Prva godina drugog predsjedničkog mandata Zorana Milanovića nije donijela praktički ništa bitno novo u odnosima predsjednika Republike i premijera Andreja Plenkovića, premda se – nakon Milanovićeve vrlo uvjerljive pobjede – učinilo da bi moglo biti drukčije, odnosno da bi mogla biti uspostavljena kakva-takva suradnja i komunikacija dvojice politički najmoćnijih ljudi u državi, suradnja i komunikacija koje su, uostalom, propisane Ustavom u područjima obrane, vanjske politike i nacionalne sigurnosti te u izboru predsjednika Vrhovnog suda. Donekle se promijenila tek retorika u javnim istupima: sukob se povremeno rasplamsava, no ipak nema teških riječi, pogotovo s Milanovićeve strane, kojima je obilovalo prvih pet godina “tvrde kohabitacije”. Sve drugo ostalo je isto, uz relativno nevažne oscilacije u nekim oblastima. Plenković i Milanović dijametralno su suprotstavljeni u glavnim vanjskopolitičkim temama, tokom šest godina nisu odmakli dalje od jednog veleposlaničkog imenovanja (Hidajet Biščević u Beogradu), od ožujka nema dogovora o predsjednici Vrhovnog suda, Sigurnosno-obavještajnu agenciju već godinu i pol vodi Hrvoje Omrčanin kao zamjenik ravnatelja, četiri godine nije bilo sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost, niti je ima na vidiku, posljednja sjednica Vijeća za obranu, poslije dugotrajne pauze, dogodila se u svibnju, i to samo zbog toga što bez suglasnosti predsjednika Republike nije bilo moguće u praksu vratiti obaveznu vojnu obuku, ali glomazne nabave oružja i oruđa teku bez ozbiljnijih konzultacija s vrhovnim zapovjednikom koji je, prema Ustavu, odgovoran za obranu neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti.
Predsjednik i premijer totalno se razilaze kad je riječ o rusko-ukrajinskom i izraelsko-palestinskom ratu te u pogledu tendencija da Europska unija, odnosno briselska birokracija preraste u svojevrsnu naddržavu ili nadvlast koja se ne libi donositi odluke o ratu i miru, i u kojoj praktički ne postoji pravo veta suverenih država-članica. Milanovićevi stavovi, međutim, ni najmanje ne utječu na pozicioniranje Hrvatske u međunarodnim poslovima. Plenković čvrsto drži kurs koji je dominantan unutar EU-a: puna podrška Ukrajini da se bori sve do uspostave “pravednog mira” i povrata okupiranog teritorija te uvjerenje da se ruska agresija, ako ne bude kažnjena, neće zaustaviti na Ukrajini; široko razumijevanje za izraelsku politiku prema Palestincima, politiku koja se oslanja na masovne zločine i svakovrsni teror. Hrvatski predstavnik pri Ujedinjenim narodima bio je prije desetak dana suzdržan u glasanju o rezoluciji koja govori o obavezama Izraela prema međunarodnom pravu, što podrazumijeva i omogućavanje dostavljanja humanitarne pomoći Palestincima u Gazi. Iz Ureda predsjednika saopćeno je da je Milanović poslao uputu Stalnoj misiji pri UN-u da se glasa za rezoluciju, kao što je na kraju postupilo 139 zemalja, ali je šef Misije, u statusu zamjenika veleposlanika, odlučio poslušati premijerov nalog jer zna da je u Plenkovićevim rukama veća moć, a da ga se može opozvati samo uz supotpis predsjednika Republike i predsjednika Vlade.
U situacijama poput ove njujorške jedan je od razloga Plenkovićeve nevoljkosti da se s Milanovićem konačno dogovori o postavljanju 89 veleposlanika i generalnih konzula: premijer sad ima punu kontrolu nad diplomatskom mrežom, a bilo kakav sporazum s Milanovićem značio bi barem djelomični gubitak nadzora. Premijer je stoga, skupa sa svojim šefom kabineta Zvonimirom Frkom Petešićem i ministrom Gordanom Grlićem Radmanom, pribjegao pregovaračkoj metodi koja ima najmanje šanse za uspjeh. Poslali su u Ured predsjednika listu svih 89 imenovanja. Milanović je potom odlučio da predloži svoje kandidate za 23 od 89 pozicija. No što s ona 23 imena i prezimena koja je na tim položajima vidio Plenković? Jasno je da je prvi korak u dogovorima trebala biti raspodjela diplomatskih odredišta između Banskih dvora i Pantovčaka, pa tek onda nominiranje konkretnih ljudi i razgovor o tim ljudima. Plenković je izjavio da očekuje od Milanovića da revidira svoju listu, na što je s Pantovčaka uzvraćeno da mu to ne pada na um i da je golem kompromis načinjen kad je predsjednik sveo svoj popis na jednu četvrtinu ukupnog broja. Većina hrvatskih ambasadora tako će ući u sedmu ili osmu godinu na službi u istoj državi, a neki među njima i u desetu ili jedanaestu godinu.
Otvoreno je i dalje pitanje nove čelne osobe Vrhovnog suda, i bit će otvoreno još najmanje mjesec dana jer Sabor ne zasjeda do druge polovine siječnja. HDZ dosad nije jasno dao do znanja hoće li podržati Milanovićevu kandidatkinju Mirtu Matić, sutkinju Visokog trgovačkog suda: sudeći prema ponašanju Plenkovića i vodećih HDZ-ovaca u parlamentu, ne bi bilo iznenađenje ni da je prihvate ni da je odbiju, kao što su prethodno odbili Sandru Artuković Kunšt, sutkinju Županijskog suda u Zagrebu, pri čemu se argumentacija doslovno svela na premijerovu konstataciju da “nikoga nije impresionirala”. Plenković kao da očekuje neki Milanovićev ustupak u zamjenu za izglasavanje Mirte Matić za predsjednicu Vrhovnog suda, a može biti da se radi o pokušaju vezane trgovine oko imenovanja veleposlanika.
E sad, zašto je Milanović, barem u javnim istupima, u proteklih godinu dana bio nježniji prema Plenkoviću, mada – vidjeli smo – nisu iščezli razlozi koji su ga u većem dijelu prvog mandata vodili u žestoko verbalno sukobljavanje? Odgovor vjerojatno nije samo jedan, postoji možda i nešto što zna samo Milanović, ali najbližim realnosti čini se to da je predsjednik Republike uvidio da oštra javna svađa ne nanosi štetu Plenkoviću, a pritom neumitno odmiče u drugi plan opozicijske čelnike, prije svega one lijevocentrističke provenijencije, te donekle odmaže i Plenkovićevoj desničarskoj opoziciji unutar HDZ-a.
