Nakon nove runde javnog prepucavanja između predsjednika Republike Zorana Milanovića i predsjednika Vlade Andreja Plenkovića te njegovih ministara glede ustavnih ovlasti oba dijela izvršne vlasti, od imenovanja ravnatelja VSOA-e do NATO-ova samita, Hrvatska sve više klizi u politički voluntarizam. I sve više nalikuje na europsku inačicu zemalja Trećeg svijeta…

Da je Hrvatska drugdje u svijetu zanimljiva osim dominantno zbog turizma te uspjeha svojih nogometaša i drugih sportaša, domaća bi politička praksa stranim umjetnicima mogla poslužiti kao nadahnuće za kakav iznadprosječan filmski scenarij. Zapleta ne nedostaje, baš kao ni slikovitih protagonista. Teško se sjetiti bilo koje ozbiljnije države koja na važne političke događaje, kao što je sastanak na vrhu Sjevernoatlantskog saveza, odlazi s dvije međusobno posvađane delegacije.

Upravo se to dogodilo na aktualnom NATO-ovu samitu u glavnom gradu Litve održanom 11. i 12. srpnja. Tako su u Vilnius te u posjet pripadnicima hrvatskog kontingenta u Litvi odvojeno stigli predsjednik Republike Zoran Milanović, s jedne strane, te ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman i ministar obrane Mario Banožić s druge strane. Šef države objasnio je da je u Litvu putovala samo jedna delegacija, ona kojoj je on na čelu, a da je ministra Grlića Radmana morao izbaciti iz nje jer je kao 'Ludi Šeširdžija iz 'Alise u Zemlji čudesa'', i to kao 'onaj koji govori, ali ga nitko ne razumije'.

Tako se, eto, i klasik engleskog književnika Lewisa Carolla našao u nizu, sada već trogodišnjih, svađa između predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića te njegovih ministara. Inače, Ludi Šeširdžija ili Ludi Klobučar, kako je izvorni Carrollov lik Mad Hatter nazvan u hrvatskom prijevodu jednog od najpopularnijih romana za djecu svih vremena, priskrbio je nedavno dodatnu popularnost jer ga je u planetarnom kinohitu 'Alisi u Zemlji čudesa' iz 2010. u režiji Tima Burtona odglumio Johnny Depp. Nije poznato je li Milanović vidio kakvu vezu između holivudske zvijezde i ministra Grlića Radmana, ali malo tko tako sočno popularizira pojedine članove Vlade kao šef države. Pritom se vodi izjednačena utrka između ministra vanjskih i europskih poslova te ministra obrane u Milanovićevim opisima njihova lika i djela.

Hrvatska – teatar apsurda

Hrvatska sve više zaostaje u percepciji ozbiljno vođene države, o čemu je posvjedočio i NATO-ov samit u Litvi. Umjesto da se seriozno i koliko god je to u njezinoj moći na licu mjesta bavi trenutačno gorućim pitanjima europske i svjetske sigurnosti, koju od 24. veljače 2022. najviše ugrožava ruska agresija na Ukrajinu, Hrvatska se na uglavnom tragikomičan način bavi sama sobom. Odnosno, čini to njezina izvršna vlast koja kao da se nalazi u vlastitoj inačici teatra apsurda. Istodobno na pozornici i u gledalištu. Što apsurdnije, to bolje. Upravo je nevjerojatno to da se dvojica čelnih ljudi hrvatske izvršne vlasti ne mogu dogovoriti ni oko svojih temeljnih ustavnih obveza, kao što je suradnja u usmjeravanju rada sigurnosnih službi te imenovanje čelnika sigurnosnih službi. Zbog toga se predsjednik Milanović izravno obratio hrvatskoj javnosti i optužio premijera za ugrožavanje ustavnosti te zasad, čini se, osigurao prednost u sporu.

Tu njihovu suradnju normira 103. članak Ustava Republike Hrvatske, pri čemu imenovanje čelnika sigurnosnih službi, uz prethodno pribavljeno mišljenje nadležnog odbora Hrvatskog sabora, supotpisuju predsjednik Republike i predsjednik Vlade Republike Hrvatske. Zbog toga je i imenovanje ravnatelja Vojne sigurnosno-obavještajne agencije (VSOA) trenutačno na čekanju, dok se ne nađe kompromisno rješenje u ozračju potpunog nepovjerenja, a kojeg se ne bi postidjeli ni akteri povijesnoga Hladnog rata.

Tvrda kohabitacija ili hladni rat

Upravo tako. Hrvatska je posve anakrono ušla u neku vrstu domaćega hladnog rata, u kojem se umjesto dvije nuklearne supersile suprotstavljaju dva domaća političara, a sama zemlja unutarnjom politikom sve više podsjeća na nekadašnje zemlje Trećeg svijeta. Možda se nekomu čini da ovakva vrsta blokade donošenja odluka iz područja sigurnosti, vanjske politike i obavještajne djelatnosti nema veći utjecaj na svakodnevni život građana. Međutim, ne samo da ima, nego i potvrđuje da su osobni animoziteti postali primarnim političkim motivima. Umjesto da građani imaju koristi od redovitog i usklađenog djelovanja državne vlasti te njezine stabilnosti, što su i ustavne formulacije, Hrvatskom se upravlja voluntaristički.

