Komu točno odgovara da 5. rujna ne hodamo za Liku i za Hrvatsku, da ne dignemo glas o tome tko je godinama vozio kamione s opasnim otpadom, tko je potpisivao, tko gledao u drugu stranu i tko je na tome zaradio – tako iz udruge „Gospić je naš dom“ odgovaraju na kampanju pokrenutu s ljute desnice kojom se njihov prosvjed, zakazan za subotu u podne u Zagrebu, ružno pokušava ogaditi u javnosti. Svojim pozivom na marš protiv kriminalnog biznisa s toksičnim smećem, koje ugrožava zdravlje ljudi i prirodne resurse zemlje, cijelu su Hrvatsku digli na noge, potpora stiže sa svih strana, što vlast premijera Plenkovića, koja nije htjela čuti ni Gospić ni Liku, čini vrlo nervoznom, pa kao udarnu snagu svoje kontraofenzive isturaju razne desničarske bukače, uglavnom sportske, estradne i medijske celebrityje, koji najavljeni prosvjed i njegovu masovnost pokušavaju kompromitirati i potkopati potpuno suludim ideološkim etiketiranjem. Uzore za svoj stampedo blaćenja, upozoravaju organizatori skupa, nalaze preko granice, u Srbiji, gdje ljude koji su tražili odgovornost za mrtve pod novosadskom nadstrešnicom tamošnja vlast proglašava plaćenicima, izdajnicima i stranim agentima.
Dileri mržnje
Kampanja koja se vodi protiv prosvjeda strašno je prljava. Hodanje za Liku i za Hrvatsku posve se jasno deklarira kao demokratski i nenasilni prosvjed građana, u organizaciji građanskih udruga, bez govornika iz politike i političkih stranaka. Ne primaju čak ni politički konotirane donacije. Postavljeni su ciljevi također općenarodni. Tiču se višegodišnje sprege vlasti s otpadnom mafijom. Potaknuti praksom zatrpavanja Hrvatske opasnim i kancerogenim smećem, često iz inozemstva, i nemarnim odnosom države prema ekocidu. Po maršu za čistu Hrvatsku udara se potpuno izmišljenim, smradnim i toksičnim ideološkim optužbama. Razni bujanci, hermani i štimci s adekvatnom pratnjom na društvenim mrežama nazivaju ih ekstremno ljevičarskim, jugokomunjarskim i protuhrvatskim, ukratko mrziteljima svega što je hrvatsko. Petokraka im je sveti znamen, pišu. Najogavnija je svakako objava izvjesnog Kristijana Sedaka, docenta na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, usto šefa komunikacija Međunarodnog dječjeg festivala u Šibeniku, koji podržavatelje prosvjeda proglašava pristašama ratnog zločinca Ratka Mladića.
Razni bujanci, hermani i štimci nazivaju prosvjednike ekstremno ljevičarskim, jugokomunjarskim i protuhrvatskim, ukratko mrziteljima svega što je hrvatsko. Najogavnija je svakako objava izvjesnog Kristijana Sedaka, docenta na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, koji podržavatelje prosvjeda proglašava pristašama ratnog zločinca Mladića
Dileri mržnje svoju su kampanju prvo pokušali argumentirati lažima. Veliku listu raznih ljudskopravaških inicijativa i udruga, podupiratelje skupa, tendenciozno proglašavajući organizatorima prosvjeda. Pritom potpuno prešućujući potporu koja Hodu dolazi s desnice, prije svega od otkrivanju suspektnih odlagališta vrlo posvećenog Mosta. Moguće je postaviti pitanje zašto se pokretu protiv trovanja Hrvatske nisu priključile vazda budne veteranske organizacije i desničarske udruge, koje se otkako je buknuo eko-skandal u Gospiću uopće ne oglašavaju. Zašto Hod za život neće hodati za život u Lici i u Hrvatskoj. Njihova je šutnja razočaravajuća i potpuno demaskirajuća. Sabotiraju ili se ne bi htjeli miješati u pravednu bitku za čistu zemlju i vodu. Gospićani borbu koju danas vode uspoređuju s onom koju su morali iznijeti u ratu. „Trideset i pet godina kasnije opet branimo svoj dom“, tom porukom pozivaju sve građane Hrvatske da im uključivanjem u prosvjed pomognu u pritisku na vlast.
Premda su samozvanim bardovima s desnice usta puna nacionalnog zajedništva, u ovom se slučaju svojim bjesomučnim olajavanjem prosvjednika predstavljaju kao snaga nacionalne podjele i polarizacije. Neprijateljstvo i mržnja prema svemu što doživljavaju kao ljevicu, koju pogrdno nazivaju lefardima, tifusarima i sličnim diskvalificirajućim imenima, jači su od bilo kakvog osjećaja solidarnosti prema otrovnim otpadom ugroženim ljudima i krajevima. Ideološke se razlike nameću kao važnije od nadideološkog karaktera teme o kojoj je ovdje riječ. Smećem zatrovana zemlja i voda jednaka su prijetnja svim ljudima, bez obzira na njihovu političku ili ideološku obojenost. Hrvatska se u velikim nesrećama, u ratu i u potresima, poplavama i požarima, znala ujediniti u solidarnosti. Pokušaji da se u ovom slučaju narod podijeli slabe frontu protiv otpadnog banditizma. Rade za one koji truju Hrvatsku i zapravo su duboko, suštinski protuhrvatski.
