Nije problem SDP-a samo u potkapacitiranom šefu stranke. Lideri se ne biraju, oni svijetle u masi, rekao je jednom prigodom Boris Malešević, marketinški mag, s mnogo pobjedničkih izbornih kampanja u nogama. Siniša Hajdaš Dončić sigurno ne svijetli
Nemoguće – tako je Zoran Milanović otklonio nagađanja da će se uključiti u iduće parlamentarne izbore kako bi sa svojom nezavisnom listom pomogao ljevici u smjeni HDZ-ove vlasti. Razlozi su mu posve jasni: naredni bi se izbori trebali održati debelo u njegovu predsjedničkom mandatu, najkasnije godinu i pol prije njegova okončanja, a on zbog osjećaja obaveze prema građanima koji su ga za šefa države birali nema pravo odstupiti, „što god mislio o Plenkoviću i njegovoj genijalnoj vlasti“. To je, kaže, njegova poslovna i patriotska dužnost. „Moram dočekati mandat na nogama do kraja.“
Rezolutnost u otklanjanju mogućnosti da će opet konje sedlati, opciji o kojoj se u posljednje vrijeme medijski mnogo špekulira, ne znači da se predsjednik neće predomisliti. Nekakve su mu se reko-pa-poreko situacije već događale. Ali njegovi su razlozi u ovom slučaju prilično čvrsti i racionalni. Neće dati ostavku na predsjedničku funkciju, što bi bio uvjet za ulazak u izbornu utakmicu. Neće prije vremena napustiti Pantovčak, kako bi gotovinu mijenjao za veresiju. Neće se odreći sigurne i komforne pozicije šefa države da bi se upustio u ipak prilično neizvjesnu izbornu utakmicu.
Kombinatorika s Milanovićevim uključivanjem u parlamentarne izbore, koji bi se trebali održati za nešto manje od dvije godine, u proljeće 2028., ima dvije ozbiljne falinke. Prvo, njegova bi abdikacija podrazumijevala svojevoljno prepuštanje funkcije predsjednika Republike vladajućem HDZ-u. Odlazećeg šefa države, naime, zamjenjuje predsjednik Sabora, dakle Gordan Jandroković, što znači da bi i zadnja institucija vlasti pala u HDZ-ove ruke. Drugo, ankete pokazuju da bi Milanović sa svojom listom pokupio nešto glasova po centru, ali bi najviše ipak uzeo ljevici, što znači da SDP i Možemo!, koji zajedničkim izlaskom na izbore imaju šansu nadjačati HDZ, gube benefite kojima relativni izborni pobjednici raspolažu. Izgubili bi nešto mandata, ali i prednost u sastavljanju parlamentarne većine. Pogotovo ako je Jandroković u to vrijeme na Pantovčaku, s pravom dodjeljivanja premijerskog mandata. Alternativna ideja da Milanović ne odstupi, nego da sa sadašnje pozicije na izborima podrži neku svoju nezavisnu listu vrlo je dubiozna. Bez njegove frontmenske uloge teško da bi to moglo uspjeti. Sve u svemu, operacija uskakanja predsjednika Republike u parlamentarne izbore vrlo je rizična i možda bi na koncu više koristi donijela HDZ-u, nego opoziciji.
Ideja o utrčavanju Zorana Milanovića u izbore upogonjena je strahovima. Prvo, HDZ-ovim strahom od njegova utjecaja i nepredvidljivosti. Plenkovićeva družba strepi jer nikad ne zna što joj sve šef države može prirediti. Zna samo da je na predsjedničkim izborima osvojio više od milijun glasova. Kapital koji se još nije istopio. Drugo, riječ je i o strahu u SDP-ovu vrhu da njihov sadašnji predsjednik Siniša Hajdaš Dončić neće uspjeti iznijeti utakmicu koja mu predstoji. Prije svega zato što ga javnost ne doživljava kao budućeg premijera. Nema lidersku karizmu, a ni neki ugled i autoritet u javnosti. Visoko se plasira samo na negativnim listama, među najnepopularnijim političarima. Pa bi njegove minuse teškaš s Pantovčaka svojim uključivanjem u izbore trebao kompenzirati. Treće, Milanovićevu listu prizivaju i pojedinci i grupacije rasute po centru, u velikom strahu da razmrvljene neće naći neku poveznicu, formulu i ljepilo za zajednički izlazak na izbore, što i njihov ulazak u Sabor čini teško ostvarivim.
