Odgovorni će odgovarati, otpad će se sanirati – kratko je armagedon s brdima kancerogenog smeća u Lici komentirao Andrej Plenković i sa svojom svitom, kao da se ništa izvanredno ne događa, nastavio ljetnu turneju po državi, malo u Knin na proslavu Dana pobjede, pa na Neretvu na Maraton lađa, pa u Sinj na Alku, pa na odmor valjda do kraja mjeseca.
Premijeru se očito ne žuri, premda je već debelo zakasnio. Odavno je već morao smijeniti odgovorne za ekološku katastrofu u Gospiću. Inače se pitanje njegove odgovornosti neminovno počinje otvarati. Ali šef Vlade, umjesto žurne akcije, kao da uopće nije svjestan dramatičnosti situacije, odbija raditi pod pritiskom i flegmatično najavljuje pripremu “cjelovitog plana sanacije”. “Razumijem urgentnost, ali sve službe rade”, kaže. Rade tako da u skoro dvije godine, otkako se za trovanje Like doznalo, nisu uradile ništa.
Svojim nonšalantnim, gotovo komotnim odnosom Plenković signalizira podcjenjivanje problema. Podcjenjivanje njegove važnosti za živote ljudi ne samo u jednom gradu nego i u cijeloj regiji Like. Kao da uopće nije sposoban akceptirati njegove moguće učinke na raspoloženje građana
Zakopana četiri eiffelova tornja
Za razliku od premijera, strahota u Gospiću uspjela je probuditi predsjednika Republike. Ni Zoran Milanović nije krenuo na mjesto zločina, ljudima u Liku, ali preko društvenih mreža, vjerojatno iz hladovine neke dalmatinske vile, poručuje da se opasni otpad mora što prije ukloniti. Hitno se mora početi sa sanacijom u Gospiću, Vlada ne smije gubiti vrijeme u procedurama i javnim natječajima, kao što sada čini, jer je “nedvojbeno ugroženo zdravlje ljudi i prijeti trajno zagađenje prostora”. Šef države također traži da Lika i Hrvatska moraju dobiti odgovor na pitanje zašto za počinjeni ekocid još nitko nije odgovarao. Nije puno, ali za razliku od nekih drugih recentnih traumatičnih tema, ovu barem nije odšutio.
Premijer Plenković neoprostivo kasni jer je dopustio da se u njegovu mandatu, uz asistenciju vlasti, s državne i lokalne razine, u gospićkim silosima iskrca i dijelom zakopa oko 37.000 tona opasnog otpada. O veličini katastrofe moguće je suditi zna li se da je, primjerice, 300 metara visoka konstrukcija Eiffelova tornja teška nešto više od 10.000 tona, što znači da su u Gospiću zakopana skoro četiri monumenta iz Pariza. Ili skoro trideset tisuća prosječnih osobnih automobila. Ili jedan srednje velik ratni razarač. “To bi bilo kao da je Trg bana Jelačića zasut opasnim otpadom od nekih šest-sedam metara visine”, slikovito proljetos kaže Vjeko Bušić, član građanske inicijative “Gospić je naš dom”. Ili kao da se Arena u Puli nakrca otpadom u visini od pet metara. Ili kao da se osam velikih nogometnih igrališta napuni smećem do visine jednog metra.
O razmjerima ekocida govori i šokantno istraživanje koje je USKOK – zbog “velikog interesa javnosti”, kako tvrde, a zapravo pod pritiskom gnjevnih građana i njihovom prijetnjom da će blokirati autocestu – objavio prošloga tjedna. Stručno vještačenje navodi da je tlo u Gospiću natopljeno teškim metalima – olova ima deset puta više nego što je dozvoljeno, bakra sto puta više, antimona tristo puta više. U podzemnim su vodama nizvodno od odlagališta pronađeni i opasni toksični spojevi, takozvane “vječne kemikalije”, koje se vrlo teško razgrađuju i mogu postati prijetnja svima koji se vodom iz Like napajaju. Uz konstataciju da je “stanište nepovratno uništeno”, stručnjaci upozoravaju da “postoji realna i očekivana mogućnost daljnjeg širenja onečišćenja”.
