„Osovina SAD-Izrael je danas najveća prijetnja čovječanstvu“, napisao je visoki američki povjerenik UN-a za ljudska prava i stručnjak za međunarodno pravo, politiku i metodologiju ljudskih prava Craig Gerard Mokhiber.
„Osovina SAD-Izrael je danas najveća prijetnja čovječanstvu“, napisao je na platformi X-u bivši visoki američki povjerenik UN-a za ljudska prava i stručnjak za međunarodno pravo, politiku i metodologiju ljudskih prava Craig Gerard Mokhiber u povodu američko-izraelske vojne agresije na Iran usred pregovora s tom zemljom o njezinom nulearnom programu. „Poricati to pred tolikim dokazima znači ili totalno neznanje ili poricati vlastito suučesništvo.“ Danas istaknuti američki aktivist Mokhiber je tu svoju globalno vrlo neugodnu tvrdnju argumentirao nizom činjenica:
„Ubojita kampanja bombardiranja Irana (ubojstvo u jednom danu cjelokupnog državnog vodstva te zemlje, op. a.), nastavak genocida u Palestini, serijska agresija u inozemstvu, ratoborna okupacija više zemalja, djela transnacionalnog terorizma, represija u zemlji, planovi za profitiranje od ubojstava i kolonizacije, sustavno prikrivanje operacija Mossad-Epstein, msovna korupcija javnog i privatnog sektora diljem Zapada, sankcije protiv branitelja ljudskih prava i međunarodnih sudova, napadi na međunarodne institucije, razgradnja međunarodnog prava, masovni nadzor nad svima nama te rastući trag krvi i razaranja diljem svijeta“.
Upravo rasplamsali rat protiv Irana, koji je zahvatio bliskoistočnu regiju i ne vidi mu se kraj, nepopravljivo je zlo za svjetsku ekonomiju, mir i sigurnost, međunarodno pravo i globalne institucije
Čovjek koji se neosnovano diči kako je „zaustavio osam ratova u svijetu u manje od godine svoga drugog mandata“, američki predsjednik Donald John Trump, u kompi sa zloglasnim izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom, optuženim za genocid nad Palestincima i pod uhidbenim nalogom Međunarodnoga kaznenog suda (ICC), vojnom je agresijom na Iran zbog promjene njegova vjerskog režima i podčinjavanja prebogate naftne zemlje američkoj dominaciji pokazao da zapravo – pokreće ratove.
Trump može sad objesiti mačku o rep „alibi“ o potrebi uništenja iranskih postrojenja za „proizvodnju nuklearne bombe i dalekometnih balističkih projektila“ – koji da su „prijetnja Izraelu, SAD-u i inom svijetu“, sic transit – jer je još prošlog ljeta tvrdio kako je uništio ta postrojenja razornim tzv. Ponoćnim čekićem, raketiranjem i bombardiranjem 22. lipnja 2025. kada je nadmoćna američko-izraelska zračna sila (kao i sada: na prepad te usred pregovora i strogih tzv. sankcija) bezobzirno, ne mareći za tisuće civilnih žrtava i grubo gazeći međunarodno pravo, napala suverenu državu.
Ako je SAD u kompi s Izraelom lani u lipnju uništio iranski nuklearni projekt, kakvo sada uništavanje već uništenoga!? Licemjerje na entu. Već je i tzv. Ponoćni čekić međunarodnopravno nedopustiva samovolja jedne države u odnosu na drugu. Otkud pravo SAD-u, bez obzira na to što jest najmoćnija država na svijetu, imperijalno uvjetovati bilo kojoj inoj, suverenoj članici međunarodne zajednice, kakvu mora imati vlast, kako će se razvijati, koje potrebe i kako zadovoljavati, s kime će se „družiti“ u susjedstvu i šire, čime i s kim trgovati, kako konstruirati svoju vojsku i obrambeni sustav, itsl.?
