U neka dobra i staložena prijedigitalna vremena, kada bismo svakoga jutra iz novina saznavali što se jučer dogodilo u zemlji i svijetu, nigdje, ni u nijednom listu nije postojala rubrika u kojoj bi mogla biti ispričana priča o popularnom pjevaču koji se usred nastupa na privatnom božićnom domjenku popeo na već opustošenu trpezu, prošetao njome kao kakvim korzom obilja, i pritom ugazio u kuglof. Naprosto, živjeli smo tad u civilizaciji u kojoj novinar za takvo što nije sjedao za pisaći stroj, niti je postojalo čitateljstvo koje bi na takvu priču trošilo oči. A to da bi se netko, izuzev možda matere, babe, sestre ili žene popularnog pjevača uzrujao oko toga što se on penjao na stol i pritom još je ugazio u kuglof, bilo je nezamislivo. U ta ne tako davna doba, kojih se dobro sjećamo iz života i iz književnosti, dok se još telefoniralo samo od kuće, a ekrani su služili samo televizorima, jasno se razlikovala privatna od javne sfere. I da, znalo bi vam biti malo neugodno ako bi se netko popeo na stol, ili ako bi mrtav pijan završio ispod stola, ali to naprosto nije bila stvar od šireg interesa. Također, znalo se tko ima pravo da izriče javni prijekor. I koja je, ustvari, razlika između javnog i privatnog prijekora. Dobro se, recimo, pazilo da se ne penješ po stolovima pred pobožnom babom ili brižnom materom. Kompleksan je i do zla boga dugotrajan, da ne kažem vječan, doživotan, bio njihov prijekor. I još veće bilo je njihovo brižno razočaranje. Ali je bilo samo njihovo, ničije više. Kao što bi samo njihov bio užas ugaženog kuglofa. Istinska me jeza hvata pomislim li samo na moju pokojnu Nonu – koja je odavno postala književni lik te ju zato pišem velikim slovom – da je vidjela mene, ili da je vidjela meni dragog Gibonnija, koji bi sigurno i njoj zbog mnogih pjesama bio drag, ali je umrla prije njegove slave, da nas je obojicu, ili jednog po jednog, vidjela kako gazimo po kuglofu. Mene bi podvrgnula trajnom odgojno-obrazovnom procesu, tako da bih nakon toga hodao kao da gazim kroz minsko polje, u strahu da ne ugazim u kakav kuglof. Njemu, na kojeg ne bi imala utjecaja, teško bi oprostila. Ali samo ako bi prethodno imala neku privatnu relaciju s njim, ako bih joj ja doveo Gibonnija u kuću, i ako bi u kuglof ugazio pred njezinim očima. Za sve bi drugo bila savršeno nezainteresirana. Sve drugo za nju bi bilo običan trač. A ništa u tom njezinom prijedigitalnom svijetu nije bilo takvom prijeziru izloženo kao trač i kao nastojanje tog ružnog i primitivnog svijeta da svi postanemo jedna velika obitelj, naseljena u jednu kuhinju, u kojoj pola dana iz iste ćase žderemo, i jedan zahod, u kojem drugo pola dana svi zajedno u isto vrijeme obavljamo defekaciju, kako se stručno naziva završni akt probave. Trač je gori od svega onog što može biti predmet trača. Mnogo je, dakle, gore komentirati to što je Gibonni na privatnoj zabavi šetao trpezom, nego šetati trpezom i gaziti kuglofe.
Zlatan Stipišić Gibonni postao je, na samom kraju godine, junak našeg doba i svih naših božićnih domjenaka. Ostrvila se na njega kuka i motika. Nasrnuo je na njega digitalni šareniš, baš kao da se napio i onda je mrtav pijan silovao lijehu mladih, tek izniknulih rotkvica. Zažarile su se u najvećoj moralnoj indignaciji sve društvene mreže, pa ga je tako opandrčila i snaha gospodara hrvatskog fudbala i bjegunca od zakona Zdravka Mamića. Digitalna era je, barem u Hrvatskoj, vrijeme takvog moralnog relativizma i mentalne suludosti u kojem se narodne mase neusporedivo gore indigniraju kada netko ugazi u kuglof, nego kada netko pred optužbama za kolosalnu pljačku umakne preko državne granice.
Ali mora da, ipak, u kuglofu postoji ono nešto što ljude, naročito snajčice i nevjestice po društvenim mrežama i žurnalističkim simulakrumima, motivira na ovakvu histeriju. Premda mozgovi tog svijeta nisu mnogo veći od plivadona, niti od puceta zagubljenog u kutiji s alatom, njihova reakcija nije sasvim izvan tradicije. Drukčije bi oni reagirali da je Gibonni ugazio u zdjelu ruske salate. Kuglof je, naime, kruh. Habsburški gugelhupf jedan je od onih kolača, kao i panetone, recimo, kao i bischofsbrot, recimo, koji su nastajali iz ideje kruha. Kruh za zasladiti, kruh za djecu, za blagdan, za vrijeme mira, odmora i ludovanja. A kruh je Božja mana, Božji nimet. On jedini ima sveto mjesto među svim našim hranama. To mjesto, istina, manje se tiče svetih knjiga, a više naših urođeničkih praznovjerica. I to vrlo dubokih praznovjerica. I mene, priznajem, jeza hvata pri pomisli da gazim po kruhu.
