Dabroidne tvrdnje da je Hrvatska utemeljena na ‘odbacivanju partizanske i komunističko-jugoslavenske prošlosti’ služe prepravljanju karaktera Domovinskog rata. Zato ljutoj desnici smeta spominjanje uloge nekadašnjih partizanskih generala u obrani Hrvatske. Zato forsiraju HOS pokušavajući ga pretvoriti u udarnu braniteljsku snagu
Sve što govorite i radite koristit će se protiv vas, sat vam otkucava – u prijetećem se tonu saborski zastupnik Domovinskog pokreta Josip Dabro obrušio na one, uglavnom novinare, koji u posljednje vrijeme, povodom zahtjeva s radikalne desnice o ukidanju Dana antifašističke borbe, podsjećaju da su partizanski generali na čelu s Franjom Tuđmanom organizirali obranu Hrvatske u Domovinskom ratu. Dabro je do objavljivanja snimke njegova pucanja po kukuruzištima bio ministar i potpredsjednik u Vladi premijera Andreja Plenkovića, a sada je u vladajućoj koaliciji glavno smetalo, ali njegove prijetnje nipošto nisu bezopasne.
Jadan je HDZ s glasnogovornikom Dabrom
Lako je razumjeti zašto pjevaču proustaške budnice o madridskoj „grobnici od zlata“ i poglavniku Paveliću kao „vođi svih Hrvata“ smeta navođenje povijesne istine da su u prvim godinama Domovinskog rata, kada je bilo najopasnije, obranu Hrvatske vodili partizanski generali koji su se u Drugom svjetskom ratu borili ne samo protiv fašizma i nacizma nego i protiv njihovih ovdašnjih saveznika, ustaša i NDH. U prošlom smo broju na ovom mjestu spomenuli samo dio tih impozantnih imena. Predsjednik je Tuđman početkom jeseni 1991. načelnikom Glavnog stožera Hrvatske vojske imenovao generala Antona Tusa, koji je došao iz Beograda, iz Jugoslavenske narodne armije, s funkcije zapovjednika ratnog zrakoplovstva, i koji je u samo nekoliko mjeseci uspio stvoriti uvjete za obranu Hrvatske. Naslijedio ga je general Janko Bobetko, a potom general Zvonimir Červenko, obojica bivši partizani i visoki oficiri JNA. Prvi je zapovjednik Hrvatske ratne mornarice bio admiral Sveto Letica, a prvi zapovjednik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva general Imra Agotić, obojica bivši časnici JNA. Obranu su važnih gradova, od Vukovara do Dubrovnika, vodili ljudi sličnog profila.
Te činjenice Dabrina družba ne može ni poreći ni promijeniti. Ali ih pokušavaju reinterpretirati tako da Domovinski rat predstavljaju kao negaciju svojedobne partizanske borbe. Veleumnik iz DP-a tvrdi da je predsjednik Tuđman s apostrofiranim generalima prezreo i odbacio „svoje mladenačke zablude sudjelovanja u partizanima“. Dabro će reći da je na „odbacivanju partizanske i komunističko-jugoslavenske prošlosti utemeljena današnja Hrvatska“.
Slične je revizionističke vrste i s vrha HDZ-a sve učestalije plasirana tvrdnja da je današnja Hrvatska utemeljena na Domovinskom ratu. Premda se hrvatski Ustav – ponovimo – u svojoj prvoj rečenici poziva na „tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda“, a odluke partizanskih (ZAVNOH) i jugoslavenskih vlasti (Narodna Republika Hrvatska i Socijalistička Republika Hrvatska) izričito navodi kao jedan od temelja hrvatske državnosti. Hrvatska je u Domovinskom ratu obranjena, nije stvorena. Devedesete je promijenjeno društveno-političko uređenje, ali se Hrvatska teritorijalno nije mijenjala. Odlukom je o osamostaljenju istupila iz Jugoslavije, ali je iz bivše države naslijedila partizanskom borbom u Drugom svjetskom ratu utvrđene granice i sve što je unutar njih izgradila i stvorila. Predsjednik Tuđman se tog elementa kontinuiteta nikada nije odrekao. Na tome je uostalom devedesetih dobio međunarodno priznanje Hrvatske. Današnja je Hrvatska pravno i teritorijalno izravna nasljednica tekovina partizanske borbe u Drugom svjetskom ratu, kasnije potvrđenih u Titovoj Jugoslaviji.
