Uz 100. godišnjicu rođenja Ivana Supeka
Na rastanku, prije nego što ću ugasiti diktafon, još sam ga pitao ima li, po njegovu mišljenju, Boga. Nasmiješio se samouvjereno, i odgovorio da za njega Boga nema. Godinu kasnije, na radiju su jednoga jutra objavili vijest o njegovoj smrti. Uskoro su dio savskoga nasipa i najljepša zagrebačka gimnazija ponijeli njegovo ime. U novinama su izlazili, i još uvijek povremeno izlaze, prigodni članci, u kojima se o njemu govori kao o svojevrsnome hrvatskom ljepoduhu, oprašta mu se ljevičarstvo, ateizam, pa čak i jugoslavenstvo, to što je bio protiv Tuđmana i što ga se nije moglo utjerati ni u jedno stado, vole ga jer im se, vjerujem, zbog nečega čini kako je baš on, Ivan Supek, djelovao kao maneken europskoga hrvatstva. Pritom, ništa o njemu nisu znali. Ni čime se, zapravo, bavi, na kojem je fakultetu predavao i čega je bio profesor prije nego što je postao predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Sa stanovišta javnosti, Supekova biografija podsjeća na životopise hrvatskih kneževa i kraljeva. Kriptična i zatvorena, s tek ponekim očaravajućim detaljom, koji bi lijepo ukrasio CV nekoga novovjekog proroka. Kao ono da je 1944, na Kongresu kulturnih radnika u Topuskom, upozorio na opasnost koja svijetu prijeti od nuklearnog oružja. Osim što atomska bomba još nije postojala, prije njega nije bilo nikoga tko bi govorio o njenoj pogubnosti.
Ivan Supek bio je izdanak malobrojnoga zagrebačkog građanstva, koje je započelo svoje odumiranje i prije nego što se do kraja formiralo. Dvije godine stariji brat Rudi, filozof i sociolog europskoga formata, logoraš iz Buchenwalda, heroj francuskoga pokreta otpora i pukovnik Francuske vojske, veća je i dovršenija ličnost. Jedan od onih intelektualaca na koje bi neka drukčija Hrvatska sigurno bila ponosna, dok je u ovoj i ovakvoj Rudi Supek temeljito sahranjen i strateški zaboravljen. On je doktorirao na Sorbonni u vrijeme kada je brat Ivan studirao fiziku i matematiku u Beču, Parizu, Zürichu i Leipzigu.
U Ivanu Supeku je, čini se, bilo nečega što je istovremeno genijalno i nesustavno. Prave memoare nikada nije napisao – niti je imao izrazitijega dokumentarističkog dara – tako da je neispričana ostala i njegova europska priča iz vremena kada se Europa po prvi put u dvadesetom stoljeću ujedinjavala i dijelila po crti one važne i besmrtne ideološke podjele, na Europu koja će u ime svoga ujedinjenja istrijebiti sve Židove, komuniste, masone i heretike, i Europu koja će se ujediniti tek u ratu protiv fašizma one prve Europe. Ivan Supek živio je i studirao na obje strane još uvijek nevidljive fronte, da bi se na kraju, fasciniran kvantnom teorijom, zadržao na strani istrebljenja i mržnje, u Njemačkoj. Nekoliko sam ga puta pokušavao navesti na razgovore o toj okolnosti, ali nije išlo. Njega naprosto nije fasciniralo ono što je fasciniralo mene. To je, vjerojatno, i razumljivo: bio je to njegov život, njegova kvantna fizika.
Bio je suradnik Wernera Heisenberga kada ga je 1941. uhitio Gestapo, koji je imao podatke o njemu, dobavljene preko savezničkih policija. I tada je, naime, Supek bio ljevičar. Istina, to njegovo ljevičarstvo nije bilo do kraja definirano, niti će ikada biti. Iako je po povratku u domovinu postao član Komunističke partije Jugoslavije, istina kratkotrajni, Supek nije bio komunist. Nisu ga fascinirali masovni pokreti ni revolucije, nije imao pojma o proletarijatu i njegovim nevoljama, nije pripadao poštenoj inteligenciji niti je na vrijeme čitao Maksima Gorkog i Henrija Barbussea, općenito je bio nepogodan za kolektivni rad. Bio je građanski sin, sasvim dovoljno ohol da im ne bi pripadao, ali i da bi ih fascinirao, najprije komuniste, a onda i Hrvate kojima je nacija ideološka legitimacija.
