Sukob sa Zoranom Milanovićem zacementirao je poziciju Marija Banožića u Vladi i sasvim razotkrio Andreja Plenkovića kao premijera koji je iskorijenio koncept političke i moralne odgovornosti

Andrej Plenković i Mario Banožić na otvorenju Kongresnog centra u Hrvatskom vojnom učilištu "Dr. Franjo Tuđman" (foto Sanjin Strukić/PIXSELL)

Ministar obrane Mario Banožić odavno je pronašao formulu vlastite nesmjenjivosti, neovisno o dokazima o nedoraslosti funkciji koju zauzima, neovisno o počinjenim nepodopštinama i iscrpno dokumentiranim kaznenim prijavama koje su podnesene protiv njega, neovisno o sudskim presudama i rijetko viđenoj bezobzirnosti u iskorištavanju pripadanja vladajućoj kasti: zaratio je, naime, s predsjednikom Republike Zoranom Milanovićem, vrhovnim zapovjednikom vojske, a to je bilo dovoljno da premijer Andrej Plenković zabetonira njegov položaj u Vladi.

Vjerojatno su u pravu oni što tvrde da bi Plenković još onomad smijenio Banožića da nije bilo učestalih Milanovićevih verbalnih obračuna s ministrom obrane i otvorenih zahtjeva s Pantovčaka da ga se izbaci iz ministarskog sastava, no sve se više pokazuje, a u preostalih nekoliko predizbornih mjeseci stvari bi mogle i dodatno eskalirati, da je Milanović i ne htijući jako naštetio Plenkoviću: da premijer nije iz inata zaštitio Banožića i da ga je smijenio prije, recimo, godinu i pol, uvelike bi olakšao svoj politički život. Sad je prekasno, premda se u medijima posljednjih dana pojavljuju nagađanja o tome da će šef HDZ-a i Vlade poduzeti čišćenje nekolicine kompromitiranih kadrova, među njima i ministra obrane. Ne treba zanemariti da je Banožić i predsjednik HDZ-a Vukovarsko-srijemske županije te da ga podržava Tomislav Čuljak, godinama najmoćniji HDZ-ovac u tom dijelu Hrvatske, a približavaju se izbori.

Prema presudi Visokog upravnog suda, Banožić se ogriješio o pravila kad je sam sebi, kao ministar državne imovine, potpisao rješenje o dodjeli državnog stana na korištenje. Kažnjen je s 930 eura, ali je odmah najavio da će se žaliti Ustavnom sudu

Posljednji slučaj koji je Banožića kao negativca doveo u javni fokus jest presuda Visokog upravnog suda – dakle, drugostupanjskog suda – po kojoj se ministar ogriješio o pravila kad je sam sebi, kao ministar državne imovine, potpisao rješenje o dodjeli državnog stana na korištenje, jer u Zagrebu nema svoju nekretninu. Kažnjen je s 930 eura globe, ali je – umjesto da plati kaznu i ispriča se javnosti – odmah najavio da će se žaliti Ustavnom sudu. Riječ je o formalnom prekršaju – dodjelu stana naprosto mu je trebao potpisati netko drugi iz tadašnjeg Ministarstva državne imovine – ali dvije sudske instance, a prije toga i Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, ustanovili su da je Banožić učinio nešto što nije smio i odrezali su mu više-manje simboličnu kaznu. Njemu to, međutim, nije dovoljno da bi shvatio da je pogriješio.

S druge strane, maksimalno je iskorištavao presudu Visokog upravnog suda u slučaju umirovljenja brigadira Elvisa Burčula, bivšeg zapovjednika Počasno-zaštitne bojne Hrvatske vojske. Ministar obrane samovoljno je, na osnovu ličnog animoziteta, i mimo službenih planova umirovio Burčula u trenutku dok je ovaj bio zapovjednik spomenute jedinice, koja je, između ostalog, zadužena za fizičko osiguranje državnih objekata u kojima radi i boravi predsjednik Republike. Bio je to početak sukoba Banožića i Milanovića, sukoba koji je ministar svjesno započeo, a sud je na kraju nije dao za pravo Ministarstvu obrane, jer je Burčul u međuvremenu došao u životnu dob koja ga zakonski goni u mirovinu.

