvećih imena suvremenog plesa”, štancajući oduševljene najave i tople ljudske intervjue s Naharinom koji nam je pripovijedao o tome kako je “zahvalan što živi u divnom gradu, Tel Avivu, koji promiče slobodu”…
Ili je dakle riječka publika u velikom broju poslušala poziv na bojkot ili nije poslušala kulturno-medijsku mašineriju: treće nema. A obje su opcije podjednako poražavajuće za intendanticu HNK-a Dubravku Vrgoč, koja je dobro znala koga dovodi onda kada je u goste pozvala Naharina.
Za razliku od naših novinara i komentatora, naime, Vrgoč ne može ne znati da predstave telavivskog koreografa već 15-ak godina širom svijeta – od New Yorka, Los Angelesa i Londona do Atene, Frankfurta i Lyona – prate propalestinski prosvjedi. Ponegdje, kao u Dublinu prošle godine, oni završe tako da organizatori doista otkažu izvedbu. Drugdje, kao u Kanadi i SAD-u, čitave trupe, škole i studiji prestaju koristiti Naharinovu plesnu metodu. U većini slučajeva stvar se ipak odvija kao i kod nas: predstave se održe, ali u javnost barem dopru argumenti onih koji ih žele bojkotirati.
Poznati dakle argumenti, stari već dobrih 15-ak godina, ponavljani od New Yorka, Los Angelesa i Londona do Atene, Frankfurta i Lyona. Argumenti koji podsjećaju na to da slavni koreograf nikada nije odbio nijednu počast ni nagradu države koja počiva na okupaciji i aparthejdu. Da na službenim stranicama izraelskog Ministarstva vanjskih poslova piše kako je Batsheva, plesna trupa u koju je ugradio najveći dio svoje karijere, “globalno najpoznatiji ambasador izraelske kulture”.
Da globalno promicanje izraelske kulture pritom spada u državnu politiku rebrandinga Izraela kao zemlje umjetnosti, kreativnosti i slobode stvaranja. I da samog Naharina, kao što smo vidjeli, sva njegova kritičnost spram aktualne izraelske vlade neće spriječiti da po svijetu govori o Tel Avivu kao “gradu koji promiče slobodu”. Argumenti su dakle dobro poznati, a poznato je i da su nastali u sklopu palestinske inicijative BDS (bojkot, povlačenje investicija, sankcije), pokrenute po uzoru na globalno bojkotiranje i sankcioniranje Južnoafričke Republike u doba kada je ona provodila vlastiti aparthejd.
Poznato je i da se inicijativa BDS, slijedeći izravno upute samih Palestinaca, kroz posljednjih 20 godina proširila svijetom. Poznato je, napokon, da pritom uvijek i svugdje dobro pazi na to da bojkot veže isključivo uz ulogu državno sponzorirane izraelske kulture, a ne uz same individue ili – ovo je, valjda, blesavo spominjati – činjenicu da su te individue eventualno Židovi.
Pardon: bilo bi blesavo spominjati da nismo u Hrvatskoj. Jer je ovdašnjim političarima, novinarima i komentatorima ipak nešto lakše vrijeđati nego se makar nakratko uputiti u javno dostupne i dobro poznate razloge kulturnog bojkota. Pa nam je onda Marin Miletić objasnio kako “ovi mladi komunistički ekstremisti mrze Židove”. Pa je Goran Vojković dodao da su divljaci “išli brojati židovska krvna zrnca”. Pa je Luka Benčić ustanovio da je “jedini Naharinov ‘grijeh’ što je rođen u Izraelu”. Pa je Robert Bajruši zaključio da je riječki prosvjed bio “duboko antisemitski”, da riječki ekstremisti “ne trpe Židove” i da po svemu nalikuju na njemačke naciste uoči Auschwitza.
I tako dalje, i tako dalje, sve dalje od posljednjeg dodira s javno dostupnim podacima, istupima samih prosvjednika i zdravim razumom kao takvim. Ali i sve bliže službenoj hrvatskoj kulturnoj politici.
Sezonu lova na mlađahne riječke antisemite, naciste i mrzitelje svega židovskog otvorila je, naime, sama ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek. “Ne smije se i ne može briga za stradanja palestinskog naroda”, poručila je ministrica netom nakon prosvjeda, “iskazivati porukama koje se mogu tumačiti kao antisemitizam.” A kada ministrica obznani da se poruke “mogu tumačiti kao antisemitizam”, onda ih čitava ergela domaćih komentatora – vidjeli smo – tako i protumači.
Nema šale toliko loše, rekoh, koliko hrvatska stvarnost može biti smiješna: kolona nezavisnih kulturnih komentatora poslušno slijedi ministricu čija je vlada de facto legalizirala onaj ustaški pozdrav s početka našeg teksta, pozdrav pod kojim su hrvatski Židovi hapšeni, sprovođeni u konclogore i istrebljivani, dok ministrica kreće u boj protiv ljevičarskih antisemita.
S jedne strane tako relativiziraš nacistički “ZDS”, a s druge strane prosvjednike protiv genocida izjednačavaš s nacistima: kako da sad jedan prosječan komentator sklon sumnjivim šalama zaključi svoj tekst? Kako, ako je sumnjiv postao svatko tko ne misli kao ministrica? Kako, ako se presuda izriče po kratkom postupku i ako presuda glasi: antisemitizam? Nikako, jebiga. S lovcima na ljevičarske naciste nema zajebancije.
