Ima svakojakih, pitoresknih ljudi, ponašanjem kojih se bave jednako pitoreskni mediji. Poput tipa koji je uronio u kadu s vodom, prethodno otkinuvši uhvaćenoj muhi krila, nadrkao se i stavio jadnicu na vrh penisa po kojem se – da se ne utopi – kretala, izazivajući mu orgazme. Ili jednog drugog, nesposobnog igrati kompjutorske igrice, pa razvija teoriju kako elektroni čitaju njegove misli, ne dajući mu završiti igru. Drugi, manje banalni slučajevi su – primjerice – masovna ubojstva širom svijeta, vinovnici kojih se (poput prvo navedenih) uglavnom smještaju među psihičke bolesnike, uz vječno ponavljanje, od besplodnosti već izlizanog pitanja: „jeli se što moglo učiniti da se zločin spriječi?“. Čovjek bi se mogao složiti da se radi o mentalnim bolesnicima, ali struci i većini ljudi ta je konstatacija dostatna, pa ne idu dalje od nje. Na uzroke. Svaka bolest ima svoje uzroke; oni što se tiču tjelesnog funkcioniranja organizma su bakterije, virusi, prioni,…, a koji li su uzroci psihičkim oboljenjima? Liječenju prvih doprinose antibiotici i antivirotici (ali ne i opioidni ili neopioidni analgetici, koji samo prigušuju bol, ne liječeći uzroke), ili kirurško odstranjivanje zaraženih organa, ali psihičke bolesti niti se liječe spremanjem ljudi u „ludnice“, niti antipsihoticima i antidepresivima – jer oni jednako tako ne liječe, već prikrivaju pravo stanje, tek umanjujući njegove vanjske manifestacije. Zašto? Jer se na poznaju uzroci, a oni su sasvim jednostavni. To je društvo, svi mi u okruženju kojih se javljaju mentalne bolesti. Nitko ne može tvrditi da je sklonost orgazmu s muhama, ili mišljenje o obdarenosti elektrona misaonim sposobnostima, ili namjera da se pobije desetke nevinih/„nevinih“ osoba genetski uvjetovano od boga ili prirode zadanim genomom ljudskog bića. Stvar leži u odgoju i u društveno uslovljenoj nepravdi spram pojedinaca, koji se tada na svoj način svete društvu koje nije to na vrijeme raspoznalo i reagiralo, a od svoje odgovornosti brani se (roditelji također) smiješnom konstatacijom – sve je to djelo luđaka (mentalnog bolesnika)!

        Ne volim doslovne asocijacije društvenih pojava s onima u prirodi (poput, primjerice, socijaldarvinističkih tumačenja), no svakako da primjereno učinjene usporedbe mogu pomoći u njihovom shvaćanju. Jeste li ikada, kao dijete, pomoću lupe zapalili komadić papira ili uveli list? Povećalo je uređaj koji bezazlene sunčeve zrake kanalizira u fokus, na taj način mnogostruko uvećavajući njihovu energetsku moć na jednu malu površinu, sasvim dovoljno da izazove paljenje supstrata. Sad, kakve to ima veze s mentalnim bolestima i pričom koja slijedi, saznat će tek oni koji nastave čitati.