Kriminal otkrile europske institucije
Naravno da tolika količina smeća, konvoj od 1300 do 1800 kamiona, velikim dijelom iz inozemstva, iz Italije i Slovenije, nije mogla do Like stići neopaženo, bez znanja vlasti. Mafijaška se hobotnica, izgleda, protezala sve od početkom prošle godine uhapšenog bračnog para Šincek, navodno glavnih organizatora kriminalne skupine, do vrhova Plenkovićeve kadrovske piramide, visokih dužnosnika u Državnom inspektoratu i po ministarstvima, županijskim i gradskim strukturama. Jedni su aktivno pomagali, drugi su šutke asistirali, ali u dvije godine, koliko je biznis cvjetao, ništa sumnjivo nisu uspjeli primijetiti. Kriminal je otkriven zahvaljujući prije svega europskim institucijama. No deseci se ilegalnih odlagališta diljem Like, na kojima se navodno događao horor sličan onom u Gospiću, još nisu ni počeli istraživati.
Andrej Plenković već jako kasni sa smjenama, ne samo zbog posve jasnih indicija da je dio njegove vlasti sudjelovao u toksičnom onečišćenju Like nego i zbog nevjerojatne indolentnosti i nesposobnosti njegove Vlade u rješavanju nastalog problema. U Ministarstvu i u Fondu za zaštitu okoliša više su energije uložili u skrivanje i zataškavanje neugodnih činjenica o razmjerima kontaminacije nego u njihovo saniranje. Stručne su analize s nalazima o dramatičnoj koncentraciji po okoliš i zdravlje ljudi opasnih tvari napravljene prije više od godinu dana, ali s deponija u Gospiću ni mrva kancerogenog otpada još nije uklonjena. Otrov se širi većom brzinom od kovanja planova o njegovu stavljanju pod kontrolu i čišćenju. Iz nadležnog ministarstva sada najavljuju da će uskoro, početkom jeseni, javnosti predstaviti moguće rješenje, s četiri solucije. Premda su ga još lani morali početi provoditi. Odmah nakon hapšenja i nakon prvih nalaza o toksičnom sadržaju deponija. Dokazujući da poduzimaju sve što mogu, ministrica Vučković otkriva da je ovih dana razaslala desetke upita po inozemstvu, tražeći odlagalište ili spalionicu gdje bi tisuće tona opasnog otpada iz Hrvatske bili spremni preuzeti i zbrinuti. Ali taj je posao morala obaviti davno prije. U vremenu koje je njezino ministarstvo potrošilo tvrdeći da u Gospiću nema ni drame, ni velikog zagađenja, ni potrebe za žurnom reakcijom. Dok su oni građane uvjeravali da je sve pod kontrolom, otrov je curio u podzemne vode, prema izvorima koje koristi velik dio Hrvatske.
Korupcija ubija!
Ni premijeru se, izgleda, ne žuri. Njegova prilično hladna najava izrade “cjelovitog plana” tek je drugo ime za višemjesečno odugovlačenje. U svakom slučaju, početak sanacije u Gospiću još je daleko. Da smijeni nekoliko u ovom slučaju najeksponiranijih državnih figura, umočenih u skandal ili nesposobnih da ga počnu rješavati, pokazao bi da mu je stalo ili barem da mu nije svejedno. Možda i prevenira množenje zahtjeva za svojom ostavkom. Svojim nonšalantnim, gotovo komotnim odnosom Plenković signalizira podcjenjivanje problema. Podcjenjivanje njegove važnosti za živote ljudi ne samo u jednom gradu nego i u cijeloj regiji Like. Ali i podcjenjivanje njegova političkog kapaciteta. Kao da uopće nije sposoban akceptirati njegove moguće učinke po raspoloženje građana. Ni njegov HDZ problemu otrovnog smeća u Gospiću nije na društvenim mrežama, gdje su inače jako aktivni, posvetio ni jednu jedinu objavu. Više su se uznemireni uzmuvali oko tri-četiri podzemna spremnika za komunalni otpad na početku zagrebačke Ilice nego zbog četiri Eiffelova tornja teške planine toksina iskipanih i rasutih po Gospiću.
Korupcija ubija! – s tom se parolom Srbija digla protiv svoje vlasti nakon što je trula nadstrešnica u Novom Sadu pobila ljude. Teško je reći koliko se gnjeva nakupilo u Hrvatskoj, ali pametna će politika uvijek paziti da svojim postupcima ne osnažuje dojam o smrtonosnim učincima svojih koruptivnih sprega. Da Lika ne postane argument da prljava, kriminalom natopljena vlast truje i ubija.
