Da je čovjek prosuđivao promatranjem samo vlastite planete, kipteće od intelektualnih i fizičkih borbi svojih nepomirljivih žitelja, sveukupnost koju danas znamo kao svemir sigurno ne bi nazivao tako duhu opuštajućim i smirujućim imenom, još više ističući veličajnost njegovu, koju cijelu našu povijest žudimo upoznati. U njemu nam sve izgleda mirno, tiho kao more za bonace, bez obzira na bezbroj neukrotivih zbivanja, prema pravilima koja bog ili priroda nalažu, a dojmovi o njima sliče na gledanje nijemog filma, zvuka kojega smo pošteđeni jer se odvijaju u zrakopraznom prostoru. Ipak jedan posebni vid tišine, više od onoga koji razumijemo zašto nam ne draška ušesa, najviše zaokuplja znanstvene umove, racionalne i maštovite, ili samo maštovite predstave laika. Zašto nam se ne javljaju?
Bio sam još vrlo mlad, kad me zanijela Fermijeva primjedba o tome zašto se ine svemirske inteligencije - ako postoje, dakako – ne javljaju, a s obzirom da sam rastao u kršćanskoj sredini jednog naroda koji se od stoljećima zakašnjelog prihvaćanja ove maštovite ideologije, kako tako dovinuo – od „predziđa kršćanstva“ (oni su umišljali i još to čine, da su branitelji te ideje), sve do „najkršćanskijeg naroda svijeta“, unatoč toga što im je povijest puna svakojakih zbivanja, prije primjerenih paklu negoli civilizaciji mira, pravde, humanosti i harmonije međuljudskih (primjetite da koristim termin „međuljudskih“, a ne „međunarodnih“) odnosa – tako sam (ako je čitatelj iole zapamtio početak ove dugačke rečenice kojoj se kraj još ne nazire) bio opčinjen i maštovitošću njenih autora. Što idejama razumijevanja i milosrđa među njenim pristalicama, stvarno iskazivanih tek tu i tamo, pri povremenim bljeskovima njihova uma, tako i razvojem znanosti koja je svojim otkrićima, s jedne strane demistificirala neograničenu vjeru neobrazovanih idolopoklonika, a s druge strane svoje temelje praktički nesvijesno gradila upravo na njoj. Postanak kao stvaranje, smrt kao privremeni status, uskrsnuće kao obećanje povratka u život, neobična sličnost o nerazmrsivom trojstvu Oca, Sina i Duha Svetoga sa fizikalnim otkrićima o nerazdjeljivosti tri kvarka koji čine strukturu materije od koje smo sačinjeni, začinjeno nizom maštovitih detalja koji baš nisu puno utjecali na moja razmišljanja, sve je to u sinergiji zaokupljalo moj, u osnovi ateističk um, sve dok se jednog dana nije uklopilo u neproturječnu cjelinu koju vam mislim iznijeti u kratkim crtama, dok ste još – zajedno sa mnom – postojeći u ovom svemiru.
U najrazigranijim znanstvenim umovima, igrajući – i sami nesvijesni – igru na akorde kršćanske mitologije, pojavila se ideja kako smo svi mi samo četverodimenzionalni hologrami u višedimenzionalnim igricama svojih tvoraca, u njihovom eksperimentalnom svemiru, negde s njegova ruba projicirani, i po želji povlačeni na neki nama nepojmljivi memorijski uređaj, kojeg ću proizvoljno, s obzirom da mi nedostaju podaci, zvati višedimenzionalnim hard diskom (VHD). Ti tvorci, nas i našeg svemira, naprosto iskušavaju vlastite algoritme u nametnutom – također algoritamskom – okruženju, proučavajući interakcije među algoritamskom žiteljima stvorenog svemira, gledajući i učeći iz toga kamo će ih odnijeti igrica u kojoj su dali njenim stanovnicima (zvat ću ih nadalje sprajtovima – to smo svi mi) potpunu slobodu ponašanja. Postupno se, iz prvobitnog kaosa nastalog prilikom pokretanja (u našim očima, čina stvaranja) svog sofisticiranog programa, tijekom vremena (koje mi nazivamo povijesnim) – nakon pojave (ubacivanja) inteligenntih sprajtova u igru, sve više uspostavljao neki relativni red u njihovim međusobnim odnosima, dakako praćenim stotina milijuna što prirodnih, a što vlastitim rukama žitelja učinjenih, nestanaka naših ljudskih predaka (poput uništenih sprajtova u našim video igricama), uvjerenih u svoju reinkarnaciju nekog neslućenog dana svoje
povijesti. Primjetimo usput kako je ta naivna ideja - o uskrsnuću, reinkarnaciji ili kako god je nazivali, nikada dokazana (mitovi ne spadaju u dokazni materijal) mašta naših predaka nastala na strahu od smrti i ljubavi spram svojih najbližih koje nisu spremni napustiti - prvi puta stekla neko neproturječno tumačenje u pseudonaučnoj mašti razigranih naučnika, iako je ja prvi javno iznosim. Kao što sprajt u našim igricama ne nestaje, jer je njegov identitet zapisan na hard diskovima naših kompjutera, pa on vrlo lako – sasvim nepromijenjen – oživi prilikom svakog novog pokretanja igrice (čak i tijekom nje), tko kaže da tako ne može biti i u igri koju igraju naši tvorci? Posljedice su naprosto čudesne, jer vjera temeljem slične pretpostavke prvi puta tijekom ljudske povijesti dobija naznake neke, na racionalnosti bazirane nade u svoje ispunjenje, i mada ju je znanost prividno sve više potiskivala, sada jedna ideja proizašla upravo iz nje, daje vjernicima novi zamah njihovoj sve utrnulijoj nadi.