Banožić nije uspio shvatiti da mu je politički najmudrije što prije zatvoriti sagu o svom funkcionarskom stanu, jer je tehnički propust za koji je kažnjen najmanji problem u akciji njegovog stambenog zbrinjavanja u Zagrebu. Banožić je, naime, sebi odabrao stan u Gundulićevoj ulici, u centru grada, i to stan od 92 četvorna metra, premda je on jedini koji živi u tom stanu. Banožićeva supruga i troje njihove djece žive u Vinkovcima, a toliki stan uzeo je – tako je obrazložio – da bi ga mogla posjećivati obitelj. Istovremeno, uzimao je dodatak za odvojeni život.

Država je, osim toga, investirala blizu 50 tisuća eura u uređenje stana u Gundulićevoj, iako je bilo drugih državnih stanova koji su udovoljavali kriterijima i u čije uređenje nije trebalo ulagati ni približno toliko proračunskog novca. No Banožić je htio strogi gradski centar i punu raskoš: samo najreprezentativniji državni kvadrati za ministra državne imovine. Opsesiju stambenim kvadratima manifestirao je i nedavno kad je dobio subvenciju državnog APN-a od 25 tisuća eura za gradnju kuće u Vinkovcima. Ispunjavao je formalne uvjete, a moralni obziri nisu faktor u njegovim osobnim računicama, u njegovoj odlučnosti da iz političke pripadnosti i neograničenog Plenkovićevog pokroviteljstva iscrpi maksimum privatnog ćara.

Šteta koju je Banožić proizveo na položaju ministra državne imovine gotovo je beznačajna u odnosu na nered i permanentno izvanredno stanje u oružanim snagama, što je rezultat njegova nastojanja da bude neka vrsta paralelnog vrhovnog zapovjednika

Formalno je ispunio uvjete i za status izvanrednog sveučilišnog profesora i bio je podnio zahtjev Ekonomskom fakultetu u Osijeku, gdje je i doktorirao prije deset godina s prilično komičnom disertacijom, da mu se dodijeli to znanstveno zvanje, ali onda je u javnost izišao njegov nastavni priručnik iz 2020., još komičniji od doktorata, prepun netočnosti i prepisanih tuđih tekstova. Taj rad valjda je trebao poslužiti izboru u zvanje izvanrednog profesora. "Malo je reći da sam šokiran količinom negativnosti koje su se slile na račun moga akademskog i znanstvenog rada kojim se bavim gotovo 15 godina, ali i pokušajima da me se prikaže nestručnim, nečasnim i onime koji radi na štetu studenata. Tražene uvjete koje treba ispuniti svaki izvanredni profesor ispunjavam, a odustati od akademske karijere neću, već ću ovaj njezin djelić ostaviti po strani dok obavljam dužnost ministra i člana Vlade Republike Hrvatske", objavio je uvrijeđeni ministar.

Sve je to, međutim, u materijalnom pogledu gotovo beznačajno u odnosu na štetu koju je Mario Banožić proizveo na položaju ministra državne imovine, dok je sve to, pak, u suštinskom smislu gotovo beznačajno u odnosu na nered i permanentno izvanredno stanje u oružanim snagama, što je rezultat nastojanja ministra obrane da bude neka vrsta paralelnog vrhovnog zapovjednika. Maja Đerek, nekadašnja zaposlenica tvrtke Državne nekretnine, podnijela je Državnom odvjetništvu kaznenu prijavu protiv Banožića, i ne samo protiv njega, prije više od godinu i pol. Radi se o izuzetno argumentiranoj prijavi u kojoj se, između ostalog, opisuje kako je Banožić u vrijeme dok je bio ministar državne imovine izravno pogodovao jednoj zagrebačkoj poduzetničkoj obitelji da godinama zauzima dva poslovna prostora u centru Zagreba i da uporno ne plaća najamninu, oštetivši državu za više stotina hiljada eura.

Đerek se izložila Banožićevoj srdžbi i progonu zbog toga što se, u okviru svojih službeničkih ovlasti, zalagala za hitno izbacivanje politički i društveno dobro umreženih poduzetnika iz državnih lokala. Državnom odvjetništvu dvadesetak mjeseci nije bilo dovoljno da odluči o kaznenoj prijavi protiv Banožića i drugih: ta sporost ne može se protumačiti nikako drukčije nego kao politička usluga tužiteljstva aktualnoj vlasti, jer bi Plenkoviću jako naštetilo da mu još jedan ministar izleti iz Vlade zbog optužbi za umiješanost u kriminalne poslove.