Naravno da Trump nema to pravo, ponaša se protivno međunarodnim normama, ali si ga drsko uzurpira pozicijom prvenstveno vojne i ekonomske moći SAD-a. To je vrlo zabrinjavajuće za svjetski poredak utemeljen na poštivanju međunarodnog prava i nemiješanju u unutarnje stvari drugih, suverenih država. Bez obzira na činjenicu da iranski vjerski režim, rigidan do srži i zazoran iz zapadne tzv. demokratske perspektive, nije obrazac poštivanja međunarodnog prava i uljuđenih multilateralnih normi, SAD i Izrael – a tomu (ne)posredno drže ljestve politički grogirani ukrajinskim ratom birokrati EU-a i nekolicine članica tzv. prve brzine plus UK – nisu imali pravo napasti Iran, razarati mu industriju/infrastrukturu i masovno ubijati civile među blizu 100 milijuna žitelja. Koji imaju državu od sedmog stoljeća prije Krista, što Ameri i Židovi ne mogu ni sanjati.
Povijest razloga za agresiju na suverene države, što ih već desetljećima prakticira američki predatorski imperijalizam, karikaturalna je povijest laži i prijevara
Po Trumpovoj „logici“ kvazilujevskog tipa „gazda svijeta to sam ja“ te „mogu što hoću, gdje i kada hoću“, svijet se okreće naglavce. A taj arogant iz Bijle kuće nije u stanju držati red u vlastitoj zemlji, gdje je sukobio Amere jedne s drugima, dnevni život im uneredio i poskupio tako da prosječnoj obitelji ni dva posla dnevno ne pokrivaju troškove, javni dug države probija egzosferu tako da „zlatno doba“ još postoji samo u Trumpovoj glavi, a polit-vojna agresija SAD-a potpaljuje (pred)ratn požare širom svijeta.
Venezuelanski obrazac tzv. preuzimanja države neće upaliti u Iranu. Ne zato što je režim te šijitske/vjerske države ajatolaha već prije više godina predvidio mogućnosti terorističkih ubojstava svojih političkih i vojnih vođa – što SAD i Izrael čine širom regije i svijeta basnoslovno skupim akcijama svojih tajnih službâ CIA-e i Mossada: ubijaju i otimaju „mete“, sic transit – pa svaki ubijeni dužnosnik ima deseterostruke zamjene nego i zato što američko-izraelska agresija na Iran znači „nevjernički“ napad na islam. I zato što iza Irana stoje druge dvije globalne velesile: Rusija i Kina sa svojim tzv. saveznicama/partnericama. A ima ih, vojno vrlomoćnih, pa…
Ako SAD „smije“, jer se tako sprdne predsjedniku Trumpu i njegovim megakorporativnim mecenama u predatorskoj kapitalističkoj sjeni, oktroirati bilo kojoj slabijoj državi – pa i Iranu glede nuklearnog programa, za civilne ili vojne svrhe, svejedno – što i kako (ne)smije činiti, jer će joj u protivnom oteti (Venezuela) ili ubiti vođe (Irak, Libija), zašto ni jedna zemlja na Kugli, čak ni UN, injsl., „nema pravo“ isto zahtijevati od SAD-a? Samo zato što ga nije kadra vojno ili ekonomki primorati!? Očito, što bi kazao mudar pûk, sila zakon mijenja. Pa i međunarodni. Ako jest tako, a očito jest, jer američki aktivist Craig Gerard Mokhiber ne griješi ni u jednom slovu, zarezu i točci svog reagiranja na X-u.
Poricati „osovinu SAD-Izrael kao danas najveću prijetnju“ ne samo dugo trusnoj bliskoistočnoj regiji nego i svjetskomu miru i sigurnosti. Svijetu je previše i europski rat u Ukrajini, gospodarstvo i međunarodno pravo više ne stanuju u pouzdanim nastambama Starog kontinenta, gdje političko sljepilo i razvojna impotencija zamjenjuju zdrav razum, i zaista mu ne treba Bliski istok u plamenu. Taj plamen, potpaljen sa sjevernoameričkog kontinenta ima snagu proširiti se globalno, a onda će biti najmanje važno je li Iran obogaćivao plutonij/uran za proizvodnju električne energije ili za napuniti glave na balističkim projektilima.
Tko kontrolira SAD-ov nuklearni program? Nitko. Pogotovo nakon što je Trump nedavno samovoljno odbio produljiti SAD-ovo sudjelovanje s Rusijom u Novom START-u, programu o ograničenju nuklearnog oružja i nakon što je objavio kako SAD eskalira pokuse za usavršavanje svoga nuklearnog arsenala. Tko se usudi kontrolirati, zabranjivati, prijetiti, itsl. Rusiji sada glede nuklearnog progrma u vojne svrhe? Kini? Indiji i Pakistanu? Tko pak američkom strogoćom prema Iranu smije ili može tretirati nuklearno-balistički projekt Izraela i Sjeverne Koreje? Velike Britanije? Francuske? Nitko. Niti smije, niti može niti mu pada na pamet.