No, kako su mozgovi veličine plivadona, koji su pokretali hajku na Gibonnija, mogli o kuglofu tako duboko misliti? Ne, nisu oni mislili. To im je samo došlo, kao što u digitalnoj eri, u eri društvenih mreža i žurnalističkih simulakruma, ljudima koješta samo dolazi. Kolektivna svijest tu funkcionira kao septička jama koja se bez prestanka prelijeva. U tom prelijevanju štošta se među svim tim produktima svijesti i podsvijesti može naći.
A Zlatan Stipišić, koji doista jest neko zlatno dijete svojih roditelja, načisto se usred svega izbezumio. I onda se sasvim ozbiljno ispričao. Da nije bilo te isprike, koja je, primijetili ste, na čas zaustavila hajku i resetirala mozgove veličine plivadona, nakon čega su ubrzo nastavili po svome, za ovom pričom ne bi bilo potrebe. Jer priča kao priča ne bi imala poantu. Mogao bi je, istina, smisliti sam pisac. Ali priče u novinama trebale bi biti takve da poanta proizađe iz stvarnosti, a ne iz piščeve imaginacije.
Nakon što se Zlatan ispričao, neki su se razumni glasovi, pjevaču naklonjeni, koji su otpočetka sve pokušavali okrenuti na šalu, javno zapitali: kome se on to ispričava, kuglofu možda? Nije kuglofu, trpezi, ni ruskoj salati, nije ni publici na privatnoj zabavi u zagrebačkoj Laubi, a nije ni snajkama zabrinutim za glad u svijetu. Zlatan se, taj blesavi moj Đibo, pjevač Gibonni, zapravo, ne do kraja osviješteno, i ne imenujući je, ispričao svojoj babi, ili svojoj materi, ili onoj svojoj tetki koja je s najvećim užasom, odozgor s Nebesa, iz Raja, ili odozdol, kroz kompjutorsku bužu, gledala kako njezin mili Zlatan gazi ljudima po trpezi i po, božemiprosti, kruhu nepojedenome živom. Njoj se, izbezumljen luđacima, Gibonni ispričao punog srca i sa sviješću o tome što se iz te zbrke digitalnog svijeta i svijeta naših duša sve može izroditi.
One, međutim, te njegove brižne babe, tetke, matere, ipak dobro znaju ono za što moralno indignirane vrane, čavke i tukane nije niti najmanje briga. Znaju one, jer njega znaju, da njihov Zlatan nikad se ne bi penjao na stol da mu nije takav posao. Ali znaju i nešto što je iz njihove perspektive mnogo važnije: ne bi Zlatan po kruhu ni po kuglofu gazio, e samo da je mogao vidjeti po čemu to hoda! Kakav je u Gibonnija vid? Je li moguće da o tome ništa ne piše po našim vajnim portalima, može li biti da se i na tu temu ne prelijevaju septičke jame i društvene mreže? Jest, moguće je. Kao što je ne samo moguće, nego i sasvim vjerojatno, da ne kažemo i izvjesno, da Gibonni uopće nije vidio po čemu hoda. Je li mu to opravdanje? Pred onima kojima pred kojima se Đibo mora opravdavati, kao što se i ja opravdavam pred tim antičkim korom svojih mrtvih žena, to nikako nije opravdanje. Ne hoda se, sine, po trpezi! Nikad, ni u kojoj prigodi! I nitko te na to ne može nagovoriti! Oni neka doma hodaju svojim materama i babama po stolovima, ti nećeš!
Zlatan Stipišić Gibonni pedeset i trogodišnji je već pristojni i ljubazni dječak hrvatske popularne kulture. Napisao je i otpjevao u posljednjih tridesetak godina neke važne pjesme, uglavnom na jeziku i narječjima juga. Premda bi povremeno bivao zastrašujuće popularan, vazda je ostajao u sjeni velikog oca. Nije mu na um padalo da se posluži oružjem popularnosti i da ga pokuša nadrasti. Osim što bi to bila laž, bilo bi i užasno nepristojno. A Đibo je, poznajemo ga, jedan od pristojnijih ljudi u ovome našem komadićku svijeta. I ta mu pristojnost također ne služi kao oružje ili kao sredstvo za bilo što. Pristojnost je sama po sebi neki važan smisao. Pristojnost je, uostalom, talent. Hodajući niz trpezu i ugazivši u kuglof, Đibo nije iznevjerio svoj talent.