Kako ustašoidi otimaju Oluju
Ministar branitelja Medved, tvrdi, nije vidio da su mu proslavu Dana pobjede u drugom poluvremenu preuzeli adoranti ustašluka, pa ništa ne može ni komentirati. Nije smatrao potrebnim da u ime Vlade premijera Plenkovića jasno osudi govorom mržnje natopljenu zloupotrebu najvećeg državnog praznika i obilježavanje Oluje.
U Kninu su se prošle srijede paralelno odvijale dvije proslave. Na Tvrđavi je uobičajeno dignuta hrvatska zastava i u dostojanstvenom su protokolu pročitana imena u Oluji poginulih branitelja. Uz tutanj novih borbenih aviona i letačke akrobacije, na stadionu su prvi ljudi države održali uglavnom standardne govore, od kojih je najviše zazvonila premijerova najava o novim materijalnim beneficijama za umirovljene veterane. Slika u režiji države organiziranog slavlja velike ratne pobjede medijskim je posredovanjem plasirana Hrvatskoj. Samo se Miro Bulj našao pozvanim uz populističku dreku micati ograde koje su službeno slavlje dijelile od naroda. Nažalost, metalne su ograde i policijske trake postale, čini se, jedini način da državna ceremonija sačuva potrebnu razinu civiliziranosti. Počele su se postavljati nakon što su neke veteranske grupacije zviždanjem i ekstremističkim urlanjem onemogućavale normalno odvijanje svečanosti. Odvojenost političke elite od rijeka ljudi koji se znaju sliti na obilježavanje Oluje nisu najveći problem njezina svetkovanja.
Mnogo je veći problem što se izvan službenog dijela slavlje u Kninu pretvara u ustašoidni dernek. Pozornicu u ime branitelja preuzimaju štovatelji ZDS-a, sve otvorenije i Endehazije. Crnokošuljaška družba notornog Marka Skeje i ove je godine po gradu urlala ustaške pozdrave i koračnice. Snimke njihova alkoholiziranog šenlučenja s tamburašima u čast ustaških zločinaca Jure Francetića i Rafaela Bobana preplavile su društvene mreže. Torcida je masovno marširala kninskim ulicama, pod HOS-ovim insignijama, često s desnicom dignutom na nacistički pozdrav, pjevajući da će se napiti “krvi četnika iz Knina” i grlato vrijeđajući svetog Savu. Potpuni je misterij kako to prostačke pogrde na račun jednog pravoslavnog sveca postaju izraz hrvatskog domoljublja i kako se oslobođenje zemlje može slaviti pjesmom koja je dvojnica one s kojom su četnici svojedobno ušli u Vukovar, najavljujući da će “klati Hrvate”. Primitivci su u Kninu verbalno napali i zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića, koji je prethodno u delegaciji predsjednika Republike položio vijenac poginulim braniteljima. Povicima “pederu” i “smeće” uz ZDS, kojima se korifeji proustaške desnice na društvenim mrežama otvoreno raduju svodeći proslavu Oluje na razinu pijane krčme.
Politička je i medijska Hrvatska gromoglasno prešutjela incidente, nikako pojedinačne, koji su se nakon službenog dijela proslave događali po Kninu. Samo se Milorad Pupovac osobno izložio javno upozoravajući na, kako je rekao, jezivo otvoreno veličanje zločinačkog poretka NDH, što predstavlja “ozbiljan napad na ustavne vrijednosti i demokraciju”. Kao predsjednik saborskog Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, izrazio je zabrinutost zbog govora mržnje i poziva na nasilje iz Knina, još više zbog toga što ih nitko od političkih aktera nije osudio. Pupovac je potpuno u pravu kad kaže da Srbi nisu ni prvi ni jedini koji bi na takve ustašoidne manifestacije morali reagirati. Možemo! je podržao njegove alarme, SDP ni glasa pustio nije.
Pretvaranje proslave Oluje u ustašoliki dernek teško je poniženje za sve hrvatske branitelje koji su časno sudjelovali u obrani i oslobađanju Hrvatske. Njihove se pobjede 31 godinu kasnije transformiraju u težak poraz. Lako se zgražati nad razularenom ruljom.
Ali politika im je izručila obilježavanje Dana pobjede i nekadašnje dane ponosa i slave pretvara u dane srama i strave. Propali se ustaški režim nikakvim vezanjem za Domovinski rat i borbu za slobodnu Hrvatsku ne može oprati od zločina ni rehabilitirati. Ali se Oluja takvim revizionističkim nasrtajima jako prlja i kompromitira.