Zašto Trump to ne (u)čini!? Valjda zato što su sasvim drukčiji razlozi za „discipliniranje“ islamske vjerske države koja pliva na oceanu jedne od najkvalitetnijih naftâ na svijetu. Uz venezuelansku i libijsku, koje arogant iz Bijele kuće smatra američkima, sic transit. Besprizorno zbori ponosnim Irancima, drevnoj civilizaciji čiji kontinuitet državnosti zapasuje blizu 3000 godina više od američkoga: „Smjesta položite oružje ili vas čeka užasna smrt! Predajte nam svoju naftu i sve iz nuklearnog/balističkog programa!“
Tko kontrolira SAD-ov nuklearni program? Nitko. Pogotovo nakon što je Trump nedavno samovoljno odbio produljiti SAD-ovo sudjelovanje s Rusijom u Novom START-u, programu
Istodobno, Teheran gori pod američko-izraelskim projektilima, samo u jednoj školi je učas ubijeno 200 djece, a iranski projektili zasipaju Izrael i američke i britanske vojne baze u regiji. Kugla, navodno oslonjena na međunarodno pravo, kukavički rogobori i čeka Godota umjesto da Trumpu pokaže srednji prst. Iz pedagoških razloga. To itekako može, a neće. Svijet se ubrzano naginje nad ponorom nepredvidljive eskalacije zla, koja će nedvojbeno loše utjecati na globalnu ekonomiju i život svih ljudi, bez obzira gdje žive. CRO predsjednik i vrhovni zapovjednik OSRH Zoran Milanović zapovjedio je hitno povlačenje hrvatskih vojnika iz tzv. mirovnih misija Libanonu i Iraku.
Povijest razloga za agresiju na suverene države, što ih već desetljećima prakticira američki predatorski imperijalizam, karikaturalna je povijest laži i prijevara iza kojih ostaju milijuni mrtvih i ranjenih civila/vojnika, razoreni domovi, škole, bolnice, tvornice, komunalna infrastruktura, nepregledne kolone izbjeglica/prognanika, raseljenički kampovi u tuđini, glad, očaj… „Iran je najveća teroristička zemlja na svijetu“, notorna je Trumpova laž kojom – bez dopuštenja UN-ova Vijeća sigurnosti – nastoji opravdati pred svijetom agresiju na tu zemlju.
Predsjednik George Walker Bush je pak američko-koalicijsku agresiju 7. listopada 2001. na Afganistan pod nazivom Operacije „Trajna sloboda“ – da se ne ide dalje u prošlost Uncle Samova predatorskog imperijalizma – opravdavao talibanskim odbijanjem da izruči vođu terorističke mreže Al Quaide Osamu bin Ladena, optuženog da je 11. rujna organizirao napad na VTC-ove nebodere „Blizance“ u New Yorku te Pentagon i Bijelu kuću u Washingtonu otetim civilnim avionima. U srušenim je „Blizancima“ bilo poginulo cca 3000 zaposlenika i gostiju, Pentagonu se avion zabio u jednu stranu zgrade, a navodno zbog pobune putnika srušio se avion na letu prema Bijeloj kući.
Po tzv. teorijama zavjere, jer je puno ključnih pojedinosti o terorizmu 11. rujna 2001. ostalo nerazjašnjeno, uključivo zatajanje obavještajne službe i nereagiranje SAD-ova obrambeno-sigurnosnog sustava, incidente je konspirativno organizirao militantan vrh američke vlasti radi „alibija“ pred svijetom za „opravdani“ vojni udar na Afganistan i sve što će kasnije uslijediti u tzv. borbi protiv terorizma. Tri tisuće mrtvih nepoznatih civila u ruševinama „Blizanaca“ jezivo zvuči, ali „anulira“ neusporedivo krvaviju „osvetu“ na stotine tisuća puta više tuđih također nedužnih civila!?