Jugoslavija se nakon rata razvijala poput živoga organizma koji većinu unutrašnjih organa ima u paru: dva plućna krila, par bubrega, dvije moždane polutke, par mandula… Tako je nastao Institut nuklearnih nauka u Vinči i Institut Ruđer Bošković u Zagrebu. Vinču je utemeljio Pavle Savić, a Ruđera Boškovića Ivan Supek. Savić je bio šest godina stariji, iza sebe imao je veliku znanstvenu karijeru u Francuskoj, a Supek se fizikom više i nije bavio. Postao je organizator, borac protiv atomskog naoružanja, propagator nauke i znanstveni prosvjetitelj. Obojica su se našli u Saveznoj komisiji za nuklearnu energiju, osnovanoj s manje ili više prikrivenom političkom ambicijom stvaranja atomske bombe. Ni Saviću, ni Supeku, međutim, baš i nije bilo do bombe, uz tu razliku što Savić nije imao ambiciju da se bavi svjetskom mirotvornom politikom. Na kraju, Supek je izašao iz komisije, ali i iz Instituta Ruđer Bošković, i započele su njegove opozicijske godine. Nije bio disident, niti neprijatelj režima. Supek je bio dosljedni opozicionar u okvirima koji su bili mogući i dopušteni u Titovoj državi. Kao takav, slobodno je mogao biti i dio intelektualne i društvene elite.
Njegovom zaslugom kao rektora Zagrebačkog sveučilišta 1970. osniva se Interuniverzitetski centar u Dubrovniku. Nakon pada Savke Dabčević Kučar i Mike Tripala, i njegovih prodemokratskih reakcija na zbivanja unutar sveučilišta, Supek se našao na listi ozloglašenih. Tada bio je najbliže disidentskom statusu, ali svejedno nije postao disidentom. Nije privođen ili ispitivan na policiji, nije mu bila oduzeta putovnica, niti je davao proturežimske izjave i intervjue u inozemnim medijima. Potonuo je u neku vrstu anonimnosti, ali je istovremeno surađivao na svjetskim mirotvornim projektima s velikanima poput Linusa Paulinga. Još jedna stvar ga je izdvajala iz mase, ali i iz različito konfiguriranih kulturnih elita od 1945. pa do kraja njegova života: kao što nije umio biti komunist, Ivan Supek nije umio biti ni nacionalist. U društvu koje je živjelo između te dvije krajnosti, i opredjeljivalo se uvijek za onu koja na svojoj strani ima moć i batinu, Supekovo nepristajanje već je samo po sebi ravno intelektualnom podvigu. Lako je odbio slavu i lokalnu besmrtnost koju mu je 1991. ponudio Tuđman. Odupro se iskušenjima i časno doživio svih devedeset i dvije godine svoga života. Ali fizikom se, ipak, prestao baviti. Njegov znanstveni doprinos ostao je marginalan, ustanovljiv tek onima koji se ozbiljno bave poviješću fizike. Upamćen ostaje kao aktivist. To je, vjerojatno, i najtačniji opis njegove profesionalne djelatnosti – mirotvorni i društveni aktivizam. I ono, možda, najveće: šezdesetak godina svoga radnog vijeka u socijalističkoj Jugoslaviji i u postsocijalističkoj Hrvatskoj Ivan Supek pokazivao je narodu kako je to biti građanin i što znači zalagati se za demokratske principe. Naravno, na kraju je ostao poražen, zbivanja su, još za života, a danas pogotovo, obesmislila sva njegova nastojanja. Zato su komad savskog nasipa i nazvali njegovim imenom.
Nakon što je prestao biti fizičar, pokušavao je biti pisac. Pisao je teško i tvrdo, njegova imaginacija nije bila literarna, nije imao smisla za pripovijedanje. Napisao je mnogo toga, i spada u red važnih hrvatskih pisaca dvadesetog stoljeća. Ali to ne znači gotovo ništa. Malo je za njega da bude važan pisac jedne samodovoljne, nikome osim sebi važne književnosti, koja se zaustavlja na Bregani, a već u Brežicama više ne postoji. Ivan Supek ipak je veći od toga. Njemu pripada ona Europa čiji je filozof njegov brat Rudi, a ne ova Hrvatska u kojoj Rudi Supek ne postoji. Ili ga ima koliko i Ivana u Brežicama.
Bio je fasciniran hereticima. Htio je biti jedan od njih. Ako je išta tokom povijesti rađalo u ovoj kulturno zaostaloj i u svakom pogledu zapuštenoj zemlji, onda su to heretici. Ali Ivan Supek nije mogao biti jedan od njih. Bio je pristojan čovjek i građanin u zemlji u kojoj građana nema ni za pristojnu lomaču.ƒ
jergovic