Visoka zona rizika Plenkovićeve vlasti
Bjesomučno hračkanje s desnice striptizira njegove protagoniste. Kao praznu floskulu raskrinkava njihovo tobož veliko domoljublje. Od ljubavi prema Hrvatskoj prioritetnija im je mržnja prema nekim drugim ljudima. Pizma prema ljevici važnija od urgentne potrebe da se Hrvatska spasi iz ralja otpadne mafije. Bitnija od nužnosti da se vlast prisili na hitno saniranje po cijeloj Hrvatskoj rasutih divljih odlagališta i zaustavljanje širenja onečišćenja. Problem im nisu brda opasnog smeća, nego ljudi drugačijih uvjerenja, ne muče ih strahovi od onečišćene vode, nego paničare zbog navodnog obnavljanja jugo-aveti. Lažni čuvari hrvatske države – prvaci paradiranja pod zastavama, potpuno nehajni što se pod hrvatskom trobojnicom zapravo skriva. Guzice umotane u nacionalne barjake – gledamo ovih dana – vrhunski su im izraz plamenog čuvstva hrvatstva. Nisu oni zaspali na straži, nego su držali stražu dok su se stotine tisuća tona smrtonosnog otpada navlačile u Hrvatsku. Zato pokušavaju ogaditi Hod za Liku i za Hrvatsku. Zato podrivaju građanski otpor protiv ekocidnog sustava.
Glasna kampanja s desničarske margine, ciljana na razbijanje, razvodnjavanje i obesnaživanje subotnjeg prosvjeda, radi u korist Plenkovićeve vlasti. Premijer se zbog velike potpore koja se oko marša protiv smeća mobilizira diljem Hrvatske prilično uspaničio. Ali radikalne poteze i dalje odgađa. Više ne tvrdi da je uzbuna u Gospiću nepotrebno histeriziranje, nešto je ubrzao postupak oko traženja rješenja za sanaciju, ali samo manjeg dijela otpada iskipanog i zakopanog na prostoru gospićkog silosa. Političku odgovornost međutim nitko nije preuzeo. U pristojnim bi državama zbog ovakvog zlodjela glave padale. Ali vladajući u Hrvatskoj smatraju da su raspravom i mlakim zaključcima u Saboru sami sebe amnestirali. Da će im se vjerovati kad ekipu koju javnost smatra uzročnicima problema sada ponude kao nositelje rješenja.
Možda do subote šef Vlade ipak odluči žrtvovati neku od svojih ministrica. Možda smijeni ovu koja se pravi luda pa daje upute da se lički krumpir i dalje „jede neometano“. Na takvu mogućnost upućuju komentari vlasti bliskih novinara koji otvoreno poručuju da je premijer na ispitu političke odgovornosti te bi odmah morao pokazati da zna što učiniti kad sustav za koji je odgovoran zakaže. Jer samo pokretanjem brzih i odlučnih promjena može računati na obnavljanje povjerenja građana. Slučaj Gospić, pišu, trebao bi pokazati kako izgleda odgovorna država kad otkrije vlastiti propust. I još: autoritet vlasti počiva i na sposobnosti da greške prepozna, prizna i ispravi. Od premijera se zapravo traži isprika javnosti i promptna smjena ljudi odgovornih za trovanje Like. Što bi svakako morao odraditi prije subote i prosvjeda, jer poslije će možda biti prekasno.
Uspije li hod za Hrvatsku postati masovan, aktualna vlast ulazi u zonu visokog rizika u kakvoj dosad, u deset godina Plenkovićevih premijerskih mandata, još nije bila. Sigurno je da se u masivan i širok prosvjed upisuju različita očekivanja. Ne dolaze svi u Zagreb s istim ambicijama. Jedni bi rušili Vladu, drugi popravljali sustav, treći samo počistili smeće iz Gospića. Udarni poklič s kojim nastupaju: „Miči to!“ neki razumiju kao micanje opasnog otpada, drugi kao micanje toksične vlasti. Skup će sigurno imati protuvladin naboj, ali to ne znači da automatski radi za oporbu. Očekivanja nekih opozicijskih stranaka da im građani odrade posao smjene ili velikog rasklimavanja HDZ-ove vlasti prilično su nerealna. Zapravo ni oporbenjaci, koji su gospićkim prosvjednicima pružili snažnu i gotovo jednoglasnu potporu, nisu u ovom slučaju u komotnoj poziciji. Veliko je pitanje koliko su njihova povjerenja zaslužili. Izgleda da je Hod za Liku i za Hrvatsku prije svega generalni prosvjed građana protiv političkog establišmenta. To pokazuju sondažna mjerenja pulsa javnosti. HDZ je u padu, ali je u padu i SDP. HDZ je zreo da izgubi vlast, ali SDP, premda i dalje najjača opozicijska stranka, nije zreo da bi vlast mogao preuzeti.