Crkva je opet kupljena
Recentna mjerenja stranačkih rejtinga pokazuju da je HDZ – premda i dalje najjača stranka – već neko vrijeme u padu, pa ga i dogovorena, a još nepotpisana koalicija SDP-a i Možemo! uspijeva preteći. Prema jednom internom istraživanju kojim barataju na Ibleru, HDZ bi na izborima mogao dobiti oko 30 posto glasova, udružena ljevica oko 35 posto. HDZ je zreo za poraz. Njegov je sveprisutni šef baš dodijao. Premijer Andrej Plenković svojim dociranjima overdozira javnost. Stranka je izbušena brojnim korupcijskim aferama i ozloglašena zbog mahnitog grabeža slasti vlasti s potpunom privatizacijom države. Ali to nikako ne znači da im je odjavna špica već pokrenuta. Daleko od toga da im je poraz izvjestan. Za HDZ će na izborima raditi gotovo sve državne institucije, od glavnog državnog odvjetnika Turudića, koji se fokusirao na kokošarenje po opozicijskim redovima, dok vladajuće evidentno jako štedi. Crkva je također kupljena. Ne samo obilnom obnovom crkvenih objekata. Plenković je nedavno potpisao ugovor sa zagrebačkim nadbiskupom Draženom Kutlešom, kojim su izdvajanja za Caritas više nego utrostručena. S nešto manje od dva milijuna eura povećavaju se na 6,5 milijuna. Dok đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, nakon što mu je u postupku denacionalizacije vraćeno 2300 hektara šuma, Boga i premijera smješta u istu rečenicu. „Zahvaljujem Bogu i premijeru Plenkoviću“, rekao je. Možda crkvenjaci uskoro pokrenu i postupak njegove beatifikacije. Izgleda da bi se i HDZ-ovi koalicijski kapaciteti ipak ponešto mogli oporaviti, od uvijek za ulazak u vlast spremnih manjina, do raznih navodno nezavisnih skupina po centru, poput riječke gradonačelnice Rinčić, ili desnog Mosta koji je vrata svom postizbornom uvezivanju s mrskim im HDZ-om također već odškrinuo.
Socijaldemokrati se nekom velikom snagom baš i ne mogu dičiti, rejting im stagnira ili čak posrće naniže, ali na idućim bi izborima pod ruku s Možemo! mogli doći do vlasti. U njihovu je koalicijskom braku koji će najesen, kako najavljuju, konačno i formalizirati, mlađi partner upola slabiji od starijega, ali u posljednje vrijeme raste i udara ritam. Možemo! je politički artikuliraniji i energičniji od ekipe s Iblera. Trenutno su u zajedničkoj kampanji po cijeloj Hrvatskoj, kojom za običan svijet devastirajuću inflaciju pokušavaju imenovati po premijeru Plenkoviću. Ovaj njihovu akciju s podsmijehom bagatelizira, ali turneja je u redovima HDZ-a posijala priličnu nelagodu i uznemirenost. Na inflaciji se, pokazuje iskustvo s raznih strana svijeta, gube izbori. U Hrvatskoj protuinflacijska karavana nije baš nešto jako odjeknula, ali čini se da je u ovom slučaju primarni cilj naviknuti vlastito članstvo i birače na savezništvo na ljevici. U obje stranke, naime, postoje grupacije kojima se njihova veza nimalo ne sviđa. Možemo! je uostalom i nastao na nezadovoljstvu SDP-ovim pogubljenim i jalovim funkcioniranjem. Dok je metuzalem partija često kivna na mlađahnog konkurenta. Ali određena se razina rivalstva ne može izbjeći jer dvije stranke faktički aspiriraju na isti birački bazen.
Veliki je problem što njihov savez nema jasnog vođu. Šef SDP-a već je probio uši cijeloj Hrvatskoj svojim tvrdnjama da je on idući hrvatski premijer. Možemo! mu to ne osporava. Predsjednik jače stranke legitimno polaže pravo da vodi Vladu. Problem je ako ga birači ne vide u toj ulozi. Što bi onda na izborima moglo rezultirati neželjenim podbačajima. U ovom se trenutku čini da bi upravo Hajdaš Dončić mogao postati ključni razlog da se predstojeći parlamentarni izbori za SDP i Možemo! okončaju neuspjehom. Istine radi, mora se priznati da je SDP-ov šef, vjerojatno svjestan slabih političkih kapaciteta vlastite stranke, u stranačkim savjetima angažirao impresivan broj stručnjaka. Na nedavnom okupljanju stranačkog vrha u Tuhelju SDP je pokazao intelektualnu elitu koja im za izbore radi političke programe. Goran Gledec, bivši dekan FER-a, Fakulteta elektrotehnike i računarstva, kao predsjednik SDP-ova središnjeg savjeta, profesori sa zagrebačkog Pravnog fakulteta Zlata Đurđević i Vedran Đulabić, diplomat i profesor Ivan Grdešić, redatelj i scenarist Hrvoje Hribar, politolog Goran Čular i sociolog Dragan Bagić…
Kadrovska pustoš SDP-a
Takva je koncentracija pameti vrijedna svakog respekta. Hajdaš je zapravo primijenio recept SDP-ova patrijarha Ivice Račana koji je u posrnulu stranku svojedobno doveo niz istaknutih intelektualaca, garnituru na kojoj će graditi njen oporavak. Čini se da u intelektualnim krugovima postoji veliki interes za suradnju s politikom. Spremnost da joj svojim znanjem ozbiljno pomognu. Što je svakako dragocjen podatak. Pogotovo s obzirom na to da u posljednje vrijeme svjedočimo invaziji primitivnosti, da se polusvijet pokušava nametnuti kao vrhovni politički i društveni arbitar.
