Šef vlade Andrej Plenković nije pokušao korigirati ministra obrane Anušića, koji je prošlogodišnje antifašističke marševe u više hrvatskih gradova nazvao antihrvatskim manifestacijama. HDZ-ova se družba posebno zapjenila nakon prošlotjednog koncerta partizanskih pjesama u Zagrebu
Ako se velikani partizanskog pokreta proglašavaju zločincima, onda je i Franjo Tuđman među njima. Nemojmo tako, zavrtjet će nam se u glavi, izgubit ćemo moralni kompas – tako je na obilježavanju 85. obljetnice formiranja prvog, sisačkog partizanskog odreda u šumi Brezovica predsjednik Zoran Milanović upozorio na kontroverzu s kojom se vlast Andreja Plenkovića jako muči.
HDZ ne zna što bi s Danom antifašističke borbe. Vladajućima 22. lipnja stoji kao kost u grlu. Prvaci se HDZ-ove vlasti podno spomenika Prvom partizanskom odredu ni ove godine nisu pojavili. Aktivirali su protokol, poslali izaslanike koji su okupljenima nešto promucali, ali premijer je preferirao odletjeti u Kanadu, na nogometnu utakmicu. Predsjednik Sabora također je bio okupiran nekom važnijom zanimacijom. Nije okupljanje u Brezovici neki koncert na kojem se masovno izvikuje ustaški pozdrav, pa da ne mogu odoljeti. Bilo bi lijepo vjerovati da je razlog njihova izostanka veliki sram.
Ocrnjivanje antifašizma
Ali nije! U igri su, naravno, neki posve drugačiji sentimenti. HDZ, pokazuje se, u posljednje vrijeme ima sve većih problema s razumijevanjem mjesta i povijesne važnosti antifašističke borbe. Saborski je odbor za veterane na čelu s HDZ-ovim notornim Josipom Đakićem svojedobno (2019.) tražio ukidanje Dana antifašizma, što je premijer Plenković otklonio, pokrenutu inicijativu proglašavajući pokušajem detuđmanizacije. Ali na sve učestalije recentne ispade relativiziranja i žigosanja partizanskog pokreta šef Vlade više uopće ne odgovara. Nije reagirao ni na nedavnu izjavu potpredsjednika Sabora Željka Reinera da antifašizma u hrvatskom Ustavu uopće nema, što je potpuna nebuloza. Ni na još skandalozniju tvrdnju HDZ-ove županice Nataše Tramišak da su hrvatski antifašisti bili gori od fašista i nacista. Niti je pokušao korigirati bliskog joj ministra obrane Anušića, koji je prošlogodišnje antifašističke marševe u više hrvatskih gradova nazvao antihrvatskim manifestacijama. HDZ-ova se družba posebno zapjenila nakon prošlotjednog koncerta partizanskih pjesama u Zagrebu. Politički se tajnik stranke Ante Sanader odmah hitnuo izjavom da “Drugi svjetski rat ne može biti temelj hrvatske državnosti” te da “svako veličanje Drugog svjetskog rata i svega što se događalo posebno u poraću ne može biti dobro za Hrvatsku”. Za HDZ, rekao je, Domovinski je rat temelj hrvatske državnosti. Šef zagrebačkog HDZ-a Ivan Matijević priliku je iskoristio za optužbu da koncert predstavlja “promoviranje komunističkog totalitarnog režima”. Zagreb je, tvrdi, postao grad “zabranjenog domoljublja”.
