Vladajući su sami sebe totalno striptizirali. Pokazali su se potpuno indisponiranima u bitnim pokazateljima koji su obilježili kompletnu 2025. Vlada se pokazala nemoćnom u važnoj zadaći obuzdavanja inflacije. Uporno visoka inflacija, u europskim okvirima redovito rekordna, poništava relativno pristojne ekonomske rezultate
Godina iz koje smo upravo izašli nije bila samo jedna u nizu. Bila je to važna, prekretnička godina. Usporediva možda s onima na pragu devedesetih. Vremenom rušenja Berlinskog zida i propasti komunizma. U ovim krajevima i krvavog raspadanja Jugoslavije. Međunarodni se poredak opet preslaguje. Škripi i trokira mehanika dosadašnjeg svijeta. Važni inozemni mediji tvrde da je 2025. bila godina svršetka starog svjetskog poretka. Dramatične se globalne promjene vežu uz dolazak Donalda Trumpa na čelo Amerike. Novi ih američki predsjednik simbolizira. Kao pokretač promjena, premda je dijelom i sam proizvod dubinskih transformacija koje su mu prethodile. Na njegove se učinke naslanja tvrdnja da je 2025. bila godina velike desničarske revolucije. Revolucije jer smjena vlasti u SAD-u u ovom slučaju ima karakter prevrata. S čela najmoćnije države svijeta Trump pokazuje potpuni prezir prema demokraciji i međunarodnom poretku. Unosi nered i neizvjesnost u globalne odnose. Uništio je, konstatiraju zapadni analitičari, norme i institucije koje su desetljećima funkcionirale.
Godina bez promjena
U Hrvatskoj godina koja istječe nije donijela gotovo nikakve promjene. Izborni ciklusi na svim razinama, od predsjedničkih, parlamentarnih do lokalnih, uglavnom su potvrdili dosadašnje odnose snaga. Nema iznenađenja ni nepoznanica. Ali čini se da svojevrsni politički status quo nije rezultat stabilnosti i zadovoljstva građana, nego je više posljedica inercije. Usprkos velikom potonuću iluzija o nositeljima vlasti, od onih na Pantovčaku do Sabora i premijerskog ureda. Vladajući su sami sebe totalno striptizirali. Pokazali su se potpuno indisponiranima u dva bitna pokazatelja koja su obilježila kompletnu 2025. godinu. Vlada se kao prvo pokazala nemoćnom u važnoj zadaći obuzdavanja inflacije. Uporno visoka inflacija, u europskim okvirima redovito rekordna, poništava relativno pristojne ekonomske rezultate kojima se vlast voli hvaliti. S istekom je godine postalo kristalno jasno da za taj problem premijer Plenković nema rješenje. Ponavlja se situacija s kraja prošle godine, kada je u novogodišnjim obećanjima najavljivao obuzdavanje rasta cijena i troškova života, što se nije dogodilo. Sada njegovi ministri, nemoćnici u pameti, tumače da se problem inflacije prenaglašava. Premda golem udar na standard većine građana ne prestaje. Posebno je tragična situacija s umirovljenicima. Visoka inflacija produbljuje socijalne rascijepe. Povećava jaz između onih koji imaju i onih koji nemaju, nemaju do mjere da ih inflacijski vrtlog egzistencijalno ugrožava i uništava. Predugo je trajanje rasta inflacije jako izmučilo ljude i neminovno se pretvara u političku nestabilnost i depresiju.
Na sličan način hrvatsko društvo razaraju i sveprisutna korupcija i klijentelizam. Problemi koji se za Plenkovićevu vlast također pokazuju nesavladivim. Osam je njegovih ministara u sudskim postupcima, većina iz korupcijskih razloga. Jedan se tereti za udruživanje u zločinačku organizaciju, što znači da je preko „malog“ od mafije organizirani kriminal ušao u vrhove vlasti. Jedna je bivša ministrica u više kaznenih djela priznala krivnju i nedavno počela s izdržavanjem zatvorske kazne. Oko još nekih se stupova vlasti plete istražna mreža. Recentno hapšenje glavnog državnog inspektora otkriva da je ta institucija godinama funkcionirala kao razbojnička jazbina. Ali premijer misli da je dovoljno dovesti novog čovjeka, a da se ništa drugo u strukturi Državnog inspektorata ne problematizira i ne promijeni. Kao što je to prethodno upriličeno i u Ministarstvu zdravstva. Moglo bi biti da HDZ ide prema kritičnoj točci u kojoj će svojom mahnitom korupcijom sam sebe srušiti s vlasti, kako mu se to već dva puta dogodilo, nakon smrti predsjednika Tuđmana, kada se gnojni čir provalio, i nakon iskrcavanja Ive Sanadera iz politike, kada je Državno odvjetništvo ušlo u HDZ-ove sefove, iz čega su ne samo bivši premijer, nego i njegova stranka izašli s presudom, kao počinitelji teškog krivičnog djela sistemske korupcije.
Eskalacija desnice
No ništa od toga, ni socijalno nezadovoljstvo ni lopovluk u vladajućim redovima, nisu razlog zbog kojeg će se 2025. posebno pamtiti. Svega je toga bilo i prethodnih godina. Procesi se možda samo produbljuju. Ali ono po čemu se godina na izmaku zaista pokazala drugačijom eskalacija je desničarskog, proustaškog narativa i manifestacija. Od ljetošnjeg koncerta Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu, na kojem su križ i Gospa spareni s ustaškim ZDS-om, do prednovogodišnjeg koncerta u Areni, na kojem pjevač poznat po koketiranju s hrvatskom varijantom fašizma sam sebe jednači s Domovinskim ratom i hrvatskom državom i poziva na rušenje legalno izabrane vlasti u Zagrebu, između ta dva navodno muzička, a zapravo politička događaja Hrvatska već pola godine živi u svojevrsnoj nacionalističkoj ognjici, pod pritiskom radikaliziranih i nasilju sklonih desničarskih skupina. Ustašluka je, sporadičnog, bilo i ranije. Nije to neka posve nova pojava. Hrvatsko društvo nosi traumu povijesnog rascijepa iz vremena Drugog svjetskog rata. Nije Thompson taj naslijeđeni raskol u nacionalnom korpusu ni izmislio ni uzrokovao, samo ga beskrupulozno, ne hajući za posljedice, koristi za vlastite biznis potrebe.