Realno je očekivati da bi neki od angažiranih profesora trebali postati ministri u SDP-ovoj vlasti. Što bi, između ostaloga, funkcioniralo i kao dokaz njene intelektualne superiornosti nad Plenkovićevom vlašću sastavljenom od ljudi male kompetencije i uglavnom nepoznatih javnosti. Međutim, Hajdaševa je stranka na takvu mogućnost reagirala suzdržano, s velikom rezervom prema ideji da neki od nestranačkih stručnjaka zauzme neku važnu funkciju u njihovoj vladi. Razlog su ogromni apetiti SDP-ovih velmoža. Glad za pozicijama veća je od potencijalno raspoloživih mjesta. Od premijera su Plenkovića, izgleda, usvojili pouku da svatko može biti ministar ili zauzeti neki drugi važan državni položaj, bez obzira na znanje i ljudski integritet. Jadan sastav SDP-ove reprezentacije u Saboru slika je kadrovske pustoši koja vlada strankom. Dok za izradu političkih programa angažira vrhunske stručnjake, Hajdaš po stranci kadrovira poslušnike, ljude bez bilo kakvog ugleda u javnosti.
Nije problem SDP-a samo u potkapacitiranom šefu stranke. Lideri se ne biraju, oni svijetle u masi, rekao je jednom prigodom Boris Malešević, marketinški mag, s mnogo pobjedničkih izbornih kampanja u nogama. Siniša Hajdaš Dončić sigurno ne svijetli. Ali problem je što u SDP-u – osim nekih malih lokalnih bljeskova – gotovo nitko ne svijetli. Zato i prizivaju predsjednika Milanovića koji nesporno ima karizmu. Premda uopće nije ljevičar, što u svom samodefiniranju i sam priznaje, šef je države i danas najistaknutija figura hrvatske ljevice. Premda po radnim kapacitetima više ne bi mogao obavljati funkciju premijera, mnogi bi ga na toj poziciji htjeli vidjeti. Premda je uglavnom inertan, načet godinama i otromboljen, više je u njega fajterskog žara i političke strasti i magnetizma nego u novim snagama SDP-a.
Hrvatska nema Petera Magyara. Nema čovjeka njegove uvjerljivosti, energije i snage koji je znao okupiti gotovu svu oporbu i javnosti ponuditi program radikalne demontaže Orbánove antiliberalne autokracije. Koji je običavao održati po nekoliko izbornih skupova u jednom danu, mjesecima sustavno obilazeći Mađarsku
Mađarski nedostižni uzor
Nedavni izbori u Mađarskoj, gdje je opozicija uspjela srušiti, činilo se, nepobjedivog Viktora Orbána, u Hrvatskoj se uzima kao model po kojem bi se i u vlast ukopani HDZ mogao poraziti. Ali Hrvatska nema Petera Magyara. Nema čovjeka njegove uvjerljivosti, energije i snage koji je znao okupiti gotovu svu oporbu i javnosti ponuditi program radikalne demontaže Orbánove antiliberalne autokracije. Koji je običavao održati po nekoliko izbornih skupova u jednom danu, mjesecima sustavno obilazeći Mađarsku. Koji je uspio, kako netko reče, stvoriti masovni pokret s emocijom promjene. Nakon pobjede novi je mađarski premijer kao jedan od svojih prvih poteza najavio promjene zakona kako bi se boravak na premijerskoj funkciji vremenski ograničio, ukupno na dva mandata, pa je sebi i ministrima srezao plaće za oko 40 posto, što je opisao kao čin poniznosti. Kad je Andrej Plenković, koji je već najavio da će ići i po četvrti premijerski mandat, svojedobno bezobrazno enormno povećao plaće sebi i cijeloj političkoj klasi, ministrima i zastupnicima, nitko se u Saboru ni na političkoj sceni nije usprotivio. Nitko da bi rekao kako to možda nije u redu, da je pretjerao. Svi su se odreda dali korumpirati. Rušili bi premijera Plenkovića, a u njegov su se sustav povlastica i sami udjenuli. S takvom opozicijom može vladati vječno. U tom kontekstu onda i povremeno zveckanje navodnim jurišom šefa države na utvrde HDZ-ove vlasti djeluje prilično irelevantno.