Od vladajućih bi se prvaka očekivalo nešto više upućenosti i političke pameti. Od političkog bi se tajnika HDZ-a očekivalo da poznaje i poštuje hrvatski Ustav. U kojem već u preambuli stoji da su odluke ZAVNOH-a, dakle najvišeg političkog tijela partizanskog pokreta, jedan od temelja hrvatske državnosti. Od šefa bi se zagrebačkog HDZ-a očekivalo da uvažava antifašističke tradicije Zagreba i da svaki spomen na partizane, poput koncerta njihovih pjesama, ne pokušava diskvalificirati kao promociju totalitarizma. Svojim su se ocrnjivanjem antifašizma HDZ-ovi jurišnici jako približili desničarski radikaliziranom Igoru Peternelu, potpredsjedniku stranke DOMiNO, koji – kao udarna revizionistička pesnica u Saboru – partizanski pokret doslovce naziva bandom te optužuje za okupaciju Hrvatske i teror i masovne zločine nad hrvatskim narodom. Peternel se pojavio i u Brezovici, gdje je okupljene poštovatelje antifašizma proglasio balom vampira. Njegove je ideje o ukidanju Dana antifašističke borbe premijer Plenković već otklonio, podsjećajući da je taj praznik Tuđmanova ostavština. Prvi ga je hrvatski predsjednik ustanovio, odredio datum i predmet slavlja. Ali preko Tuđmanove odluke u HDZ-u ne mogu samo zato što za takav rez nemaju petlje. Ali su sve učinili da antifašizam praktično degradiraju i dovedu u pitanje. Premijer ne kaže da će se 22. lipnja i nadalje slaviti zato što partizani zaslužuju počast hrvatske države. Situacija sada djeluje prilično šizofreno: Dan antifašizma kao državni blagdan može, kad su ga prethodnici već uspostavili, ali partizanske pjesme ne mogu, ni crvena zvijezda pod kojom su se borili isto ne može, spominjanje Josipa Broza Tita koji je narodnooslobodilačku borbu vodio također je proskribirano. S praznika antifašizma vladajući pokušavaju oguliti svu partizansku ikonografiju, isprazniti ga od sadržaja i svesti na puku, nikom važnu formu.
Stigmatiziranje pobjednika partizana
HDZ-ova politika praktičnog obezvređivanja i stigmatiziranja partizanskog pokreta vrlo je opasna po Hrvatsku. Iz više razloga. Prvo, zato što se takvim postupcima ljuljaju temelji države. Zločine koje je u Drugom svjetskom ratu pobjednička vojska počinila svakako treba istražiti i osuditi. Poratne su masovne likvidacije težak krimen na njenom obrazu. Ali generalna se ocjena ne mijenja: NOB je zaslužan prije svega za činjenicu da je Hrvatska okončanje rata dočekala na pravoj strani povijesti, među pobjednicima, odnosno da osramoćena i teško kompromitirana ustaškom NDH nije ostala među poraženima. Što bi njenu sudbinu učinilo potpuno neizvjesnom. Zato se hrvatski Ustav u svojim izvorišnim osnovama i poziva na odluke ZAVNOH-a (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske), pa onda i na republičke ustave iz vremena Jugoslavije kao na jedan od temelja hrvatske državnosti. Saborska deklaracija o antifašizmu iz 2005., koju je povodom 60. obljetnice pobjede nad fašizmom donijela vlast premijera Ive Sanadera, također naglašava da su vrijednosti i visoki doprinos hrvatskog naroda u borbi protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu ugrađeni u temelje samostalne Republike Hrvatske. Povodom ovogodišnjeg Dana antifašizma povjesničar Tvrtko Jakovina upozorava da filoustaštvo u Plenkovićevoj vlasti znači negaciju hrvatske državnosti.
Drugo, Hrvatska je iz partizanskog pokreta naslijedila svoje državne granice. Antifašisti su Hrvatskoj vratili krajeve koje su ustaše poklonili Italiji, veliki dio Dalmacije s otocima, vraćeno je i Međimurje, za Istru se otvorila mogućnost pridruživanja “matici zemlji”. Hrvatska se teritorijalno integrirala. Ako se rezultati NOB-a problematiziraju skoro do njihove negacije, onda je i granice hrvatske države moguće dovesti u pitanje. Ne može se partizane osporavati i istodobno rezultate njihove borbe prisvajati.
Brojke protiv revizionista
Treće, partizanski je pokret bio masovan. Imao je veliku prihvaćenost u hrvatskom narodu. Obično se kaže da je Hrvatska u odnosu na broj stanovnika imala najmasovniji pokret otpora u Europi. Konkretne su brojke impresivne. U Hrvatskoj je po okončanju rata 1945. bilo popisano ukupno skoro 230 tisuća sudionika NOB-a, od toga oko 140 tisuća Hrvata i 63 tisuće Srba. U odnosu na druge jugoslavenske narode partizani su iz Hrvatske bili najbrojniji. S oko četvrtine stanovnika na teritoriju ondašnje Jugoslavije činili su gotovo trećinu partizanskih snaga. Početkom 1945. u NOB-u je bilo 80 tisuća Dalmatinaca. Od oko 40 tisuća stanovnika Splita u partizane je otišlo oko 12 tisuća boraca, od kojih je 1500 poginulo. Polovicom 1944. broj je njihovih aktivista narastao na oko 15 tisuća, što znači da je svaki drugi stanovnik Splita bio uključen u antifašistički pokret. Dok se, prema podacima iz iste godine, ustašama priključilo pedesetak Splićana, otprilike toliko je optiralo i za domobrane, nešto malo manje za četnike. U NOB-u je u četiri godine rata sudjelovalo oko 50 tisuća stanovnika Zagreba. Što znači da se gotovo četvrtina od ukupnog broja Zagrepčana aktivno uključila u antifašistički otpor. Grad je dao čak 26 partizanskih heroja. Više je od 20 tisuća ljudi iz Zagreba stradalo u partizanima ili u ustaškim i fašističkim logorima i zatvorima. Od preko 200 tisuća na cijelom prostoru Jugoslavije poginulih partizana trećina je bila iz Hrvatske. U svakom slučaju bizarne teze da je Hrvatska s okončanjem Drugog svjetskog rata i pobjedom partizana bila okupirana neslavno otpadaju. Svaka bi pametna vlast činjenice o velikoj ukorijenjenosti antifašizma u hrvatskom narodu morala uvažavati. Ili se izlaže riziku da joj se na njegovo olako klevećenje odgovori otporom.