HDZ protiv branitelja koji su radili
Dabroidne tvrdnje da je Hrvatska utemeljena na „odbacivanju partizanske i komunističko-jugoslavenske prošlosti“ služe prepravljanju karaktera Domovinskog rata. Zato ljutoj desnici smeta spominjanje uloge nekadašnjih partizanskih generala u obrani Hrvatske. Zato forsiraju HOS, pokušavajući ga pretvoriti u udarnu braniteljsku snagu. Zato rade na hosovizaciji Domovinskog rata. Preko HOS-a pokušavaju oprati ZDS i tako napraviti poveznicu s režimom koji se tim pozdravom koristio. Zato kao braniteljsku ikonu nameću naci-rokera, čija je uloga u obrani Hrvatske bila marginalna. Još malo pa će ga proglašavati važnijim od predsjednika Tuđmana. Svojom je budnicom, tvrde poklonici Thompsonova kulta, snažio obranu. Ali hrvatske je branitelje najviše mobilizirao i čeličio Slobodan Milošević, svojom agresijom na Hrvatsku. Domovinski rat nije bio stvar jedne stranke ni jedne političke opcije. U obrani su Hrvatske sudjelovali ljudi različitih političkih uvjerenja, pa su pokušaji prisvajanja njezinih rezultata, svejedno dolaze li iz HDZ-a ili iz DP-a, težak falsifikat i otimačina zajedničkog, općenarodnog dobra.
Ono što nesretni Dabro budan sanja – da otme i zajaši Domovinski rat – drugovi su iz HDZ-a već odavno realizirali. Ponašaju se kao da imaju monopol na zasluge u obrani Hrvatske i braniteljsku populaciju, kojom beskrajno manipuliraju. Kad je stranka Možemo! nedavno predložila donošenje zakona kojim bi se ispravile neke nepravde u statusu ratnih veterana, HDZ je digao takvu dreku u sabornici kao da im živima kožu gule. Stranka zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića registrirala je, naime, da su mirovine branitelja koji su se odmah nakon rata dali penzionirati mnogo veće od onih koje primaju građani koji su se nakon demobilizacije vratili u svijet rada. Prvima je prosječna mirovina oko 1400 eura, drugima upola manje, oko 659 eura, na razini prosjeka opće populacije. Dvije su skupine brojčano gotovo izjednačene: u prvoj su, boljestojećoj, oko 72 tisuće ratnih veterana, u drugoj, koja je radila dulje za na koncu niže mirovine, trenutačno je oko 70 tisuća hrvatskih građana. Tražimo da svi branitelji budu jednako poštovani i vrednovani, objasnili su iz Možemo! svoj prijedlog zakona o povećanju podcijenjenog dijela veteranskih penzija.
Možemo! otima braniteljske glasove
HDZ je vrisnuo do neba. Predloženi su zakon o korigiranju braniteljskih mirovina proglasili nepravednim, premda je riječ o pokušaju ispravljanja nepravde ugrađene u sustav. Onda su se pjenili, tvrdeći da je Možemo! u saborsku proceduru poslao „jedan od najpodlijih i najperfidnijih prijedloga“, što je teška optužba koju HDZ-ovo uskokodakalo jato uopće nije ni pokušalo argumentirati. Najapsurdnija je svakako bila izjava da predlagači zakona unose nemir i prave podjele među hrvatskim braniteljima. Iako je posve jasno da su već postojeće konkretne podjele u braniteljskoj populaciji, podjele u njihovim materijalnim pravima, drastične, što se iniciranom promjenom zakona samo pokušalo ukloniti i poravnati.
