“Žalimo što su nepopustljivost i nedostatak kredibiliteta iranskih vlasti u pregovorima o zaustavljanju njihova vojnog nuklearnog programa doveli do velike vojne intervencije Sjedinjenih Država i Izraela protiv Irana”, objavilo je Ministarstvo vanjskih i evropskih poslova Republike Hrvatske na mreži X. Sa Zrinjevca su usput pozvali na “puno poštovanje međunarodnog i humanitarnog prava”, ne osvrćući se na činjenicu da je upravo izraelsko-američka agresija na Iran, započeta 28. februara, prekršila sve odredbe međunarodnog i brojne odredbe humanitarnog prava. Osudili su i iranski protunapad na Izrael i američke vojne baze smještene u arapskim zaljevskim zemljama, ali nisu osudili napad koji mu je prethodio.
Službena hrvatska vanjska politika tako na prvi pogled djeluje kao da je vođena onom replikom iz “Balkanskog špijuna” o Đuri koji će ti “oprostiti što te tukao”. Kako Hrvatska nije balkanski špijun, nego evropski pijun, replika sada zvuči nešto drukčije. Otprilike: Hrvatska ti neće oprostiti što te SAD tukao.
Doduše, nikoga na svijetu hrvatska vanjska politika pretjerano ne zanima, a i kompletna Evropska unija zauzela je stav američkog pijuna, pa u službenim izjavama lavira između načelnog zgražanja nad nevinim žrtvama i osude iranskog režima. “Pozivamo na maksimalnu suzdržanost, zaštitu civila i puno poštovanje međunarodnog prava”, glasi jučerašnje službeno priopćenje Kaje Kallas, visoke predstavnice EU za vanjsku politiku. Pa kaže: “Napadi Irana i kršenje suvereniteta niza zemalja u regiji neoprostivi su.”
Iz zajedničkog evropskog svrstavanja na stranu agresora za sada se najjasnije izdvojila Španjolska, čiji je premijer Pedro Sánchez – jedan od rijetkih lijevo orijentiranih državnih vođa u današnjoj Uniji – nedvosmisleno odbacio “jednostranu vojnu akciju Sjedinjenih Država i Izraela koja predstavlja eskalaciju i pridonosi neizvjesnijem i neprijateljskijem međunarodnom poretku”.
Iz zajedničkog evropskog svrstavanja na stranu agresora za sada se najjasnije izdvojila Španjolska, čiji je premijer Pedro Sánchez nedvosmisleno odbacio “jednostranu vojnu akciju SAD-a i Izraela koja predstavlja eskalaciju i pridonosi neizvjesnijem i neprijateljskijem međunarodnom poretku”
U međuvremenu, danas, u ponedjeljak 2. marta, na treći dan sukoba u kojem je ubijen ajatolah Ali Hamnei, područje vojnih operacija proširilo se sa zaljevskih zemalja na Libanon, s čijeg teritorija je Hezbolah prethodno ispalio projektile prema Izraelu. Ukupan broj žrtava prema grubim procjenama prelazi hiljadu. Većina ih je pala na iranskoj strani. Najstrašnija vijest stiže iz grada Minaba na jugu zemlje, gdje su izraelsko-američki projektili, javljaju lokalni mediji, pogodili osnovnu školu i ubili preko 150 civila, uglavnom djevojčica koje su bile na nastavi.
Iranska blokada Hormuškog tjesnaca, jednog od ključnih prometnih prolaza u globalnoj trgovini naftom i drugim energentima, pritom osigurava da cijeli svijet osjeti posljedice rata. Cijena nafte na međunarodnim tržištima već je skočila za 13 posto, a nastave li se sukobi, nastavit će rasti.
Hoće li se sukobi nastaviti, do kada i s kakvim ishodom, nitko, naravno, ne umije reći. Američki predsjednik Donald Trump tvrdi da je Iran spreman obnoviti pregovore o kontroli svog nuklearnog naoružanja, ali ga tamošnje privremeno državno vodstvo javno opovrgava.
Osim bliske budućnosti, neizvjesna je, čini se, i nedavna prošlost. Prije samo dva mjeseca, nakon otmice predsjednika Venezuele Nicolása Madura i njegove supruge Cilije Flores, Trump se pozivao na tzv. Monroeovu doktrinu koja zacrtava dominaciju SAD-a nad zapadnom hemisferom, da bi već danas – ratujući u korist izraelskog predsjednika Benjamina Netanjahua – zakoračio u istočnu polutku. A njegovo obećanje da će biti predsjednik koji ratove ne započinje, nego ih okončava – dano na početku mandata, prije nešto dulje od godine dana – malo tko još uopće pamti.