        L. -a biste sasvim površno vrlo lako smjestili među opisane pitoreskne slučajeve, svrstavajući ga čak i među duševne bolesnike, i pritom gadno pogriješili – opet ne poznajući uzroke njegovom ponašanju. Već u ranoj mladosti on je, sasvim slučajno, otkrio svoje telekinetičke mogućnosti – sposobnost pomicanja predmeta snagom volje, pomoću misli. Nije to uopće slično već spomenutom „elektronskom mislitelju“, već je u osnovi sasvim razumljivo, s obzirom da je mišljenje povezano s energetskim procesima u mozgu jedinke, a neke od njih razvile su sposobnost upravljanja tom energijom prema van – prema predmetima – što onda može dovesti i do njihova pomicanja. Naravno, nije L. mogao pomicati kamione ili vlakove, već vrlo lagane predmete – poput perca ili klamerice, primjerice – dok nije otkrio da vrlo lako to može učiniti s molekulama zraka. Otkrio je to na osnovnoškolskom satu fizike, kada je učitelj demonstrirao mrvljene zatvorene posude pod utjecajem atmosferskog tlaka, kada se iz nje isiše zrak, a cijelom razredu – uključujući i učitelja – zauvijek je ostala neobjašnjiva pojava „spontanog“ rasprsnuća menzure, bez ikakvog (tako se činilo) povoda. Kako je naš L. – poznavajući već svoje ranije uočene telekinetičke vještine – uz naslijeđenu inteligenciju svojih roditelja, nastojao dublje proniknuti u stvar (jer slučajnost, kako je smatrao, ne postoji, već se sve s razlogom zbiva), otkrio je uzrok spomenutog događaj. On je obvladao sposobnost da iz posude telekinetički isiše zrak, što je dovelo do njenog rasprsnuća; nešto slično djelovanju termobaričke bombe, vakuumskog oružja koje nakon eksplozije isiše zrak iz prostora, te ljudi umiru od gušenja. L. bijaše izrazito moralno biće, te je unatoč usavršavanju svoje sposobnosti bio svijestan kakvom strašnom sposobnošću ga je priroda obdarila. Stoga je pažljivo usavršavao spomenuto svojstvo, dobro pazeći da ga ne primjenjuje na zatvorene prostore u kojima borave ljudi. Ipak, ni on nije mogao shvatiti kako, i zašto mu se rečena sposobnost uvećava do njemu neslućenih granica.

        L. življaše u nekoj polufašističkoj „kifla državi“ – kako ju je uobičavao nazivati – nastaloj raspadom jedne veće cjeline. Nezadovoljstvo naroda sve lopovskijim vlastima, narastalo je iz dana u dan, ali s obzirom da su tek izašli iz rata, usput nadresirani nacionalističkom propagandom koja briše sposobnost zrelog razmišljanja ali ne i ljudsku podsvijest, učinila je ljude pasivnim podnositeljima iživljavanja vlasti nad njima. U narodu sve je potiho vrelo, nezadoljstvo je čak bilo izražavano putem medija i uličnih protesta, ali sve u skladu s onom da „pas koji laje ne grize“, te je upravo stoga vlast i tolerirala takvo ponašanje. Krivo misle oni koji zamišljaju konzervativce i autokrate kao neinteligentne stvorove – baš suprotno. Upravo njihova perverzna inteligencija pomaže im održavati vlast, a po potrebi i korištenje krda nad kojim je obnašaju, kao topovskog mesa. I L. bijaše sve nezadovoljniji, čak u tolikoj mjeri da bi cijelu vladu i parlament bez ikakvog suđenja poslao na onaj svijet. Nije to smatrao antidemokratskim razmišljanjem, jer u njegovom umu je pravda bila na prvom mjestu, ispred demokracije u interpretaciji vladajućih elita – ne kao vladavine naroda, već vladavina nad narodom. Onda je, jednog dana, shvatio da raspolaže sposobnošću nešto učiniti.

        Vratimo se nakratko povećalu i sunčevim zrakama kanaliziranima njime sve do točke paljenja papira. Povijest je puna ljudi koji su uspjeli – u ograničenoj mjeri, doduše – kanalizirati stremljenja puka u sposobnost upravljanja njime. Spartak, Gubec, Gandhi, Tito,…, ali i onih koji su to isto bili sposobni činiti u suprotnom smjeru: Hitler, Mussolini, bezbrojne zapadnjačke i istočnjačke, ali i već pokojne regionalne vođe koje su uvalile svoje narode u strašan rat, da ne nabrajam dalje. Upravo sličnom sposobnošću – u ogromnoj mjeri većoj od spomenutih ličnosti – obvladao je i L., ni sam ne razumijevajući zašto. Naprosto, bio je medijator kroz kojega se narodno nezadovoljstvo toliko uvećalo u njegovom mozgu, rezonancijom povećavajući energiju telepatskog djelovanja, da je sve više mogao - s poprilične udaljenosti – micati zrak iz ogromnih prostorija. To je, sasvim spontano, usmjerilo njegov moral u praktično djelovanje koje bi oni koji ne shvaćaju uzroke, proglasili ludilom – duševnom bolešću. Prvo je iskušao svoju spsobnost prolazeći mimo sjedišta vladajuće stranke, u malenom gradiću gdje je živio, i to u času kad se u njenim prostorijama održavao lokalni stanački skup. Idući dan, svi državni i nezavisni mediji bili su prepuni vijesti o neshvatljivoj smrti desetak stranačkih čelnika, koji su se – uslijed nikome shvatljivih razloga - naprosto ugušili. Najneobičnije pretpostavke koje su nastojale objasniti događaj neću prepričavati, jer mi je cilj iznijeti istinu, i samo istinu. Jedini čovjek u cijeloj državi, i na cijeloj planeti, koji je shvatio što se desilo, bio je upravo L., doduše ni sam ne shvaćajući kako je dostigao tolike moći. Nakon par sličnih djelovanja koja je primijenio širom države, uvijek i samo na vodeće članstvo vladajuće stranke, u zemlji je zavladala panika. Bila je zakazana izvanredna parlamentarna sjednica, s prisustvom Vlade sa svim ministrima i predsjednikom države, gdje se trebalo raspravljati o ugrozi nacionalne sigurnosti, za što su već mediji – a i političari – neformalno optuživali jednu susjednu državu. Samo to je naš telepata i čekao. Idući dan, cijeli je svijet brujao o neshvatljivom gušenju cijele vladajuće i zakonodavne strukture rečene države, i sam padajući u stanje sad već masovnog ludila. Čitatelj će zasigurno, prisjećajući se moje primjedbe o moralnoj ličnosti L.-a, upitati nije li isti imao grižnju savjesti zarad usput stradalih nevinih stvorenja, poput čistačica, konobara, prevoditelja i inih nestranačkih zaposlenika parlamenta, ali to ga je pogađalo upravo u tolikoj mjeri koliko i vlasti spomenute države „kolateralne“ žrtve njihovih dragih prekooceanskih prijatelja, u njihovim svakodnevnim akcijama širom svijeta.