Za HDZ-ovu vrlo nervoznu reakciju, gotovo na rubu panike, više je razloga. Prvo, vladajući godinama drže šapu na braniteljskom ešalonu, a sada im na teren koji oni smatraju svojim ekskluzivnim lenom utrčava netko drugi. Možemo! se nije slučajno počeo baviti pravima ratnih veterana, zalažući se za korekciju pogrešaka u sustavu. Riječ je o strateškoj odluci. Pokušaju značajnije ući u braniteljsku populaciju, da bi se smanjivala HDZ-ova dominacija. Tako već neko vrijeme snimaju razgovore s ratnim veteranima koji svjedoče o svome sudjelovanju u Domovinskom ratu. Njihove ispovijesti djeluju drugačije od retorike uobičajene u braniteljskim redovima. Govore o tome da su se borili za demokratsku i tolerantnu Hrvatsku.
Drugo, Možemo! je jedina stranka koju premijer Plenković respektira. Jedina od koje zapravo strahuje. Ne samo zato što drži Zagreb, što je oko četvrtine do trećine potencijala Hrvatske, kako u kojem segmentu, nego i zato što je kao ozbiljnog konkurenta kvalificira sposobnost da misli politiku. SDP je rejtingom još jači od Možemo!, ali njegova je politička imaginacija nikakva. Zato HDZ svog ključnog protivnika ne vidi u ekipi s Iblera, nego bjesomučno lupa po njihovu mlađem partneru. Stranačko se vrhovništvo boji njihova pokretanja braniteljskih tema, uvjereni da je riječ o čvrstom političkom projektu.
HDZ je vrisnuo do neba. Predloženi zakon o korigiranju braniteljskih mirovina proglasili su nepravednim premda je riječ o pokušaju ispravljanja nepravde ugrađene u sustav. Onda su se pjenili, tvrdeći da je Možemo! u saborsku proceduru poslao ‘jedan od najpodlijih i najperfidnijih prijedloga’, što je teška optužba
Državu nije obranio samo HDZ
Treće, Možemo! je sa svojom zakonskom inicijativom vrlo dobro detektirao pukotinu, možda već i ozbiljan raskol u veteranskim redovima. Braniteljska se populacija rascijepila na one koji od svog sudjelovanja u ratu žive i one koji su se vratili svijetu rada i dijele sudbinu svih drugih radnih ljudi u državi. Prvi se imaju vremena baviti drugim zanimacijama, primjerice organiziranjem raznih s proteklim Domovinskim ratom povezanih udruga. Njima je u interesu konstantno jahati na takozvanim domoljubnim temama. Zato su bučni i drčni, neumorni u podsjećanju cijele Hrvatske na svoje ratne zasluge. Svoju su larmu uspostavili kao politički biznis. Dali su se pretvoriti u HDZ-ovu pretorijansku gardu. Funkcioniraju kao vojno krilo vladajuće stranke. U dva je navrata kada je morao otići u opoziciju HDZ iskoristio braniteljske udruge za destabilizaciju i rušenje legalno izabrane vlasti: prvi put masovnim prosvjedima i takozvanim stožerima za zaštitu digniteta Domovinskog rata, drugi put dugotrajnim pučističkim šatorom u Savskoj, kojim su terorizirali cijelu državu. HDZ se ne želi odreći takvih usluga. Braniteljske su udruge jedan od stupova njegove vlasti. Pod firmom čuvanja tekovina Domovinskog rata zapravo čuvaju interese vladajuće vrhuške. Možemo! svojim ulaskom u braniteljsku populaciju i zahtjevima za ispravljanjem nepravdi prema onom njezinu tihom, u javnosti uglavnom neprisutnom dijelu najavljuje da bi se to možda moglo i promijeniti. Zato tako velika nervoza u HDZ-ovim redovima. Pokazalo im se da na Domovinski rat ne mogu polagati nikakva posebna prava. Da obrana države nije bila samo njihova nego pripada cijeloj Hrvatskoj.