Ali novost je da su ustašoidi 2025. prvi put ušli u politički mainstream. Novost je da se njihovi derneci događaju pod visokim pokroviteljstvom vlasti. Do Andreja Plenkovića ni jedan premijer to nije uradio. On je otvorio vrata, prvo izmišljotinom o takozvanim dvostrukim konotacijama ZDS-a, trojanskim konjem za njegovo uključivanje u javnost, nedavno i izjavom kojom je isticanje ustaškog pozdrava na stadionu u Maksimiru proglasio „logičnom porukom“ zagrebačkom gradonačelniku Tomaševiću, koji se upotrebi tog iz Endehazije proizašlog i po hrvatskom Ustavu nedopuštenog pokliča protivi. Neki će reći da premijer nije imao izbora. Da Thompsonovim koncertima slučajno mobilizirano desničarenje pokušava asimilirati i držati pod kontrolom.
Ali ništa u tom plavljenju javne scene ZDS-om nije bilo slučajno. Proboji su se već u nekoliko navrata organizirali; ovoga se puta, međutim, u odgovoru vlasti na proustaške provokacije nije našlo strateške pameti ni odgovornosti. Predsjednik je Tuđman u neizvjesnim ratnim vremenima HOS uključio u Hrvatsku vojsku, ne da bi obranu države obojio ZDS-om, nego upravo zato da bi takve, po interese Hrvatske štetne pojave spriječio. U njegovo se vrijeme Thompsona na javnu televiziju nije puštalo. Sanader je prema iskazivanju ustašluka bio još rigorozniji. Thompsona je plaćao da ne pjeva. Plenković ga dolazi pozdraviti uoči koncerta. Njegovi su izrazi odobravanja možda pragmatični, ali potporu je javno demonstrirao. Drugima kao primjer. Takve bi odluke mogao donijeti samo netko tko o politici baš ništa ne zna ili je moralno potpuno indiferentan. Plenković nije neznalica. Nije ni ljuti desničar. Jedino je objašnjenje njegove benevolentnosti prema protuustavnom ustaškom pozdravu potpuni izostanak odgovornosti za stanje u državi. Sve za vlast, vlast ni za što – to je geslo pod kojim on funkcionira.
Odgovor ljevice
Još se jedan presedan potom dogodio. Prvi put se dogodilo da su premijerovi krajnje problematični potezi dobili vrlo uvjerljiv odgovor s ljevice. Više one izvanstranačke, aktivističke, nego partijski upogonjene. Ovoga je puta liberalna i lijeva Hrvatska na crnokošuljaške provokacije i na izostanak Vladine reakcije uzvratila prilično efektno. Prvo organizirajući marš protiv fašizma u četiri grada, s velikim brojem sudionika. Vjerojatno većim nego ih bilo koja politička stranka trenutno u prosvjede može izvesti. Što je u vladajućim redovima izazvalo priličan šok i nevjericu. Kovanje ih je takvog oblika otpora očito iznenadilo. Potom je peticiju za micanje klečavaca s glavnih gradskih trgova, koju je pokrenula Sanja Sarnavka, u nekoliko dana potpisalo više od 83 tisuće ljudi. Građani su dobro reagirali i na poziv Možemo! da HDZ zaspu porukama protiv problematičnog seta zakona ministra Bačića o prostornom uređenju. Pokrenu li stranke ljevice, kako najavljuju, referendum za rušenje tih zakona, izgledi se za treniranje političke mobilizacije kontra vlasti pojačavaju.
Loša bila ‘25.? Veliko je pitanje može li 2026. biti bolja. Otvoreni se problemi prenose u iduću godinu. Zadnji dani ove koja ide u ropotarnicu povijesti signaliziraju da će se društveni konflikti zaoštravati. Umjesto stišavanja tenzija, Plenkovićeva vlast loži polarizaciju. Retorikom bliža vaninstitucionalnim desničarima nego parlamentarnoj oporbi. Između Thompsona, koji se počeo upuštati u političke eskapade, i vladajuće stranke, koja se postavlja kao njegov impresario, gotovo da dolazi do bešavnog srastanja. Spojeni prije svega odnosom prema ZDS-u: jedni ga promiču zbog njegovih ustaških konotacija, drugi usvajaju praveći se da je to zbog Domovinskog rata. Istodobno složno tvrde da povijesnog revizionizma i fašizacije Hrvatske nema i jednako složno mlate po ljevici, gromoglasno je optužujući za protuustavno ponašanje. Antifašističku Hrvatsku napadaju na isti način, izmišljajući da je projugoslavenska i komunjarska. Denunciraju, tvrdeći da je protivnik hrvatske države. Legitimno političko rivalstvo pretvaraju u ratno stanje, pri čemu se pjevači ustaških budnica proglašavaju domoljubima, a protivnici normaliziranja ZDS-a neprijateljima Hrvatske. Jedni i drugi sanjaju o rušenju legitimno izabrane vlasti u Zagrebu. Marko Perković Thompson i Andrej Plenković nastupaju u tome kao partneri. Svaki iz svojih razloga.