Sve ovisi o volji. Nema dvojbe da Milanović održava spomenutu tenziju još otkako se doznalo da je u vrijeme protuepidemijskih mjera 2020. godine boravio u okupljalištu bivšeg direktora JANAF-a i okrivljenika za kaznena djela Dragana Kovačevića. No Plenković, prema vlastitim riječima, od starta računa na 'tvrdu kohabitaciju', još od Milanovićeve pobjede na predsjedničkim izborima. Nakratko primireni zbog potresa i pandemije u prvoj polovici 2020. godine, njih su dvojica veoma brzo odlučila sav svoj politički, pa i osobni kapital, staviti u odmjeravanje međusobnih snaga.

Da su svu tu energiju, neovisno o nužnim političkim razlikama, uložili u ostvarivanje niza interesa koji primarno zanimaju najveći dio hrvatskih građana, zemlja bi zasigurno bila u boljem položaju nego danas. Ne mjeri se sve uvođenjem eura i ulaskom u šengensko područje te izgradnjom pojedinih infrastrukturnih objekata. Uostalom, to su procesi i projekti iza kojih stoji cijela zemlja sa svojim fiskalnim i radnim kapacitetima, i to u duljem razdoblju od mandata jedne ili više vlada. Svakako treba istaknuti i sve one koji su te procese inicirali i vodili, ali kako je u politici puno toga u dojmu, dojam je da je Hrvatska, neovisno o tome što se nalazi u društvu članica Europske unije i NATO-a, u biti na repu događaja, sputana međusobnom netrpeljivošću svojih vodećih političara koji nikad neće pristati na oživotvorenje krilatice - pametniji popušta. Jasno je i zašto. Kao što je i jasno to da je većina građana, što potvrđuju svakomjesečna ispitivanja javnog mnijenja, nezadovoljna smjerom u kojem zemlja ide. Od sve skupljeg života do izbijanja novih afera.

Zemlja Trećeg svijeta

Jer – kako objasniti građanima koji žive od svoje plaće ili mirovine da su javna poduzeća ili u stalnim gubicima ili su izvori enormnog bogaćenja privatnih poduzeća i pojedinaca, kao u aktualnoj aferi s preprodajom HEP-ova plina. Na sva se vitalna mjesta dovode stranački kadrovi, a prava je rijetkost to da stranačku iskaznicu prati i iznadprosječno, odgovorno i uspješno upravljanje istih tih kadrova. Od najmanjih općina, u kojima pojedini načelnici alkoholizirani tuku konobarice, do najvažnijih gospodarskih subjekata koji ostaju bez milijuna eura zbog nečije nebrige ili pak namjere.

Hrvatska je politika dobrim dijelom privatizirana te se ta privatizacija interesa slijeva i na sve ostale segmente društva. Ono što je zajedničko tretira se kao izvor privatne koristi, neovisno je li riječ o sitnim uslugama ili pak o krupnim svotama, kao u slučaju očito slabo nadziranog i malverzacijama izloženog trgovanja energentima. Tu je i niz ostalih, trenutačno nevidljivih područja javnog vlasništva i privatne zloporabe koja samo čekaju trenutak svog obznanjivanja. Ovisno o političkim interesima.

Zemlje Trećeg svijeta desetljećima su prolazile kroz sličan proces privatizacije države krećući se unutar spektra od anarhije preko krhkih demokracija do autokracije. Hrvatska je demokracija, ali stupanj nadzora nad vlašću nikako ne uspijeva rezultirati višim stupnjem odgovornosti i učinkovitosti vlasti od tipične tranzicijske demokracije. Pritom Hrvatska nije slučajna država, niti je taj pojam Milanović izgovorio na način na koji mu politički suparnici imputiraju.

Milanović je o 'slučajnoj državi' govorio 2012. kao premijer u kontekstu suše u Vukovarsko-srijemskoj županiji, ističući da se u takvim situacijama ne smije biti prepušten slučaju jer je 'država koja je prepuštena slučaju slučajna država'. Glede toga, bolje bi bilo da su predsjednik i premijer zajednički lobirali i radili na uvjetima za realizaciju projekta sveobuhvatnog navodnjavanja Slavonije, Baranje i Srijema, osobito u situaciji u kojoj je proizvodnja hrane i sigurnosno pitanje. Toliko je toga na što su obojica u suradnji mogla utrošiti energiju u zemlji i svijetu kako bi realizirali hrvatske nacionalne interese te podigli životni standard građana cijele Hrvatske. Ovako hrvatski građani svjedoče u biti nevažnim svađama, čiji je ishod važno zanemarivanje ustavnih dužnosti vlasti.

Hrvatska, dakle, nije slučajna država, ali mora biti država koju se ne vodi od slučaja do slučaja. Da je kojim slučajem Lewis Carroll živ, svoju bi Alisu bez problema odveo u Hrvatsku. Ovdje čudesa ima napretek. Baš kao i šeširdžija.

tportal