Četvrto, u obrani su Hrvatske u Domovinskom ratu, posebno u kritičnim trenucima na početku, važnu ulogu imali ljudi porijeklom ili vlastitim karijerama vezani uz partizanske tradicije. Od Franje Tuđmana nadalje. Početkom jeseni 1991. načelnikom Glavnog stožera Hrvatske vojske postaje general Anton Tus, koji je došao iz Beograda, iz Jugoslavenske narodne armije, s funkcije zapovjednika ratnog zrakoplovstva i koji je u samo nekoliko mjeseci uspio stvoriti uvjete za obranu Hrvatske. Naslijedio ga je general Janko Bobetko, a potom general Zvonimir Červenko, obojica bivši partizani i visoki oficiri JNA. Prvi je zapovjednik Hrvatske ratne mornarice bio admiral Sveto Letica, a prvi zapovjednik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva general Imra Agotić, obojica bivši časnici JNA. Veliki je broj hrvatskih vojnih pilota, najčešće zajedno s avionima, stigao iz JNA. I tako dalje, i tako dalje. Većina su tih ljudi bili komunisti, neki i partizani koji su veliki dio svojih života proveli pod crvenom petokrakom. Znakom koji se danas u Hrvatskoj praktično pokušava kriminalizirati.
U obrani Hrvatske u Domovinskom ratu, posebno u kritičnim trenucima na početku, važnu ulogu imali su ljudi porijeklom ili vlastitim karijerama vezani uz partizanske tradicije. Od Franje Tuđmana preko Antona Tusa, Janka Bobetka, do Zvonimira Červenka, Svete Letice…
Tuđman postao trauma HDZ-a
Peto, svojim praktičnim odricanjem od antifašizma vladajući je HDZ počinio oceubojstvo. Njegovi su današnji šefovi izvršili patricid nad svojim političkim ćaćom. Utemeljitelj je HDZ-a i prvi predsjednik samostalne Hrvatske bio partizan, komunist i oficir JNA. Što znači da je Franjo Tuđman – ako bi slušali županicu Tramišak – gori od Hitlera, ili je – kako bi implicirao Peternel – teški bandit. Profesor povijesti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Hrvoje Klasić tvrdi da je Tuđman jedna od najvećih trauma HDZ-a. Ako je komunizam zločinački, a petokraka simbol zla, onda je HDZ, kaže Klasić, u nerješivom problemu. Tuđman je bio uvjereni komunist, dvadeset je godina na čelu nosio crvenu zvijezdu i napredovao u JNA do pozicije generala upravo u vrijeme Bleiburga, suđenja Stepincu i Golog otoka. Ta se ideološka gvalja našla u grlu HDZ-a kao konsekvenca njihova desničarskog zaokreta i Plenkovićeva povlađivanja ofenzivi ustašluka.
Sociolog Dragan Bagić tvrdi da je ključni problem Hrvatske vrlo plitak konsenzus o karakteru države i temeljnim vrijednostima oko kojih se nacija okuplja. Nacionalni je konsenzus devedesetih postignut ne samo u obrani Hrvatske, nego i oko vrijednosti koje su upisane u hrvatski Ustav, a među kojima su vlastita državnost i suverenost, ali i antifašizam predstavljali ključne točke općeg suglasja. Premijer Plenković uspio je to razoriti, dovodeći u pitanje odnos prema tekovinama partizanskog pokreta ugrađenim u današnju Hrvatsku. Nitko do njega nije to napravio. Prvi put u 35 godina samostalnosti škripe temelji hrvatske države.
