Pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter: „Od svih pravobraniteljskih institucija, Sabor još uvijek nije raspravio samo Izvješće pučke pravobraniteljice za 2022. godinu i za 2023. godinu, a Vlada još uvijek nije dala mišljenje samo na Izvješće pučke pravobraniteljice za 2023. godinu. Kao opunomoćenica Hrvatskog sabora za promicanje i zaštitu ljudskih prava i sloboda u svom mandatu još nisam imala prilike govoriti o stanju ljudskih prava u godini u kojoj sam predala izvješće. To je institucionalno omalovažavanje i minoriziranje.“
Zbog nefunkcionalnosti institucija u Hrvatskoj građani se sve češće obraćaju za pomoć Uredu pučke pravobraniteljice na čijem je čelu već četiri godine Tena Šimonović Einwalter, vrhunska stručnjakinja na području ljudskih prava. Predsjedavala je u tri mandata Izvršnim odborom Europske mreže tijela za jednakost (EQUINET), koja okuplja 47 institucija za suzbijanje diskriminacije iz 37 europskih država. Članica je i prva potpredsjednica Europske komisije protiv rasizma i nesnošljivosti (ECRI) Vijeća Europe te Odbora stručnjaka za umjetnu inteligenciju, jednakost i diskriminaciju Vijeća Europe. Povodom završetka rada na izvješću Ureda za 2024. godinu s njom smo razgovarali o aktivnostima Ureda pučke pravobraniteljice, te uvjetima u kojima Ured djeluje.
Ima li Ured pučke pravobraniteljice odgovarajuće tehničke uvjete za rad (infrastruktura, kadrovi…)?
Kao posebno ugrožene ističem beskućnike, za koje Hrvatska ne zna koliko ih je točno, a ne postoji ni strategija borbe protiv beskućništva
Proračun za aktivnosti nam je manji nego mnogim sličnim institucijama u Europi, ali OK smo s tim – primjerice, mi za razliku od drugih ne tiskamo godišnje izvješće, ali se fokusiramo na njegovo predstavljanje u medijima jer želimo da dobije pozornost javnosti i onda tim putem i svih drugih čiju pozornost treba. Glede ljudi, s obzirom na nove ovlasti koje smo dobili odnosno dobivamo, u planu su nova zapošljavanja, što je nužno jer ako institucija dobiva nove zadatke, a broj ljudi ostaje isti, onda je se zapravo slabi. Trebamo i primjereniji prostor za rad, s obzirom na to da smo već pet godina u privremenom, nakon što nam je ured stradao u potresu. Uvjeti za rad su važni, no samo preduvjet – ključno je da ljudi koji rade u instituciji to rade s voljom, s glavom i srcem za ljude i te teme, a mi smo institucija u kojoj je to tako.
Ured pučke pravobraniteljice ima vrlo širok mandat jer su ljudska prava nezaobilazan element svakog društvenog procesa. Na kojem području ima najviše problema i koji su?
Najviše pritužbi građana prošle smo godine dobili vezano za diskriminaciju u raznim područjima života, pravo na zdravlje i radne i službeničke odnose, a kao posebno kritična područja izdvajam zdravstvo i socijalnu skrb.
Kad govorimo o zdravstvu odnosno pravu na zdravlje, pritužbe su se odnosile na liste čekanja, koje su u nekim od ključnih postupaka i povećane, na nemogućnost dobivanja informacija o zdravstvenom stanju, na komunikaciju i ponašanje zdravstvenih djelatnika i druge probleme. Najveći broj pritužbi odnosio se na obvezu osobnog dolaska u HZZO jednom u tri mjeseca, zbog koje su tisuće osoba ostale bez obveznog zdravstvenog osiguranja i zbog čega sam se obratila i Ustavnom sudu. U Izvješću je u ovom području poseban fokus stavljen na onkološke pacijente, koji često ne mogu dobiti potrebne pretrage na vrijeme i ponekad su prepušteni sami sebi, kao što je primjer pritužiteljice koja se morala sama snalaziti da sazna ima li rak, i na palijativnu skrb, koja je još uvijek jako zanemareno područje.
U 2024. godini je došlo i do porasta neprihvatljivog govora i govora mržnje, kao i antimanjinske retorike, što je povezano s čak tri izborna ciklusa
Vezano uz socijalnu skrb, prošle godine je došlo do porasta siromaštva, pa je tako u općoj populaciji bilo 20,3 posto, odnosno najveće još od 2012. godine. Kad govorimo o starijima od 65 godina, njih je čak 37 posto živjelo u riziku od siromaštva odnosno čak 61 posto starijih koji žive sami – to su nezabilježene stope otkako se podaci mogu usporediti (od 2010. godine). Osim starijih, kao posebno ugrožene ističem i beskućnike, za koje Hrvatska ne zna koliko ih je točno te se službene brojke i brojke Hrvatske mreže za beskućnike jako razlikuju, a ne postoji ni strategija borbe protiv beskućništva, što treba uključivati i prevenciju.
U 2024. godini je došlo i do porasta neprihvatljivog govora i govora mržnje, kao i antimanjinske retorike, što je povezano s čak tri izborna ciklusa koja smo imali prošle godine.
Bili su vidljivi i različiti i brojni izazovi za vladavinu prava – loša percepcija pravosuđa, ugrožene novinarske slobode, otežan rad branitelja ljudskih prava odnosno organizacija civilnog društva i općenito nisko povjerenje u institucije. Alarmantna je i prenapučenost zatvora pa je u dva bila čak iznad 200 posto od predviđenih kapaciteta.