        Kao što već spomenuh, nisu vladajuće elite neinteligentne, te su ponajbolji istražitelji, potpomognuti najboljim stranim stručnjacima, analizirali sve slične tragične slučajeve, u državi kojoj je – da ne zaboravim spomenuti – proglašena nacionalna žalost od mjesec dana. U današnjem kapitalističkom svijetu kamere su prisutne praktički na svim javnim prostorima i pred svim javnim zgradama; samo što vas ne snimaju dok vršite veliku nuždu, kako ne bi ukrali toaletni papir, a programi za raspoznavanje lica nepogrješivo vas mogu identificirati. I tu je L. dolijao, s obzirom da je na snimkama kamera s mjesta opisanih zbivanja uvijek zamijećeno njegovo prisustvo. Jasno da je bio uhapšen u „roku keks“, što je iznenadilo njegove ukućane, ženu, djecu i već čitavu hrpu unučadi, ali sem njegova prisustva na snimkama istražitelji nisu raspolagali nikakvom realnom inkriminacijom protiv njega. Potom su, kako je to uobičajeno u demokratskim zemljama, jelte, primijenili metode premlaćivanja uhićenika, i još zloglasnije metode mučenja za koje naivna javnost vjeruje da su prevaziđene sa srednjim vijekom, ali nisu uspjeli ništa izvući od njega. Slično kao što to čine ponajbolji državni prijatelji i demokratski uzori, držeći uhapšenike godinama bez optužbi na teritoriji jedne zemlje iz koje se nemaju namjere povući, odlučeno je da se i L. drži „pod ključem“ dovoljno dugo (dok ne umre, bilo prirodnom smrću, bilo od likvidacije predstavljene javnosti kao srčani udar), tim prije što su neobjašnjivi slučajevi prestali činom njegova hapšenja.

        Ustvari, poslijednji neobjašnivi događaj vezan uz L.-a, bila je pogibija uslijed gušenja svih zatvorenika zatvora u kojemu je držan pod ključem, uključujući i njega samoga. U ćeliji gdje bijaše zatvoren, na zidu je nađena poruka ispisana njegovom rukom, citat iz jedne priče koju je volio: „Jednoga dana… jednoga će dana i Abšalom imati sina.“. Ne shvaćajući njen smisao, istražitelji su se okomili na njegovu djecu i unuke nastojeći izvući skrivene podatke kojima raspolažu (tako su barem mislili), ali su konačno odustali od maltretiranja dječice zarad pritiska javnosti osjetljive na takve radnje. Istina, elite i njeni istražitelji su inteligentni stvorovi, ali ipak ne kao spomenuti L. Znao je on (a vjerojatno već i uočio za vrijeme života) da se genske mutacije nasljeđuju s roditelja na djecu! I u tome je bila njegova nada, s kojom je i umro, ostavljajući poruku koju su shvaćali tek njegovi potomci.