À la izraelskom kasnije tzv. pravu na samoobranu u Pojasu Gaze kada izraelska vlada Benjamina Netanyahua „osvećuje“ 1200 ubijenih i 250 zarobljenih u Hamasovu napadu na židovski kibuc ubojstvom najmanje 200.000 Palestinaca, humanitaraca, UN-ovih aktivista za ljudska prava, međunarodnih liječnika, novinara… te sravnjivanjem sa zemljom cijelog Pojasak Gaze. Uz neposrednu političku, novčanu i oružanu potporu SAD-a najgorem genocidu nakon Drugoga svjetsog rata te voajersku sramotu EU-a. Za agresiju moćnih na nemoćne nema alibija.
Za ozbiljnu vojnu agresiju na neku zemlju treba vrijeme za pripremiti planove, vojsku i logistiku, a očito je nesretni Bush – koga su novinari na Blikom istoku gađali sramotnom cipelom na presici, sic transit – imao sve spremno za napasti Afganistan i prije 11. rujna 2001. Samo je trebalo izmisliti „validan alibi“. Američka vojska je napala već za tri tjedna, a 20 godina poslije, pobijeđena i osramoćena, predat će vlast talibanima, pa…
Već 20. ožujka 2003. – izmišljotinom britanskog premijera Tonyja Blaira i Georgea W. Busha o „velikim količinama oružja za masovno uništenje (nuklearno, kemijsko, biološko…, op. a.), kojim režim Saddama Husseina prijeti svojim građanima, susjednim zemljama i cijelom svijetu“ – SAD je napao Irak. Kemijsko oružje nije pronađeno, predsjednik Hussein je mučki ubijen, iračko je crno zlato palo u američko/zapadno „vlasništvo“, besmisleno je ubijeno više pod pola milijuna Iračana, a nekad suverena zemlja je sada disfunkcionalan vilajet, koji masno plaća da Uncle Sam i koalicijski kompići neumjereno piju.
Iračka će i Saddamova huda sudbina 19. ožujka 2011. sustići američko-koalicijskom vojnom akcijom i također naftom i plinom prebogatu Libiju i njezina predsjednika Muammara al-Gaddafija, kojega će mučki ubiti. Pod „alibijem“ „zaštite prosvjednika i nezadovoljnog naroda“ režimom pukovnika Al-Gaddafija – čak dopuštenjem rezolucije 1973 UN-ova Vijeća sigurnosti – srušena je vladajuća struktura, opljačkane milijarde dolara gotova libijskog novca, SAD nikad neće vratiti 10 milijardâ dolara duga Al-Gaddafijevim nasljednicima i Libija je danas disfunkcionalan (tri vlade, ni jedna valjana, sic transit!) alter ego Iraka. Krivci: SAD, Velika Britanija i Francuska prije tzv. koalicijskih vodonoša tipa Italije.
Inače, Libija se pod vlašću pukovnika Al-Gaddafija uspjela obraniti od napada već 1986. godine kada su ju SAD i uvijek iste tzv. saveznice, danas redom države EU-a tzv. prve i druge brzine, optužile za „državni terorizam“. Naime, „alibi“ je pronađen u bombaškom napadu na jednu diskoteku u Berlinu, koju su posjećivali američki vojnici stacionirani u Njemačkoj. Zato je trebalo srušiti libijski režim, oduzeti im petrodolare, naftna polja i ubiti predsjednika Muammara al-Gaddafija!?
Samo par mjeseci prije američko-izraelskog napada na Iran, Venezuela je siječnja 2026. doživjela ponoćni prepad američkih specijalaca. Oni su ubili četrdesetak čuvara te iz rezidencije u Caracasu – što je svjetski presedan – oteli predsjednika Nicolása Madura Morosa i suprugu Ciliju Adelu Flores de Maduro te ih radi suđenja prebacili u zatvor u SAD-u. Trump je proglasio Venezuelu i njezina lidera za „najveće dilere kokaina na svijetu“, nagomilao ogromnu vojnu silu uz tu zemlju i ultimativno zahtijevao da svoja naftn polja preda američkim kompanijama.
Upravo rasplamsali rat protiv Irana, koji je zahvatio bliskoistočnu regiju i ne vidi mu se kraj – navodno zbog „nuklearne prijetnje“ (à la iračko oružje za masovno uništenje“, kojeg nije bilo?) – nepopravljivo je zlo za svjetsku ekonomiju, mir i sigurnost, međunarodno pravo i globalne institucije. Za takvo zlo nema ni „alibija“, kamoli alibija.