Bilo je i nešto pozitivnih pomaka čiji ćemo učinak pratiti – tako je Hrvatska po prvi put dobila Nacionalni plan stambene politike i doneseni su brojni zakoni u području stanovanja, a fokus je na priuštivom stanovanju što je ispravno prepoznato, ali s druge strane socijalno stanovanje nije dio te priče i tek se na njemu treba krenuti raditi. Pozitivno je i što su napokon donesene izmjene i dopune Zakona o strancima.
Ali sveukupno gledano, opći zaključak je da su u 2024. godinu ljudska prava u Hrvatskoj zapravo bila na čekanju.
Kao pučka pravobraniteljica, od Hrvatskog sabora dobili ste mandat da, sa svojim suradnicima, neovisno obavljate iznimno važan posao. Je li ta neovisnost u praksi ugrožena bilo kakvim pojedinačnim političkim intervencijama?
Nije bilo takvih pokušaja, niti bi im se isplatili. Neovisnost je za institucije poput ove strašno bitna. Bitna je i meni osobno – upravo temom neovisnosti institucija, onih za suzbijanje diskriminacije, ali i onih za zaštitu ljudskih prava te ombudsmanskih institucija, bavim se već preko deset godina i na tu temu me kao jednu od vodećih europskih stručnjakinja pozivaju govoriti i po Europi i po svijetu. Nikada ne bih dopustila da ova institucija prestane biti neovisna. Međutim, osim pojedinačnih političkih intervencija u smislu pokušaja davanja uputa ili vršenja pritiska – čega nema – mislim da su problematični i različiti oblici institucionalnog omalovažavanja i minoriziranja. Tako doživljavam praksu da godine prolaze, a ne raspravljaju se izvješća na plenarnoj sjednici Hrvatskog sabora. Pri tome to ne umanjuje važnost institucije, nego predstavlja izbjegavanje ozbiljne kritike važnih tema. Kako drugačije objasniti da od svih pravobraniteljskih institucija, Sabor još uvijek nije raspravio samo Izvješće pučke pravobraniteljice za 2022. godinu i za 2023. godinu, a Vlada još uvijek nije dala mišljenje samo na Izvješće pučke pravobraniteljice za 2023. godinu (što je preduvjet za raspravu na plenarnoj sjednici)?
Koliko umanjuje značaj vaših izvješća te šteti praktičnoj primjeni preporuka to što se Vlada, a potom i parlament, s velikom zakašnjenjem izjašnjavaju o njima?
Podaci i analize u izvješću zastarijevaju, što je dodatan problem jer to nije samo izvješće o radu nego izvješće o stanju ljudskih prava u RH u toj godini, a ja kao opunomoćenica Hrvatskog sabora za promicanje i zaštitu ljudskih prava i sloboda nemam priliku govoriti o stanju ljudskih prava u godini u kojoj sam predala izvješće. To u svom mandatu još nisam imala prilike. Ali neovisno o tome, iz godine u godinu jednako predano svi mi u ovoj instituciji radimo ovaj posao i istovremeno, nikad se više građana nije obratilo instituciji, a to pokazuje da značaj institucije ostaje i zapravo raste. Vezano za preporuke, njihova provedba također je u uzlaznom trendu, ali i dalje ih 36 posto nije provedeno, što svakako može biti bolje. Ažurna rasprava bi, vjerujem, itekako pomogla. Pri tome, i u odnosu na one preporuke koje su u provedbi, potrebno ih je pratiti jer su nadležna tijela tek odradila dio posla.
Europska komisija je u čak tri uzastopna izvješća o vladavini prava preporučila Republici Hrvatskoj da bi trebala dodatno poboljšati provedbu preporuka pučke pravobraniteljice i sustavnije odgovarati na zahtjeve pučke pravobraniteljice za informacijama. Koliko su te opetovane preporuke imale rezultata i što uopće EU institucije mogu korisno učiniti osim ponavljanja preporuka?
Komisija će to ocijeniti uskoro, u novom izvješću o vladavini prava koje bi trebalo biti objavljeno kroz nekoliko mjeseci. To izvješće podrazumijeva proces u kojem RH mora pojašnjavati što je učinila povodom tih preporuka i pokazati napredak. I nije da nema napretka, ima – upravo je temeljem preporuke EK nakon gotovo desetljeća opet zaživio mehanizam u kojem Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH od svih državnih tijela prikuplja podatke o tome što su učinili povodom preporuka pučke pravobraniteljice, i porast provedenih preporuka je moguće potaknut upravo tim procesom.
Kako komentirate izjavu premijera Plenkovića da vaše izvješće „nije tema“, te da „koga briga“ za to izvješće?
Vlada je, doduše, kasnije službeno priopćila da se ta izjava nije odnosila na izvješće. Ali je poruka do tada već itekako odjeknula i uzburkala javnost. No, zapravo nije ni ključno – ključno je što se doista radi, na tome ja mjerim koliko su ta izvješća, ova institucija i u konačnici ljudska prava bitna ili nebitna Vladi ili Saboru. Odnos Sabora i Vlade prema izvješćima pučke pravobraniteljice i činjenica da nije bilo značajnih pomaka na bolje jasno govore da su ljudska prava u Hrvatskoj na čekanju. Nužno je postaviti ljudska prava puno više na ljestvici prioriteta, i riječima i djelima.