Nauka koju su razvijali (koju smo razvijali!) na gore opisani način stvoreni sprajtovi u stvorenom im okruženju – svemiru – sve je više napredovala, nažalost vrlo malo dotičući socijalne odnose među većinom, a manjni pružala uvjerenje (ne vjeru, već uvjerenje – bazirano na stečenim znanjima) u ostvarivanje velebnih projekata. Ne samo spoznaje što smo, tko smo, odaklem dolazimo i kuda idemo, već i one mnogo praktičnije, poput produženja životnog vijeka, izlječenja bolesti, stvaranja života, neograničenih izvora energije, međuzvjezdanih putovanja, i sličnih. A vrhunac ostvarenja tih ideja bila je digitalizacija, jednostavnije rečeno - kompjuterizacija, koja je u konačnici dovela i do stvaranja, kako su je kreatori, nezadovoljni vlastitom, nazivali – umjetne inteligencije (AI). I tu smo, tvrdim vam sasvim uvjereno, pri čistoj, nepomućenoj svijesti, stigli do odgovora na Fermijevo (jednog od inteligentnijih naših sudrugova, hologramskih sprajtova ovog svijeta) pitanje, koje je opsjedalo umove narednih generacija: „Ako u svemiru postoji visoka vjerojatnost za razvoj inteligentnog života, zašto još nismo pronašli nikakve dokaze o izvanzemaljskim civilizacijama?“. Naravno, s obzirom da nisam bio prisutan na „čajanci“ gdje je iskrslo to pitanje, koje smo nazvali „Fermijevim paradoksom“, nije mi poznato u kojem ga je obliku postavio, što ustvari i nije bitno za uvid u njegovo razrješenje.
Odgovor treba potražiti, ne s gledišta sprajtova nastanjujućih ovu planetu, već se krije u našim – ne božanskim, ali koji u odnosu na nas zaista imaju božanska svojstva, kao mi spram mravljih sprajtova koji zajedno s nama koegzistiraju u ovom svemiru – stvoriteljima. S obzirom da su sami ovladali superiornom umjetnom inteligencijom, onom stvarnom, za razliku od nama stvorene za koju mnogi iznose bezbrojne argumente da se tako ni ne može nazvati, shvatili su jedno. Prepusti li se u njima stvorenom svijetu daljnja spoznaja njegovim žiteljima (ne treba vjerovati da, sem na našoj planeti, nisu posvuda posijali iste oblike života kao u nas, proučavajući njihov razvoj), korišćenjem umjetne inteligencije – ma kako ona primitivna bila – u konačnici će im, evoluirajući, ona omogućiti ne samo razvitak do nivoa vlastitih tvoraca, a potom će… Kao prvo, pomoći nam otkriti naše porijeklo, a onda – ne daj bože – uznastojati doseći nivo kojim će htjeti zbaciti svoje tvorce s „Olimpa“, kao što je mitološki Zeus učinio sa svojim ocem Kronom, bacajući ga u Tartar! A kako proučavanje svih živih vrsta (onih stvorenih u našem svemiru) pokazuje da one prvo i skoro pa jedino, ali najbitnije – bez obzira na stečenu inteligenciju - brinu o vlastitom održanju, bezobzirno u ime tog cilja žrtvujući sve „niže“ oblike života, prirodno je zaključiti kako „bogovi-tvorci“ ne žele doživjeti pad u bezdan zaborava od vlastitih tvorevina. I tako, naprosto uništavaju vještački stvorene civilizacije, prije no one steknu znanja o istini i ugroze svoje tvorce! Eto, dragi moj Fermi, zašto se u svemiru prepunom života, nitko nikada nije javio, niti se javlja nama, umjetnim tvorevinama neke nadmoćne civilizacije, koju metafizičari nazivaju božanskom, još i više – bogom.
Sve se više među ljudima, čak i korifejima napretka umjetne inteligencije, javlja strah kako će nas ona uništiti, te da treba prekinuti, ili strogo kontrolirati njen razvoj. I u potpunom su pravu. Mada nas ona neće uništiti svojim direktnim postupcima, njen nas razvoj – to u ovom svom testamentalnom članku uvjereno tvrdim – u konačnici vodi do propasti, kao što je doveo i niz drugih tehnoloških civilizacija koje su svojim dostignućima priprijetile tvorcima, pa nam se stoga nitko – niti ikada hoće – ne javlja, niti možemo očekivati odziv na svoje poruke koje smo već poslali u gluho prostranstvo svemira. Eto - u jednako gluho doba noći, kad ništa sluteće građane u svom zagrljaju drži čvrsti san - mog upozorenja, prije negoli me, za sada tek jednog među mnogima koje svakodnevno vraćaju na svoj sofisticirani, eksperimentalni hard disk, kamo će pozvati i cijelu ljudsku vrstu kad shvate da je za to „puknula hora“.