Zoran Milanović na svečanoj zakletvi ročnih vojnika u Požegi (Foto: Ivica Galović/PIXSELL)

Zoran Milanović na svečanoj zakletvi ročnih vojnika u Požegi (Foto: Ivica Galović/PIXSELL)

Što se tiče vojske, počelo je, rekosmo, s brigadirom Burčulom, a nastavilo se višemjesečnim maltretiranjem admirala Roberta Hranja, načelnika Glavnog stožera. Hranj se našao na udaru zbog toga što je Banožić htio dokazati da je Milanović prisilio načelnika Glavnog stožera da provodi njegove nezakonite hirove, koji se tiču upotrebe vojnog osoblja i sredstava za službene potrebe vrhovnog zapovjednika. U Glavni stožer poslana je vojna inspekcija, ali inspektori ondje nisu pronašli ono po što ih je ministar bio poslao. To je svrstalo generala Dragu Matanovića, glavnog inspektora obrane, na listu visokih časnika koji nisu u Banožićevoj milosti.

Prije dva tjedna, za zamjenika glavnog inspektora obrane postavljen je brigadni general Perica Turalija, dosadašnji ministrov savjetnik. Plan je vjerojatno da Turalija u dogledno vrijeme postane glavni inspektor obrane ili da ga se plasira na neku još važniju dužnost, no za to je neophodno da bude promaknut u čin general-bojnika, a za to promaknuće potreban je potpis predsjednika Republike. Teško da će Milanović unaprijediti Turaliju, s obzirom na to da je javno negodovao i zbog toga što je dotični general raspoređen u obrambenu inspekciju: Turalija je, naime, 2021. godine smijenjen s mjesta zapovjednika Zapovjedništva specijalnih snaga, jer je unutar te formacije otkriveno konzumiranje i dilanje kokaina. Zar ga se moralo smjestiti baš u Glavni inspektorat obrane?

Banožić je u svom kabinetu formirao svojevrsni alternativni Glavni stožer u kojem je, uz Turaliju, i general Željko Živanović. Iz tog kruga bila je potekla ideja da se admirala Hranja po sili zakona pošalje u penziju kad je navršio šezdeset godina života, mada je imenovan na mandat od četiri godine i mada se u veljači 2020., kad su ga Milanović i Plenković postavili za načelnika Glavnog stožera, dobro znalo koliko ima godina. Time se htjelo postići da se umanji utjecaj predsjednika Republike na oružane snage, jer su Banožić i ekipa ocijenili da je Hranj previše lojalan Milanoviću, ali odustalo se od te tupave zamisli, jer se šefa Glavnog stožera ne može razriješiti bez predsjednikove suglasnosti, kao što se ni novog načelnika ne može imenovati mimo predsjednikovog potpisa.

Banožić otada svakih šest mjeseci produžuje Hranju aktivnu vojnu službu. Iz istog kruga – naravno, uz premijerov blagoslov – došla je i inicijativa da se novog ravnatelja Vojne sigurnosno-obavještajne agencije izabere tako što će Milanoviću biti poslano ime i prezime kandidata bez ikakvog prethodnog usuglašavanja. Ministrov odabranik, general Mijo Validžić, na kraju je očekivano izvisio, a dogovor o ravnatelju VSOA-e i o drugim vojnim imenovanjima postigli su pregovarači iz Ureda predsjednika i Vlade među kojima nije bio ministar obrane.

Andrej Plenković voli u svojim istupima optuživati Milanovića i pojedine opozicionare da su spustili razinu političke debate u Hrvatskoj na povijesno dno. Debata, međutim, na kakvoj god razini bila, neusporedivo je manje važna od konkretnih postupaka u upravljanju državom. Činjenica da je, u svemu ispodprosječni, Mario Banožić još uvijek ministar obrane, da je uopće postao ministar bilo čega, neviđeno je srozavanje kriterija i otvoreno ruganje javnosti. To je konačno ubijanje koncepta političke i moralne odgovornosti zarad premijerovog inaćenja s predsjednikom države, pri čemu to inaćenje nije u sferi iracionalnog.

Plenkoviću treba sukob s Milanovićem da bi se pred HDZ-ovim članstvom i biračkim tijelom, naročito uoči izbora, dokazao kao neustrašivi i nepokolebljivi zaštitnik stranke, stranačkih interesa i ljudi, kao gromobran kad je riječ o neprijateljskim napadima na organizaciju koja je zagospodarila gotovo svih segmentima države i društva, a želi se predstaviti žrtvom sveopće mržnje i zavisti. Taj Plenkovićev sebični motiv jači je od osjećaja odgovornosti prema interesima građana i prema elementarnoj političkoj pristojnosti.

portalnovosti