Čak i ako ne dođe do dramatičnih lomova, značaj bi subotnjih demonstracija mogao biti ogroman. Apatičnoj će Hrvatskoj, po svoj prilici, donijeti snažno iskustvo političke mobilizacije naroda. Važno je da građani pokažu svoju snagu, i poziciji i opoziciji. I da ojačaju vlastitu samosvijest i samopouzdanje. Tko će mijenjati Hrvatsku ako ne oni? Kad već politika generalno nije sposobna funkcionirati kao snaga promjene.
Thompson u Vukovaru, 35 godina prekasno
U Vukovaru u subotu ustaški ZDS na nebu ispisan dronovima i tvrdnja s pozornice da su „mnogi od nas htjeli i 1991. doći u Vukovar, ali smo bili spriječeni“; u Njemačkoj dozvola za koncert u studenome kupljena obećanjem da neće izvoditi pjesme za koje je još lani prkosno tvrdio da ih se nikada, ni pod kojim uvjetima, neće odreći – moglo bi se reći da je Marko Perković Thompson prilagodljiv čovjek. Svoj repertoar prilagođava prilikama.
Guzice umotane u nacionalne barjake – gledamo ovih dana – vrhunski su desničarski izraz plamenog čuvstva hrvatstva. Nisu oni zaspali na straži, nego su držali stražu dok su se stotine tisuća tona smrtonosnog otpada navlačile u Hrvatsku. Pokušavaju ogaditi Hod za Liku i za Hrvatsku. Zato podrivaju građanski otpor protiv ekocidnog sustava
U Hrvatskoj je od pjevajućeg koketiranja s ustašlukom napravio veliki biznis. Ali u Njemačkoj to neće raditi jer tamošnji zakoni zabranjuju i kažnjavaju javnu upotrebu obilježja, parola i pozdrava povezanih s fašizmom. Odobrenje za održavanje koncerta u Frankfurtu uvjetovano mu je izričitim garancijama da neće pjevati sporne pjesme. Lani u Zagrebu takav je dogovor drčno odbio: kad mu je zagrebački gradonačelnik Tomašević nastup u prostorima grada uvjetovao odustajanjem od pokliča ZDS, pjevač se isprsio tvrdeći kako će ga uvijek s ponosom pjevati.
U međuvremenu se ipak, izgleda, malo predomislio. Barem kad je riječ o zemljama u kojima bi zbog izvikivanja ZDS-a mogao u zatvor ili bi mu koncert mogao biti zabranjen. Muzikaš je pragmatičan čovjek, što odgovornost za njegovu eskalaciju ustašoidnih provokacija adresira na vladajuće. Ako je iz svog repertoara u Njemačkoj spreman izostaviti problematične pjesme, problematične zbog revizionističkih poruka i fašistoidnih sentimenata, zašto se u Hrvatskoj ne traži isto, da malo stiša i zauzda svoje crnokošuljaške reminiscencije i prestane glancati ustaški režim. Nažalost, Plenkovićeva je vlast pred jednim naci-rokerom kukavički i kalkulantski podvila rep, pa zajedno s bliskim medijima, ponajprije s javnom televizijom, faktički funkcionira kao njegov propagandni stožer. Pjevačeva spremnost na prilagođavanje uvjetima tržišta dovodi u pitanje i njegovo već jako uznapredovalo pretvaranje u nekakvu nacionalnu trash ikonu. Pjevanje o domoljublju unosan je biznis, nije legitimacija ni samoportretiranje. Štoviše, tvrdnja da je devedesetih htio doći u Vukovar strahovito je gadljiv pokušaj parazitiranja na ratnom stradanju tog grada. U obrani su Vukovara sudjelovali ljudi s raznih strana Hrvatske. Jean-Michel Nicolier stigao je iz Francuske. Ništa ih nije spriječilo. Pjevač je u kritičnom vremenu možda bio spriječen nekim estradnim okupacijama. Umjesto u Vukovar spremao se na turneju, otišao je pjevati hrvatskoj dijaspori po svijetu. Zato je njegov ratni put vrlo kratak, pa je potpuno apsurdno da ga se danas promovira u junaka većeg od onih koji su obranu Hrvatske organizirali i vodili, od generala i ratnih zapovjednika. U svakom slučaju, svojim izjavama 35 godina kasnije, 35 godina prekasno, Thompson ne pokazuje respekt i poštovanje prema braniteljima Vukovara, nego teško bagatelizira i vrijeđa njihovo herojstvo.
